Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Višegrad. Reč koja vas vraća u detinjstvo. Znate ono, ekskurzija. Ređaju se gradovi: Kruševac, Kraljevo, Čačak, Užice… Svaki je grad onom drugom sličan. Nas zanimaju seoska domaćinstva u Šumadiji. Pesnik Đurić mi kaže
„Pogledaj, zemljak, dvorišta kao umivena. A kod nas, u Toplici, sve prilepljeno jedno uz drugo“.
Slažem se. Sela Šumadije imaju dušu, lepo su uređena, okućnica je puna cveća, a ostali su objekti izmešteni na razumnoj daljini.
Putujemo i – granica. Ovde se plaća i ekološka taksa, sa naše strane. Eh, naše strane!
Višegard. Na Drini ćuprija! Andrić! Kusturica! Kamengrad. Reke: Drina i Rzav. Ne znam da li neko mesto, na tako malom prostoru, ima toliko slave i lepote. Drina je celim svojim tokom lepa, kod Višegrada je najlepša. Organizator nam ukazuje čast: brodom gospodina Kusturice plovimo Drinom. U gradu tragovi pokojnog velikana Andrića i sadašnjeg, Kusturice. Posećujemo prostoriju gde je sniman film „Na mliječnom putu“. Utisak sustiže utisak, Konak je zaista u stilu konaka; zna Kusta svoj posao, režira filmove i život.
Dragana Mrđa, pesnikinja, želi da posetimo manastir Dobrun. Kako do književne večeri imamo dosta slobodnog vremena, prihvatamo predlog.
Srbi su uvek znali gde i na kom mestu manastire i crkve da grade. Uvek tamo, u to sam se uverio, gde zemlja i nebo nude duševni mir, gde je poj ptica više od pesme. Manastir Dobrun je zaista velelepan, a iznad manistira se nalazi veliki spomenik voždu Karađorđu. Kažu da je to najstariji manastir na našim prostorima (Prim. Penzina – Nije), da je nastao još za vreme vladavine cara Dušana. O manstiru postoje divne legende, legende ili… To je kod našeg naroda teško dokučiti. Nekad nam legenda postane istina, a stvarnost fikcija.
Jedno je nepobitno – u Republici Srpskoj na svakom vas koraku prati srpska istorija. Sve što je lepo, kratko traje. Ipak, pri povratku svraćamo u Drvengrad na Mećavniku. Mada sam prethodne godine bio u Čajetini, na dodeli nagrade za aforizme, nisam imao vremena da svratim u Drvengrad. Sad sam uživao u snoviđenju jednog čoveka, u neverovatnom uspehu, a najveći je uspeh kad čovek maštu pretvori u stvarnost.
Skoplje. Vojsku sam služio u Skoplju i Bitolju, a vojnik je u vojsci da brani domovinu. Bio sam, priznajem, loš vojnik po ondašnjim standardima. Kad odslužih vojni rok, još petnaest godina provedoh u vojsci.
Iz Tuzle sam (aerodrom Dubrave) na dve godine bio prebačen na aerodrom Petrovac kod Skoplja. Stanovao sam u Miladinovcima, kraj aerodroma. Imao sam para kao nikad u žiovotu, dnevnice nam behu veće od plata, ipak, mrzelo me da putujem do Skoplja. Tamo smo odlazili kad smo bili slobodni, i lumpovali. Mladost, ludost.
Opet mala trema. Leskovac, Vranje, Bujanovac, Preševo i – granica. Kad smo putavao za Sofiju (književno veče), i drugi put za Melnik (dve prve nagrade) granica mi je bila nešto normalno. Ova, i sve pomenute, nešto su drugo, posebno za nas starije.
Skoplje. Gospode, mora da postoje politačari. U redu. Ali mora da postoje mera i ukus. Skoplje iz mojih dana ne postoji. Na sve strane kičeraj, na brzinu osmišljena istorija. Ni mostove nisu poštedeli. Dušanov most je, eto, Kameni. Usred posrnulog Vardara, koji samo što ne presuši, brodovi kafane. Osim spomenika, tu su i novonastali državni objekti. Sve odudara od stvarnosti. Moramo dalje, u manastir Lešok, tamo se održava Međunarodni susret pisaca i prevodilaca. Manastir je nedaleko od Tetova.
I ovaj je manastir smešten u divnom ambijentu. Sastoji se od crkava posvećenih Svetom Atanasiju Velikom, Bogorodici i Knezu Lazaru Kosovskom. Tu je i kongresna dvorana.
