Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Žene sa kokosom, Abidžan, Obala Slonovače
Telegram iz daleke, tada nama nepoznate zemlje, Obale Slonovače stigao je na adresu moje fabrike radio uređaja:
„Vaše radio uređaje na našim brodovima niko ne može da servisira. Stop. Šaljite servisera ili skidamo uređaje i menjamo ih sa drugim o vašem trošku. Stop. Jugooceanija Rijeka“
Vest koja je napravila paniku u našoj maloj fabrici, pogotovo za mene koji sam vodio taj projekt, modifikacije uređaja poznate engleske firme, čiju smo licencu kupili i imali pravo da nam njihovi servisi u svetu servisiraju uređaje. Oni su to odbili jer nisu bili na spisku uređaja njihove fabrike.
Odluka fabrike je bila logična i ja sam krenuo na put u nepoznato sa mnogo rezervnih delova i verom da ću se vratiti ubrzo kući i sa još jednim uspehom u mojoj kratkoj inženjerskoj karijeri. Putni nalog i ček za stranu banku sam dobio i džeparac u gotovini dok ne realizujem ček. Očekivani put preko Pariza me je obradovao, jer ga se sećam iz apsolventske eksurzije i tromesečnog boravka sa suprugom kada je studirala francuski kao stipendista Instituta Vinča.
Počeo sam putovanje iz snova, hotel, pun nade i planova za slobodan dan pre večernjeg leta za Abidžan, gde me čekaju brodovi. Jedva čekam jutro. Ujutru moj omiljeni doručak – kroasan sa džemom od pomorandži. Raj se otvorio za moje snove. Da realizujem ček je bila moja prva obaveza, a zatim da počnem obilazak grada svetlosti i ljubavi.
Ulazim u prvu banku da završim te formalnosti i posle – skitnja. Službenik na šalteru me zamolio da sačekam i ja, sav srećan, normalno za mene je to veliki iznos, treba da proveri. Vraća se sa razočarenjem, jer ne može da me isplati, savetuje: „Probajte u drugoj banci“, bez daljeg objašnjenja. Druga banka, treća i sve ostale isto. Umoran od hodanja, gladan jer je već kasno popodne, najzad upitam u čemu je problem.
„Vaš ček je naslovljen na Gansku banku koja je noćas doživela državni udar. Ne možemo da rizikujemo, izvinite.“
Jedino rešenje je bilo da odem do našeg konzulata i zatražim pomoć. Uz blagi ironični smeh, službenik mi je odgovorio da oni nisu socijalna ustanova, svakog dana imaju takve slučajeve. Ja mu pokazujem ček, on proverava telefonom istinitost mojih tvrdnji i sa žaljenjem mi daje 20 franaka iz sindikalne kase službenika za troškove oko prevoza do aerodroma. Dolazim autobusom do terminala na platou Invalida, traži kartu do aerodroma.
„Izvinite“, odgovara službenik, „Poslednji autobus do aerodoma je upravo otišao.“
Čekić u moju napaćenu glavu bio mi manje bolan od njegovog odgovora. Sa 13 franaka koji su mi ostali, počeo sam da tražim taksistu koji će me odbaciti do aerodroma. Normalna cena je bila oko 20 franaka. Najzad, jedan je prihvatio videći me onako očajnog.
Na aerodromskom terminalu još lošija priča. Kada je službenik završio formalnosti, zatražio je da platim aerodromsku taksu. Užasan šok je bio za njega kada sam mu rekao da nemam novac da mu platim.
„Pa Vi ne možete da putujete, ako ne platite“.
Ja već spreman na sve ili ništa, izvadim ček i pokažem mu uz velikodušno obećanje da ću mu platiti piće ako ga unovči. Čekam dosta dugo, najzad se vraća daje mi ček i kartu sa bording kartom i preko razglasa javlja službi koja prima putnike za Abidžan da puste gospodina i objavi moje ime i prezime, iako nije platio taksu jer NEMA novaca.
Crven u licu od stida, vučem svoje stvari preko hale koja mi liči na fudbalsko igralište. Najzad, srećan ulazim u avion.
Let nas vodi preko Senegala. U Dakri izlazimo iz aviona da bi se avion snabdeo gorivom i stalim potrepštinama. Meni je ovo prvi let sa presedanjem, sve vreme držim na oku stuardesu da mi let ne izmakne. Jadna ona, šta je mislila o meni jer sam uvek bio uz njene skute. Manijak!
