Tanka je linija između života i smrti, mnogo tanja nego što mi obično pretpostavljamo ili želimo da znamo. Smrt nije crno-bela slika, piše u članku za The Daily Beast doktor Anand Viravagu, bivši službenik Bele kuće i neurohirurg na Stanfordu.
Navodi nekoliko skorašnjih slučajeva ljudi koji su „oživeli“ nakon što su proglašeni mrtvima: 91-godišnja Poljakinja je provela 11 sati u hladnjači kada su zaposleni u mrtvačnici primetili da se pomera u vreći; slično se desilo i sa 78-godišnjim Amerikancem koga su hteli da pripreme za balsamovanje i onda videli da se mrda; jedan Kenijac se probudio u mrtvačnici 15 sati nakon što je proglašen mrtvim.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Isprva, članovi porodice budu zatečeni, oduševljeni i zahvalni što je njihov bližnji još uvek sa njima. Zatim slede zbunjenost i frustracija. Ovo je sasvim razumljivo. Uostalom, mogućnost da lekar načini takvu očiglednu grešku veoma uznemiruje.
Međutim, linija između života i smrti je, bez sumnje, zamagljena. Smrt nije pitanje tipa „jeste ili nije“, već je reč o prestanku brojnih različitih procesa i mehanizama, počev od kucanja srca do rada neurona. Sasvim je moguće da neki od ovih mehanizama funkcionišu dok su drugi prestali.
Ovo je jedan od ključnih razloga zašto su situacije vezane za moždanu smrt toliko komplikovane – definicija smrti nije sasvim jasna. Smrt različiti ljudi, kulture, pa čak i nauka, različito interpretiraju.
Često, proces koji rezultuje smrću počinje kada srce prestane da kuca. Ovo znači da organi u telu počinju da koriste svoje zalihe kiseonika i drugih glavnih nutrijenata istovremeno gomilajući otrovne otpadne proizvode. Ovaj proces počinje na nivou pojedinačnih ćelija, širi se obuhvatajući pluća, mišiće, bubrege i, na kraju, sve sisteme organa. Mozak, koji je takođe organ, naročito je osetljiv na gubitak kiseonika. Neuroni počinju da odumiru nakon što su četiri do šest minuta lišeni kiseonika.
Jedna od pretpostavki zašto su se gorespomenuti ljudi probudili, jeste da su oni bili veoma ohlađeni kada su smešteni u mrtvačnicu. Ovo usporava nabrojane procese i povećava šanse da se neko dovoljno brzo oporavi kako bi se probudio. Verovatno su ovi ljudi imali ekstremno slab puls i bili nesvesni prilikom pregleda, što je dovelo do toga da budu proglašeni mrtvima.
Kada se temperatura mozga spusti, mozgu je potrebno manje kiseonika i ishrane, čime se omogućava potencijalno preživljavanje u dužem periodu tokom ekstremnog stresa. Tokom operacija na mozgu, često se pacijenti hlade dok su uspavani pod anestezijom kako bi se mozak zaštitio dok se otklanjaju tumori, aneurizme ili ispravljaju malformacije.
Nekoliko je ključnih nalaza koje lekari koriste da bi utvrdili smrt. Jedan od njih je puls. Lekari će najverovatnije proveriti puls na više tačaka kako bi utvrdili da li srce kuca. Takođe će potražiti dokaz da osoba diše, a važne informacije može pružiti pregled očiju i njihova reakcija na svetlo.
Međutim, kako tehnologija, nauka i obrazovanje budu nastavljali da produžavaju prosečan životni vek, definisanje smrti postajaće sve teže. Dr Anand zaključuje da je, na sreću, fenomen buđenja ljudi koji su proglašeni mrtvim redak, ali da on služi kao važan podsetnik da, iako nas je nauka mnogo toga naučila o našem telu, mnogo je toga što tek treba da otkrijemo.