Početna Draganova nagrada Branka (Beograd): Kad su zvezde popadale sa nebesa

Branka (Beograd): Kad su zvezde popadale sa nebesa

Branka (Beograd): Kad su zvezde popadale sa nebesa

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Užice noću

Ponekad pomislim da smo imali mnogo sreće pri deobi ovozemaljskog vodenog blaga. Može se u nedogled raspravljati da li je deoba bila pravedna ili ne i po kojim je aršinima i zakonima izvršena; tek, bilo kako bilo, jedno je sigurno: naša rodna gruda ispresecana je bezbrojnim rekama, dugačkim i kratkim, širokim ravničarskim i neobuzdanim planinskim. Mnogo ih je i sve su lepe, svaka na svoj način.

Jedna od njih posebno mi je draga, što je i prirodno, s obzirom da sam u njenoj neposrednoj blizini ugledala svetlost dana. Uvek joj se rado vraćam i svaki put me iznova očarava. Reč je o planinskoj vodenoj vili – Đetinji. Ova vijugava bučna reka iznedrila se u vrletima Tare i Zlatibora i odatle kreće na svoj put dug 75 kilometara, do ušća u Zapadnu Moravu.

Najpre vrluda između strmih litica veličanstvene klisure koja povremeno poprima obeležja kanjona. Napuštajući klisuru, približava se Užicu, gradu čiji je zaštitni znak i ponos. Pre ulaska u grad, poklanja deo svoje vodene moći hidroelektrani „Pod gradom“ koja predstavlja izvanredno uspeo spoj civilizacije, tehnike i bajkovite prirode. Zaslužuje posebnu pažnju, što će i biti učinjeno u jednom delu ove zamišljene plovidbe niz Đetinju.

Bez obzira što je užička deonica srazmerno mala u odnosu na ceo tok, Đetinja se, kroz vreme, upravo u ovom delu nagledala svakojakih događaja, svakojakih ljudi, običaja, naslušala priča, legendi, pesama, jecaja, jednom rečju, svega.

I poreklo imena same reke vezuje se za jednu od legendi iz užičkog kraja. Predanje kaže da su u doba svoje vladavine, Osmanlije na vrlo surov način kažnjavale nepodobne Užičane. Mala deca i odojčad su bacana u reku, te otud naziv Đetinja tj. Dečija reka. Zvanični izvori nude prozaičnija tumačenja nastanka imena, no pravim ljubiteljima Đetinje jasno je da ova reka ima mnogo imena i da pokazuje mnogo lica.

Po vedrom danu, Đetinja se može zvati Smaragdnom rekom, a u noći obasjanoj mesečinom, ona postaje Biserna reka. Zaljubljenim parovima koji šetaju tik uz nju, to je reka Skrivalica, a za nesrećnike koji spas nalaze na tvrđavi Stari grad, skokom u ambis, postaje, nažalost, reka Tužbalica. Đetinja je isto tako i reka Pričaliča, a možda joj ovo ime najviše i pristaje. Ona jednostavno ne trpi tišinu, a „govor“ joj ide od mekog šuštavog brujanja do snažnog hučanja.

O čemu bi to Đetinja najradije hučala? Pa, verovatno o slavnim danima s kraja 19. veka i početkom 20. veka. U tom periodu osmišljena je i ostvarena gradnja hidroelektrane „Pod gradom“, prvenstveno za potrebe fabrike tekstila i gradskog osvetljenja. Istorijat i detalji vezani za ovaj događaj izazivaju i dan-danas divljenje. U maloj Srbiji i još manjem Užicu steklo se mnogo znanja, dalekovidosti i odvažnosti. Hrabro i promišljeno se krenulo u jedan veliki i tehnički vrlo složen poduhvat.

Bez ikakvog preterivanja, može se reći da je uspešna izgradnja hidroelektrane predstavljala događaj od planetarnog značaja. Poređenja radi, treba istaći da je elektrana „Pod gradom“ puštena u pogon samo pet godina posle elektrane istog tipa na Nijagari. Brza i moćna Đetinja počela je da pokreće turbine 2. avgusta 1900. godine, kada je bilo svečano otvaranje.

Ovde se treba osvrnuti na pomenutu fabriku tekstila, ili popularnu Tkačnicu kako su je Užičani uvek nazivali, bez obzira na zvaničan naziv. Đetinja je prolazila sasvim blizu fabrike i svakodnevno se mogao čuti lepo uvežban duet, sastavljen od ritmičnih zvukova tkačkih mašina i brujanja reke. Tkačnica više ne radi, a reka teče dalje.

Ume ponekad Đetinja da postane reka Opasnica i to je njeno najgore lice. Tada je ljuta i na nebo i na ljude; na nebo jer izlije previše kišurine, a na svoje Ere, jer zaborave kako se postupa sa rekom. I inače plahovita, Đetinja naraste, nabuja, zamuti se, plavi. Srećom, ne traje to dugo, pojavi se ponovo dobroćudno lice reke Pričalice koja šumeći napušta Uzice i klizi najpre prema Golijskoj Moravici, a zatim prema Zapadnoj Moravi.

Zadovoljna je što je na lepo uređenim kejovima uvek mnogo šetača, što sa mostova dopire graja užurbanih đaka sa torbama na leđima, što na obalama niču neke nove zgrade za nove stanare koji će imati reku na dlanu.

Povremeno se, sa malo sete, osvrne iza sebe i podseti na dešavanja iz davne 1900. godine. Užice je tada, kao što je već navedeno, dobilo uličnu rasvetu i Užičani su uživali da se uveče okupljaju ispod sijalice gradske rasvete. Ipak, najlepši prizor na osvetljenu varoš, imali su gorštaci sa okolnih brda. Jedni su čak pomišljali da je požar zahvatio čitav grad, a drugi da su same zvezde popadale sa nebesa.

Naravno, zvezde nisu popadale, ali to jesu bili zvezdani trenuci za našu lepu reku.
Nadajmo se novima!

Branka Ribar Brajić, 69 godina,
magistar elektrotehnike, Beograd