Posle programa u dvorani, čitali smo poeziju u crkvi. Za mene je to bilo novo iskustvo. Inače, mesto Lešok, rekoše mi, ima oko 400 stanovika i svi su Makedonci. U Tetovu je sve drugačije.
Bijeljina. Festival satire. Imam više razloga da otputujem. Mada imam sve kategorije, vozio sam tek godinu-dve. Ko dobro ne vidi, ne treba sudbinu da izaziva, ne treba druge da ugrožava.
Putovanje nije ni nalik onom od pre nekoliko, da ne govorim od pre tridesetak godina. Nema više direktnih linija. Do Beograda – malo čitam, malo dremam. I te kako sam budan dok kupujem kartu za Bijeljinu. Stanična usluga, 170 dinara. Jeste devojka za šalterom lepa i ljupka, ima božanstven osmeh, ali ja kupujem autobusku kartu, a ne njen osmeh. Setih se da je peronska karta u Nišu trista dinara i odustadoh od rasprave.
Napuštamo Beograd. Odmah se javljaju uspomene. Put mi je poznat i ravnica koja se polako otvara. Onda skrećemo kod Kuzmina, slika se tek malo menja. Kad – granica, Sremska Rača. Godinama sam prolazio istim putem kao građanin jedne zemlje, sad ulazim kao stranac. Devojka pored mene, moj uzdah shvata pogrešno:
„Imate prtljag koji nije za carinu.“
„Dušo, sve što imam, u ovoj je tašni. Ovde sam godinama prolazio. Tada nije bilo granice.“
Čudno me pogledala. Setih se, pa ona ne pamti ono što ja pamtim.
Bijeljina. Ja ću dalje, prvim autobusom do Ugljevika, kod rođaka. Sutradan do Tuzle, a onda nazad u Bijeljinu na veče satire. Dešava se, moguće je spojiiti više stvari i putovanje dobro iskoristiti. Na autobuskoj stanici u Bijeljini šalim se sa devojkom koja radi na šalteru. Dajem joj dinare za kartu do Ugljevika i pitam je gde ima neka birtija da na brzinu popijem pivo. Koja ljubaznost. Daje mi kusur u markama, zatvara šalter, izlazi iz kancelarije i dolazi do mene. Objašnjava mi koliko marka vredi, i gde da odem na pivo i da se uzgred nasmejem. Onda, za moje uši, kaže nešto neverovatno:
„Imate samo petnaest minuta. Ako zakasnite minut, dva, zamoliću vozača da vas sačeka.“
Rekao sam joj da njen gest nikad neću zaboraviti. Ona se nasmejala.
Uđem u preporučenu kafanu. Nije mi do smeha, gledam sve one fotografije i ne mogu da verujem. Neke su fotografije metar i po sa metar, neke manje, neke crno-bele ili u boji. Ništa čudno da na svakoj nije Josip Broz Tito. Meštani, ispod oka, merkaju moju reakciju. Meni je trenutno pivo preokupacija. Ipak, posle prve čaše, razmišljam. Od Dvorova, a posebno u Bijeljini, videh kao nikad ranije, nove pravoslavne crkve. Posebno se svojim sjajem, i uređenim dvorištem izdvajala , kako je meštani zovu, Ruska crkva. Eto, to sam primetio, a sada me Broz
posmatra sa četiri zida dok ispijam pivo.
Ugljevik. Mesto se polako širi, sve je više novih zgrada i ljudi. Pitam plavokosu devojku kako prečicom da stignem do porodice Rikić. Znam za duži put, ali mi se žuri, osećam umor. Devojka me pita do kojih Rikića i odakle sam. Kad, njen je otac rodom iz Niša. Svet je zaista mali. Umesto svastikinog imena kažem ime njene kćerke.
„Znate, ima dve Slađane Rikić. Profesorka i…“
Prekidam ljupku ženu i odmah joj kažem da je u pitanju profesorka. Eh, život je čudo, obe Slađane Rikić stanuju u istoj ulici, a kuće im jedna preko puta druge. Dočekuju me kao uvek, kako me niko u životu ne dočekuje. Slađa je završila sa nastavom, i po običaju, malo-malo pa me pita da li je vino iz Moldavije dobro, treba li mi još nešto… I znajući šta volim, odlazi po banjalučke ćevape.
