Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Jovan (Aleksandrovac): Večna ljubav

Jovan (Aleksandrovac): Večna ljubav

Jovan (Aleksandrovac): Večna ljubav

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Bila je jesen. Lep jesenji dan bio je na izmaku i odlasku jer se čekala noć. Žuto lišće je polako počelo da opada sa grana, nebo je bilo čisto i vedro, a svež vazduh dolazio je sa obližnjih planina. Grad je bio oivičen brdima i vinogradima, nalazio se u kotlini kroz koju je proticala rečica, koja se za vreme leta i sušnog perioda gubila i nestajala.

Vuk je često sedeo u hladovini ispred kuće, maštao i meditirao, vraćao se u prošlost i, kao na filmskoj traci, sećao se prošlosti, putovanja i voljene Ane. Znao je da vreme i događaje ne može da vrati, imao je mladost za priču i ponos, tužno se osmehivao sećajući se prošlosti sa željom da mu se ona vrati i da makar, još jednom, putuju po svetu, raduju se životu i prave nestvarne planove za budućnost.

Često je razmišljao o jednoj ženi, sa njom je proveo lepe, mladalačke dane, bila je to ljubav za sva vremena koja se čoveku samo jednom desi u životu. Ona se večito pamti, nosi u sebi i zato mu život bude pretvoren u beskrajnu, trajnu i crnu noć koja nikako nije prolazila bez svetlih trenutaka i lepote.

Iz razmišljanja ga prekide zvonjava telefona. Osetio je da se radi o nekoj vesti, sigurno je loša i crna. Tako je i bilo. Prijatelj mu je javljao o smrti njegove Ane, devojke i ljubavi za sva vremena.

Davno je to bilo… Bili su mladi, studenti, dane i noći su zajedno provodili ne želeći da razmišljaju ni o prošlosti ni o budućnosti. Njima je bilo lepo, kao što može da bude svim mladima koji uživaju u životu, raduju se, vole… Često su putovali, po zemlji i inostranstvu. Mogli su, voleli su putovanja, upoznavanje novih krajeva, zemalja, ljudi…
Uvek im je bilo lepo, stalno su bili zajedno i srećni, verovali su i želeli da ovo večno traje, da im se život pretvori u jedno dugo i noćno putovanje puno ljubavi i sreće, zadovoljstva i radosti. Znali su da to tako ne može da bude i zato su želeli da danas za sutra, danas za juče žive i osvajaju svet i život.

Došao je kraj putovanja kroz život i u životu, pukla je njihova ljubav kao i mnoge ranije i kasnije, svako je otišao da traži svoju sreću i zvezdu vodilju, da se penje do neslućenih visina, ali da pati. Da, moglo je bolje i drugačije da bude, ali nije bilo. Valjda je tako moralo, a nije trebalo da bude. Život je tekao dalje sa novim iskušenjima, pobedama i porazima. Oboje su u životu bili nesrećni: promašeni brakovi, razvodi, čekanje ljubavi, sreće i zadovoljstva koja nisu dolazila i ništa lepo u životu i od života.

Već odavno, jedina logika njihovih života je bila igra okolnosti, srećnih i tužnih, ostala su sećanja na mladost i događaje pre više od tri decenije. Sećanja nisu umrla već su i dalje živela kod njih.

Posle prvog šoka, Vuk se polako vraćao u normalno stanje, mada mu je srce i dalje ubrzano kucalo, znojio se po celom telu, osećao je i dalje neku mučninu i slabost. Oči su mu zasuzile, popio je piće koje mu je bilo pri ruci i odlučio da ode na sahranu svojoj velikoj ljubavi, svojoj Ani. Njihova ljubav nije umrla, ona je večito živela i grejala srca zaljubljenima.

Posle neprospavane i besane noći, sa mnogo pića i popušenih cigareta, u zoru, krenuo je na put. Vozio je ludački, kao na trkama i u nekom transu, gume su škripale u krivinama, upadao je u makaze, gazio punu liniju, a sve sa željom da što pre dođe do Aninog grada. Konačno je stigao i otišao na groblje.

Kraj groba je stajalo nekoliko žena koje su radoznalo posmatrale nepoznatog muškarca. Vuk je prišao grobu, prekrstio se, poljubio krst i upalio sveću. Podigao je glavu i pogledao u nebo, činilo mu se da vidi Anin nasmejani lik, nebo se presijavalo i kao da se upalilo od poslednjuh sunčevih zraka. Suze su same potekle niz njegovo lice, počeo je da rida, nešto ga je u grudima gušilo, mutilo mu se u glavi, zagrlio je krst na kome je pisalo Anino ime, bio je izbezumljen od bola i tuge i nije vladao sobom.

