Jelena (Zemun): Park srpske heroine

Prvo mesto u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

„Austrijanci i Srbi u Beču posećuju memorijalni kutak posvećen Diani Budisavljević, srpskoj snaji koja je u vreme Nezavisne države Hrvatske od smrti spasla 12.000 dece.“

Mnogo puta sam bila u Beču, ali nikada nisam imala vremena da se posvetim traganjima za tragovima srpske istorije u glavnom gradu Austrije. Na to me inspirisala novinska vest da je „Beč danas glavni grad srpske dijaspore sa 200.000 naših ljudi“. Pitala sam se posle takve vesti – pa gde su ti naši ljudi?

„Tu su svuda oko vas, samo treba da ih pronađete i posetite. U Beču živi najmanje dve vrste Srba, istorijski i savremeni“, rekao mi je poznanik Zoran Kalabić, Paraćinac koji u gradu na Dunavu nosi titulu najboljeg trgovca nekretnina.

Gospodin Kalabić mi je zapravo rekao da u austrijskoj prestonici postoje starovekovni Srbi, pokojnici, koji su zapisani u istorijskim dokumentima i spomenicima. I živi Srbi, graditelji Beča i austrijske industrije i privrede.

Srbi su prvi put stigli u Beč 1524. godine, posle bitke na Mohaču. U zvaničnim dokumentima se pominju 1670. godine kada je car Leopold I opunomoćio Srbe i Jermene da posreduju u trgovini zapada i istoka. Prisustvo Srba u Beču evidentno je i pre i posle ukidanja turske opsade 1683. godine. Posle toga masovno naseljavaju deo bečkog predgrađa Ratzenviertel (Raška) izvan zidina. Doseljavaju se u velikom broju i nakon Seobe Srba (1690. godine) pod Arsenijem Prvim Čarnojevićem i (1739. godine) pod Arsenijem Četvrtim Čarnojevićem.

„Tada im je trebalo pet dana kolima ili tri dana jahanja na konju da bi se stiglo u Vijenu, kako je zovu Austrijanci, Mađari i Evropljani. Danas se autobusom u Beč stiže iz Beograda za šest sati, a brzim automobilima za četiri sata“, pričao mi je gospodin Kalabić koji je, kao moj privatni vodič, odlučio da me prošeta po „srpskim mestima“. I da me upozna sa, kako reče, nekim znamenitim Srbima.

Beč je grad na brdima koji silazi na obale Dunava. Kao raskrsnica Starog kontinenta prema jugu i severu, oduvek je bio luka sreće za putnike namernike i poslovne ljude, ali i utočište nesrećnika koji su bežali od siromaštva sa juga, prema bogastvu na severu Evrope. U to traganju za boljim životom, srpski narod je iz Srbije u pet seoba stizao u carski grad. I za sobom je ostavljao mnoge tragove.

„Gde god da su se selili, Srbi su prvo gradili sale za zabavu, birtije i kafane, a potom crkve. U Beču je prvu kafanu još 1683. godine, otvorio Srbin rodom iz Sombora. Vlasnik Franjo Đura Kolčić je prvoj srpskoj kafani dao naziv ‘Kod zrna zelenog pasulja'“, pričao mi Kalabićev prijatelj Dragan Matić, legendarni ugostitelj iz austrijske prestonice, danas vlasnik restorana „Aleksandra“. Matić je 1982. godine pristigao iz istočne Srbije i započeo svoju bečku ugostiteljsku karijeru sa lokalom „Triesterštrase“. Kada je otvorio svoj peti restoran u Beču, dao mu je ime po svojoj kćerci.

„Za naše ljude u dijaspori, kafana je uvek bila značajna institucija, tu su se sklapali dogovori, spremali pučevi, donosili zakoni, započinjale i završavale se ljubavi. Za strance, naši restorani su muzeji srpske duše, mesta gde mogu da osete našu zemlju, da uživaju u vrelom mesu sa roštilja i medenjacima Šumadije“, pričao mi je Dragan Matić, inače, poreklom iz Brze Palanke.

Žali se da u Beču ima dvadesetak srpskih kafana, a samo četiri hrama Srpske pravoslavne crkve, jedna kapela i sedam parohija.

