Početna Draganova nagrada Katica (Subotica): Na stepeništu

Katica (Subotica): Na stepeništu

Katica (Subotica): Na stepeništu

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Čini se besmisleno otići sam u banju. Njoj se pak činilo da je to izazov. Zaputila se ona iz tople daleke Australije u svoj rodni kraj, u Banju Vrnjačku. Spletom čudnih okolnosti odvezao je taksista na nepoznatu adresu gde se izdaju sobe. Letimično je pogledala sobu, shvatila da nije nešto posebno, ali lokacija je izvrsna. Ne razmišljajući puno, prihvatila je smeštaj, uz korekcije koje su gazde uvažile. Zelenilo u dvorištu obećavalo je mir za jutarnje ispijanje kafe u hladovini.

Posle neprospavane pretople noći, jutro je bilo divno. Gazdarica je ljubazno skuvala kafu, koju joj je po dolasku ona poklonila. Očekivala je mir i tišinu, da uživa uz cvrkut ptica. Nažalost, toga nije bilo. Gomila gnjavatora iz susednog stana pošto-poto želeli su komunikaciju sa njom. Bez mnogo razmišljanja, hitro je otišla u obilazak banje.

Vreli sunčevi zraci topili su joj bucmasto lice, obliveno znojem. Pomislila je da će ovo toplo vreme brzo proći, nažalost svih tih desetak dana bilo je užasno toplo. Ona nije odustajala od svog izazova. Želela je videti, što više može svoju rodnu grudu, koju toliko voli. Pokušaj da se rashladi sladoledom nije uspeo, ali je šetajući nabasala na pijacu punu svežih voćkica koje su je mamile sa tezge. Prisetila se da su ovde ukusi definitivno bolji pa je nakupovala tušta i tma. Pretovarena i umorna stiže u dvorište puno ljudi koji su prepričavali političke teme.

Užas, bacila se na krevet, odmah posle tuširanja a memla u sobi joj je zagolicila nozdrve. Ipak je zaspala. Izašla je bunovna iz sobe, pa zamalo nije naletela na sredovečnu punačku ženu, koja je baš zakuvavala mirisnu crnu kafu.

„Hello!“, reče spontano, a odgovor joj se učini prijateljskim, uz ponuđenu miomirisnu kafu. Primamljivo, pomisli, to je naš duh i prihvati ponudu. Dok su ispijale kaficu, ne u dvorišnom hladu, već na stepeništu koje vode do njihovih soba, da bi izbegle gužvu u dvorištu i imale malo mira. Brzo su osetile tu spontanost koja ih je uvela u priču do kasno uveče.

Kada je zahladnelo, zajedno su krenule u šetnju banjom. Za obe je to bilo nezaboravnih deset dana druženja sa neznankom. Razgovor im je prijao, jedino što im je smetalo bila je graja iz senovitog dvorišta. Ispijale su ohlađeno vino, smejale se kao šiparice zapitkujući jedna drugu o životima koji su tako različiti, a opet slični po mnogo čemu.

Ponekad je razgovor bio bolan za obe. Istih su godina, čak su im se dešavale i slične životne situacije. Najteže im je bilo pričati o 1999. godini. Tih godina su obe tugovale, jedna u dalekoj Australiji, druga u epicentru bombardovanja. Svi napori da ne diraju, još uvek duboke rane, bili su nemogući.

Dirljiva je njena priča kako se udala za momka koji ju je obožavao, a bio je druge vere. Kako su izrodili troje predivnje dece, a tada izbija onaj surovi rat. Ta grozota odvela ih je daleko od svega, rodbine, drugova, domovine. Sve su morali ispočetka da grade, ali njihova ljubav bila je jaka, kao i želja da ostanu zajedno. Isplakala je toliko suza da ga spreči i ne vrati se u haos nazad, ali nije uspela. Izgubila ga je ovde na nekom od ratišta. Kao i mnogi, poginuo je a ona je sama nastavila da se bori. Sada, kada su deca odrasla rešila je da „luta“, putuje svetom u potazi za onim što je toliko želela da sačuva. Ljubav njenog čoveka koji ju je obožavao. Još uvek traži tu otetu joj sreću.

Ni priča druge, nije laka. Njen se muž vratio sa zlokobnog ratišta iako je i on bio druge veroispovesti. Tužno ćutanje i odluka da se ne vraćaju na te prošle bolne godine, rasplakala ih je. U tišini, ispijale su ostatke već ugrejanog vina sedeći na stepeništu koje vode do njihovih soba.

Odmor je prošao brzo, a njih dve su ostale vezane tim čudnim izazovom. Često se čuju telefonom, zamišljaju kako piju vino na onom stepeništu koje vode ka njihovim sobama. Ona iz tuđine je nazvala oduševljeno prijateljicu:

„Već godinama nisam dobila, niti čitala ovako lepo pismo.“. Prisećala se svega što su njih dve za samo desetak dana imale. Lep kraj jednog izazova. Poželimo im još puno takvih susreta, uskoro.

Katica Melar, Subotica