Vreme kao da je stalo, nije znao koliko je boravio na groblju. Tu je upoznao Aninog sina koji je imao tužno lice i plačne oči. Reče, majka je umrla u najtežim mukama i stalno pominjala dva imena: Milan, sin i Vuk, večna ljubav. Ana je ostavila dva pisma: jedno za sina, a drugo za Vuka. Vuk uze pismo, sede na ogradu susednog groba, drhtavom rukom iscepa koverat, zapali cigaretu i poče da čita pismo:

„Dragi, uvek voljeni Vuče,
Nema te danima, želim da te vidim i da konačno otkrijem veliku tajnu koju godinama čuvam samo za tebe i mog sina.
Mnogo sam te volela i sada te volim, ja sam kriva za sve što nam se loše dešavalo i zato te molim da mi oprostiš. Znam da sam upropastila naše živote, ali sada je kasno za ispravljanje i popravku.
Zadnji put smo se videli uoči Nove godine u mom gradu, pre dvadesetak i više godina. Došao si da se pomirimo, rekao si da me mnogo voliš i da bez mene ne možeš da živiš. Ja sam te hladnokrvno odbila govoreći da imam drugu ljubav i da si ti za mene prošlost, jedna životna epizoda. Posle toga, ti si pijančio po gradu sa trubačima, koje si mnogo voleo. Želeo si da svoju tugu, bol i razočarenje utopiš u piću i muzici.
Onesvestio si se od pića i bola, došla je hitna pomoć i odvezli su te u bolnicu. Ja sam se spremala za doček Nove godine. Moj momak me je ostavio i nije došao iz Beograda. Bila sam tužna i razočarana. Naši zajednički prijatelji su me ubedili da te posetim u bolnici, jer se nalaziš u teškom stanju i život ti visi o koncu. Tada sam došla na jednu ludu ideju.
Htela sam da vodim ljubav sa polumrtvim čovekom koji nije svestan svojih postupaka i koji svakog trenutka može da umre. Stvarno ludo i neverovatno. Htela sam da se iživljavam sa bolesnikom, da zadovoljim svoje strasti, da sačuvam uspomenu na tebe preko sutra rođenog deteta. Kunem se da je sve tako bilo. Bila sam i ljuta, i tužna, i besna i poluluda. Sve se u meni sakupilo i zato sam se tako ponašala.
Dragi Vuče, te noći sam bila moderna jahačica, začeli smo, stvorili i dali život našem Milanu. Milan je, Vuče, tvoj sin! Kunem se u sve što imam najlepše na svetu. Da, on je sin začet u nenormalnim okolnostima i zato mu je sada potrebna tvoja pomoć.
Vuče, naš Milan je dete naše nesrećne i tužne ljubavi, on je dete naših promašenih života, rođen u nevreme i neplanirano, ali ga prihvati i pomozi mu da se lakše snađe u životu. On je dobro dete, liči na tebe, ima sve tvoje osobine i verujem da će uz tvoju pomoć i podršku da postane pravi čovek za sva vremena.
Znam da imaš golubije srce, da si me mnogo voleo, verujem da me nikad nisi ni zaboravio i zato ti ostavljam u amantet da brineš i vodiš računa o našem Milanu. Ti to možeš. Ti to za mene i našu ljubav hoćeš i moraš.
Želim da zajedno putujete po svetu, da ga upoznaš sa mnogim zemljama, krajevima i ljudima koje će mu kasnije koristiti u životu. Pravilno ćeš ga vaspitavati, materijalno pomagati i uvek ćeš mu biti prava i istinska podrška.
Moj Vuče, zaklinjem te u ime naše promašene ljubavi, da voliš Milana, pošto ga ja nisam dovoljno volela, da uvek budeš uz njega i da mu pružiš pravu roditeljsku ljubav koju on nikada nije imao ni osetio u životu.
Zbogom, Vuče, ti si bio moja najveća, neostvarena i večna ljubav za sva vremena, volela sam te na neki svoj, poseban način, žao mi je što nisam znala da te volim na pravi način, onako kako si ti mene voleo i da ti pružim sve ono lepo što si ti meni uvek i u svakom trenutku pružao.
U ovim poslednjim trenucima života, kada se spremam na put bez povratka, priznaću Bogu i anđelima na nebu, da sam mnogo grešila, da treba za svoje grehe da ispaštam, iskreno se kajem i zato mi je najblaža kazna da odem u pakao.
Voljeni Vuče, umreću izgovarajući tvoje ime i ime našeg zajedničkog sina, oprosti mi za sve što je bilo loše sa moje strane, čuvaj našeg Milana i voli ga.
Zbogom, voli te tvoja Ana.“

Posle pročitanog pisma, Vuk je još dugo ostao sam na groblju, bio je pod snažnim utiscima pisma koje je pročitao, glava ga je užasno bolela i nije bio u stanju da normalno razmišlja.

Posle svega se prekrstio, poljubio krst na kome je bilo Anino ime i teškim, sporim, umornim i drhtavim koracima napustio groblje. Znao je da ga ona gleda sa neba, znao da joj je sve oprostio, kao i uvek što joj je opraštao, i da ovo novo putovanje će večito da pamti. Krenuo je u novi život dok su se ljiljani mačevali sa vetrom.

Jovan Pejčić, Aleksandrovac


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“