Rano ujutru, slećemo u Abidžan. Pogledom tržim lice koje će me odvesti do broda. Sat-dva sam u čekaonici. Prilazim šalteru za informacije. Objašnjavam da čekam sa pristaništa nekoga ko će me odvesti na brod. Službenica zove pristanište i dobija informaciju da brod pristaje u večernjim satima. Sedim, neispavan, i gladan – drugim rečima očajan. Ona mi prilazi i seda pored mene i počinjemo razgovor. Ja sam njoj prvi posetilac kome je pružila uslugu, jer je tog dana prvi put došla na posao. Nudi mi sok i sendvič kao zahvalnost što joj nisam pravio probleme. Tako smo ćaskali ceo dan, jer ona tada je imala samo dva leta.
Kasno uveče, stiže vozilo po mene, umoran i srećan opraštam se od ljubazne domaćice i krećem na brod zbog koga sam i pošao na ovaj put. Dočekuje me očajna posada koja je bez radio-veze danima, na čelu sa neljubaznim kapetanom. Predlaže da odspavam na brodu i da sutra počnem sa servisiranjem. Odbijam i tržim da odmah odem u radio-kabinu i vidim u čemu je problem. Prihvata bezvoljno.
Traže da prvo pogledam pomoćni predajnik koji im treba za internu upotrebu sa njihovim drugim brodovima. Po uključenju, počeo sam podešavanje, i shvatio u čemu je kvar. Radiotelegrafista je nasilno rukovao i jedan graničnik polomio. Izvadio sam deo uređaja sa tim delom, vratio deo na svoje mesto i ponovo uključio uređaj. Kratko podešavanje i veza je uspostavljena. Srećni i zadovoljni počeli su da čavrljaju. Dok su oni razgovarali, ja sam uključio i glavni predajnik i shvatio u čemu je greška. Otvorio ga, zaletovao otkinuti provodnik, i vratio ga u uređaj. Podesio na radiotalas Rijeke radio, i oni su nastavili srećni i zadovoljni da pozdravljaju svoje u tadašnjoj Jugi.
Ja, srećan što sam to sredio na brodu, predlažem kapetanu da me vrati na obalu da sačekam sledeći brod. Uz širok osmeh, videći da ne znam pravu situaciju, kaže mi da ću dobiti kabinu i otploviti sa njima do drugog broda. Prihvatam, ne znajući šta me očekuje.
Najzad krevet, posle obilne večere. Brod kreće na put ka sledećem brodu i lovu na tune koja im je osnovna delatnost. Meni je ovo prvo putovanje na valovitom moru. Kako da zaspim kada se moje telo valja po krevetu kao balvan?! Jedino rešenje je da se držim za lanac iznad mene. Kada zaspim ispustim lanac i opet kotrljanje. Ujutru oči kao u žabe kada posmatra ispred sebe zmiju. Tri dana i noći plovidbe bez ikakvog posla nije loše, samo da nije tih prokletih talasa.
Prilazimo sledećem brodu, pozdravljam se sa sada srdačnom posadom i kapetanom. Silazim čamcem na more, mornar vesla do sledećeg broda. Videći me uplašenog na tom malom čamcu. „Šta se plašite“, kaže on, „Kopno je udaljeno od nas samo tri kilometra“.
Sav srećan, okrećem se, nigde na vidiku kopna. „Gde je?“, upitah iznenađeno. „Pa ispod nas“, odgovori uz širok osmeh jer mu je uspela šala.
Na drugom brodu, slična priča oko sevisiranja. Slobodan kao ptica, očekujem treći brod koji je u blizini. Sada sam već morski vuk, šetam se po brodu i kada je bura, dok jednog dana nisam shvatio koliko sam neiskusan i ludo srećan.
Šetajući po brodu za vreme bure, jedan talas me je oborio na pod i kotrljao ka ogradi. Da se nisam uhvatio za ogradu koja je imala horizontalnu šipku višu od mog tela, pao bih u more, bez da bi me ikad našli.