„Srbi su božićni ljudi, jer svoju crkvu posećuju samo na praznik rođenja Isusta Hrista, a kafane svakog petka, subote i nedelje. Možda je to i zato jer smo prvo pravili kafanu, pa božji hram“, tešio se glasno Dragan Matić.

Srpska crkvena opština posvećena Svetom Savi je formirana davne 1860. godine. Saglasnost je dao bečki dvor, na molbu grupe uglednih Srba i patrijarha srpskog Josifa Rajačića. Crkva je dovršena 1890. i ima status sabornog hrama. Hram Svetog Save, koji se nalazi u jednoj bečkoj zgradi, ima prvu i drugu parohiju i obuhvata šest gradskih kvartova.

„Sa crkvama i kafanama Beč je izrastao u srpski duhovni centar, jer su neki restorani, poput ‘Aleksandre’, izrasli u kulturne ustanove u kojima se održavaju književne večeri, izložbe slika, tribine o srpskom nacionalnom pitanju. A od kada je godine 1836. postavljen prvi srpski konzul, Beč je postao politički centar austrijskih Srba“, priča dok nas vodi do Ambasade Republike Srbije, a potom do zgrade Generalnog konzulata Republike Srbije moj domaćin Zoran Kalabić.

Snagu političkog centra Srba ovaj grad dobio je ne samo zbog toga jer je postao naše diplomatsko sedište, pa i centar naših misija, već i zato jer je bio životna stanica i utočište srpskih vladara. U Vijeni su na duže vreme boravili knjaz Miloš Obrenović, njegov sin Mihailo Obrenović, knez Aleksandar Karađorđević i kneginja Persida, vladika Petar Drugi Petrović Njegoš, knez Danilo, pa srpski kralj Milan Obrenović.

Slanjem mladih školarca na studije i odlaskom intelektualaca na školovanje i rad, Beč je s početka 19. veka postao veliki rasadnik srpske inteligencije i centar srpske kulture. Slavni bečki intelektualci su bili, na primer, Mihajlo Obrenović, Stojan Novaković, Đura Daničić, Valtazar Bogišić, Jovan Jovanović Zmaj, Vuk S. Karadžić, Jovan Cvijić, Dimitrije Davidović, Petar Kolendić, Milutin Milanković, jedan od najvećih svetskih naučnika. Pokrenuli su prvu srpsku štampariju i prve „Novine serbske“ i časopise. Mnogi su postali vladari i ministri, naučnici i akademici.

U Leberštrase, na groblju Svetog Marka, postojao je spomenik knezu Aleksandru Karađorđeviću, dok su na drugim grobljima spomenici Vuku Karađiću i Branku Radičeviću. Drugi gradski spomenik Vuka Karadžića se nalazi u trećem okrugu“, otkrio mi je profesor Srđan Mijalković, prvak ovog društva i kulturni poslenik.

Mijalković mi je nabrojao da Beč ima 14 spomen-ploča srpskih velikana. Svoje spomen-ploče imaju: Ruđer Bošković, Matija Vuković, Miša Dimitrijević, Vuk S. Karadžić, Laza Kostić, Petar Petrović II Njegoš, Dositej Obradović, Petar i Paula Preradović, Branko Radičević, i naši gradovi Beograd, Petrovaradin i Senta. Pored Vuka S. Karadžića i Ruđera Boškovića, svoju bistu ima i Nikola Tesla u Tehničkom muzeju.

U austrijskom glavnom gradu je i devet ulica srpskog porekla, od kojih je najpoznatija Preradovićeva, po Pauli Preradović, književnici i autorki austrijske himne, kao i trg sa imenom Beograd.

„Na prostoru ulice Rosauer Lande, prema Mostu mira, u 9. bečkom okrugu Alsergrund, nalazi se srpski park koji nosi ime po ratnom heroju i humanisti Diani Budisavljević. Morate da ga posetite. Mi, bečki Srbi, jako smo ponosni na taj park“, rekao mi je iskreno profesor Srđan Mijalković, uvek nasmejani i vredni srpski patriota.