Treći brod, lep doček jer su znali da ja njihovim mukama sa radio-uređajima kraj. Posle popravke, srećan, saopštavam kapetanu da može da me iskrca. Širok osmeh i objašnjenje:
„Kada napunimo brod sa ribom, jer svaki dan plovidbe nas košta 1100 dolara, a vaša dnevnica je daleko manja. Ostajete sa nama, uživajte.“ Sa nadom da će to biti kratko, prihvatio sam.
Postao sam član posade. Kapetan me je učio da pomoću karti ruže vetrova i morskih struja programiram putanju plovidbe. Da određujem položaj broda pomoću tada jedine sprave – gledanja u zvezde i mesec. Taj kapetan je uvodio brod posle duge plovidbe sa greškom od nekoliko kilometara za razliku od drugih koji su tražili luku čitav dan!
Bio sam specijalan gost kuvaru koji je ignorisao mornare, jer vežbajući specijalitete u kuvanju, jedino sam ih ja hvalio, a drugi su tražili normalna jela. Treba ga razumeti, došao je iz zagrebačkog Imperijala zbog većih primanja. Divno je jesti kada morate da pridržavati tanjire na stolu da vam ne odlete na drugu stranu. Jednom je kuvar naljutio mornare koji su ga jurili po brodu, pobegao je u prostoriju-frižider. Držali su ga tamo nekoliko sati iako je bio samo sa keceljom. Surovo. Na brodu su imali domoroca koji je radio kao pomoćnik kuvara za platu od 50dolara. Bio je jako zadovoljan.
Osnovna delatnost brodova je lov na tune. Brod je imao mrežu dugu 2500 metara i široku 250 metara sa olovom na celoj dužini kako bi brzo propadala u dubinu. Kada bi ugledali tune, cveta more kako su govorili, jer su tune izlazile na površinu, izbacivali su ogromni čamac koji je vukao mrežu sa jedne strane, a brod je punom snagom opkoljavao jato tuna. Što ste bili brži, ulov je bio veći. Tune su, čim su čule zvuke motora, jurile u dubinu. Kada su se brod i čamac sastavili, počelo je suženje dna tako da su tune ostale u ogromnom meredovu. Operacija utovara riba u zavrzivače je morala da se završi za tri sata, jer posle toga ribe su bile nekorisne, imale su mnogo rana od udara jednih od drugih i mreže. U jednom tom hvatanju, bilo je u mreži i po 10 tona tuna. U dokolici su mornari pecali ajkule i druge ribe. Kuvar je bio specijalista da ajkuli izvadi srce, a da se ne povredi jer je njena koža je kao gruba šmirgla. Ručkovi su tada bili božanstveni. Shvatio sam da je biti mornar, pogotovu kapetan, divno zanimanje, kada bi mogli da povedu i porodicu.
Divna vest me je obradovala na putu ka luci. Javili su mi iz preduzeća da se supruga uspešno porodila i da smo dobili sina. Oproštaj od posade sa kojom sam proveo mesec dana, uz pozajmicu za povratak, bio je dirljiv. Shvatili su da imaju dobre radio-uređaje, jer sam radiotelegrafiste obučio da korektno rukuju njima.
Dan do noćnog leta, proveo sam na pijaci Abidžana. Prvo iznenađenje je bilo veliko siromaštvo stanovništva. Jer su tada (januar 1967. godine) još bili prisutni Francuzi, kao bivši okupatori. Spavali su na asurama gde ih je noć zatekla. Malo bolje situirani, imali su kolibe od trske. Mornari su za pet dolara mogli da dobiju uslugu domorotke, koja je muža i decu morala da budi da bi obavila grozan posao. Belkinje su bile skuplje, uz pun komfor hotela. Grana od pet kilograma banana je bila dolar, a domoroci su kupovali kriške pomorandži ili cigarete na komad. Žene su imale na sebi samo suknje, a dojke su im visile u obliku salame. Dojile su bebe, koje su nosile u marami na leđima, tako što su im dojku pružale ispod pazuha. Muškarci su, na moje veliko iznenađenje, mokrili kao žene, čučeći.
Put kući je bio mnogo prijatniji. Pariz je sada bio divan. Auto koji se kreće i ljulja za sina, ćerkici jednu dozlaboga ružnu lutku koju je ona obožavala. Supruga je dobila divan prsten koji ona nikada nije stavila na ruku, jer je uvek morala nešto da radi oko dece i razmaženog supruga.