Otišla sam do Mosta mira i njegovog šetališta, zakoračila na zeleni tepih prepun cveća. Ovaj deo bečkog šetališta pored kanala za regulisanje gradskih voda i brodski saobraćaj pretvoren je u igraonicu za najmlađe. Udaljen od saobraćajnica i gradske gužve i buke, park pruža mir, tišinu, priliku za igranje dece i za uživanje njihovih roditelja, šetača i njihovih kućnih ljubimaca. Ono što je mene najviše iznenadilo i zadivilo jeste da je na ulazu stajala tabla na kojoj piše:

„Spomen park podignut u znak sećanja na humanistu Dianu Budisavljević“

Otvoren je sredinom oktobra 2014. godine na inicijativu bečkih Srba, pre svih, gospodina Nedeljka Savića. Njegov predlog su opštinske vlasti 9. bečkog okruga podržale i na travnatom prostoru opštine Alsergrund, kod Mosta mira, izgradile spomen-park srpskoj snaji.

Mi smo, još 2011. godine, u znak sećanja na veliko i nezaboravno delo Diane Budisavljević, koja je u vreme NDH spasla živote 12.000 srpske, jevrejske i romske dece i obezbedila im budućnost, podneli zahtev gradu Beču da jedna ulica ili park dobiju ime ove srpske heroine. To smo učinili i zbog toga da Srbi u Austriji i Austrijanci javno odaju počast njenom delu, da park posvećen srpskoj snaji postane simbol za zbližavanje Srba i Austrijanaca i njen humanitarni i naš zajednički rad“, ispričao mi je istorijat ovog srpskog spomenika i parka profesor Srđan Mijalković, predsednik Srpskog prosvetnog i kulturnog društva „Prosvjete“ u Austriji.

Diana Budisavljević, rođena Obekser, poreklom je iz Insbruka. Rođena je 1891. godine u ovom gradu. U Insbruku je radila kao medicinska sestra i tu je upoznala svog budućeg supruga, doktora Julija Budisavljevića, Srbina iz Hrvatske. Nakon venčanja, par se seli u Zagreb gde ostaje i tokom Drugog svetskog rata.

U toku rata, Diana sa nekoliko bliskih saradnika, među kojima su bili Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Kamilo Bresler, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić, Ljubica Becić u „Akciji Diane Budisavljević“ rizikuje sopstveni život da bi spasila mališane, uglavnom srpskog – sa Korduna i Kozare, ali i jevrejskog i romskog porekla. Diana se 1972. godine vratila u svoj rodni grad Insbruk i tu je i umrla 1978. godine.

Bečlije, međutim, nisu tokom 2014. godine u početku bile voljne da prihvate predlog Srba da podignu spomen park svojoj snaji.

„Kada smo oformili tim za izradu projeka i započeli akcije informisanja bečke i srpske javnosti o delu Diane Budisavljević, otkrili smo da ono nije bilo dovoljno poznato ni samim Austrijancima. U jednom okrugu su odbili naš predlog samo zato jer ime Diana Budisavljević nije lako Austrijancima za izgovaranje. Srećom, našli smo partnere u devetom bečkom okrugu, koji se nalazi u središtu Beča i ima oko 40.000 stanovnika. Danas je ovaj park njihovo omiljeno mesto okupljanja i odmora“, otkrio mi je profesor Mijalković.

Diana Budisavljević je nosilac mnogih priznanja i ordenja za svoj nadljudski humanitarni rad. Njeno ime nose ulice u Beogradu, Banja Luci, Dubici i Pančevu.

Srbija je posthumno odlikovala Dianu Budisavljević zlatnom medaljom za hrabrost nazvane po Milošu Obiliću. A Srpska pravoslavna crkva joj je dodelila prvi novoustanovljeni Orden carice Milice.

SPKD „Prosvjeta“, koje vodi moj drugi vodič profesor Srđan Mijalković, upravo je pokrenulo inicijativu da i tvorac srpskog jezika dobije park u prestonici Austrije. Time će Srbi ostaviti još upečatljiviji trag u austrijskoj prestonici i Beč pretvoriti u najveći srpski grad u inostranstvu, koji treba posećivati i u njemu istraživati istoriju iseljenog srpskog naroda.

Jelena Lopušina, 63 godine, Zemun
Dipl. mašinski inženjer u penziji

Ova priča je objavljena i u publikaciji „Šetnja kroz vreme“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva“.