Njena majka, a moja svastika, preuzima Slađinu ulogu. Njen sin Dobrivoje, Dole, vlada se po imenu. Tih, skroman, suzdržan u razgovoru. Ipak, ja to brzo rešavam, pričamo kao da smo generacija. Uveče dolazi moj badža, iliti pašenog, Pera. Radi danonoćno, obaveza preko glave. Ipak, rado mi pravi društvo. Godinama smo bili zajedno u Tuzli. Nažalost, on je četiri godine proveo u rovu pa pri pomenu Tuzle nije ushićen kao ja. Meni nešto drugo smeta: on nema mira ni u kući. Zovu ga iz firme u deset-jedanaest sati uveče. Takav je privatni sektor.
Kad izađem u dvorište, vidim poznatu termoelektranu. Dole i ja po podne obilazimo mnoga jezera u okoloni. Gde se nekad vadio ugalj, sada su jezera, u mnogima ima ribe. Dole je dobar pecaroš. Trideset godina sam odlazio na Drinu, i to u blizini Bajine Bašte, a nikad nisam pecao.
Sutradan krećem put Tuzle. Imam neku neobjašnjivu tremu. Zna se šta su najbolje godine, a ja sam svoje najlepše godine proveo u Tuzli. Majevica. Put krivudav, autobus ide uzbrdo pa nizbrdo i… Tuzla. Izlazim na Brčansku Maltu. Mnogo je novih nebodera, kafića. Most je proširen, a za taj most me vežu mnoge uspomene, na tom sam se mostu upoznao sa svojom pokojnom suprugom. Svraćam u prvu kafanu. Drago mi je što je konobarica obučena kao svaka njena koleginica u Srbiji. Namerno tražim niško pivo. Ona se smeje, ja se smejem. Kažem joj da se šalim, da niškog piva, trenutno, nema ni u Nišu.
Beše i minu rat, vidim, mržnja polako ustupa mesto razumu. Ubrzo, peške, krećem ka stadionu Tušanj. Imao sam stan kraj samog stadiona. Brzo shvatam, grad se izmestio, nekad žila kucavica, Tušanj, upao u neko sivilo i monotoniju. Tu je u blizini sportska hala Mejdan i nekad jedna od najlepših robnih kuća u Jugoslaviji, Tuzlanka. Bivši centar je izgubilo sjaj, sjaj se premestio na Brčansku Maltu.
Na kraju, sa zebnjom odlazim da vidim da li je Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice preživeio strahote rata. Hram je smešten u centralnoj gradskoj zoni, na rubu parka. Slušao sam da je hram svetsko čudo. Zašto? Zato što temelje hrama podupire 87 hidrauličnih dizalica koje se, kako tlo tone, automatski podešvaju. Bilo je to davno, koliko se ja sećam, idejni otac takvog rešenja je inžinjer Franjo Stupar. Znam da su dolazili stručnjaci iz Japana da se pozabave Hramom i tonjenjem grada, tačnije, jednog dela grada.
Preko puta Hrama, ispod izletišta Banja, bila je bara, zbog pomenutog tonjenja. Čuo sam da je bara pretvorena u raj. Rešio sam da proverim priče o Panoskim jezerima, predivnim veštačkim vodopadima. Nisam mogao da verujem. Šum vode, tri jezera, objekti… Ljudi govore: Panonsko more. Naravno, Tuzla je grad soli, i voda je, kakvog li prirodnog poklona, slana.
Leposavić. Odmah sam doneo odluku da putujem, ne zbog prve nagrade za priču, već što sam osećao obavezu. Jedna jedina direktna autobuska linija ide okolo, naokolo: Prokuplje, Blace, Brus, Raška… Koji put, koje krivine, koja visina. Mada imam dobar telefon, tešim se, snimaću sve pri povratku.
Opet granica. Opet sam iziritiran. Putovanje je ionako bilo dugo. Eh, te granice, tamo gde ih nekad nije bilo. Lešak je pre Leposavića, umalo tu ne izađoh. Konačno stižem u Leposavić.
Svraćam u prvi kafić da se osvežim. Kafić je lepo uređen. Ubrzo stiže Ivan, čovek sa kojim sam bio u kontaktu pre polaska. Drago mu je što sam došao. On naručuje piće, nazdravljamo, ali on mora da se pobrine oko organizacije. Odlazim u Biblioteku. Vreme prekraćujem ćaskajući sa bibliotekarkom.
Veče (posvećeno pobedniku proze i poezije) dobro je organizovano. Žiri, tri dame, hvale moju priču. Ono što ne volim, ovog puta ne mogu da odbijem. Eto, moram neku reč da kažem za jednu, pa drugu televiziju. Tačno je, završio sam novinarstvo, istina je, ne volim televiziju. Nas su bombardovali zbog lažnih televizijskih vesti.
Posle književne večeri, lepo veče u hotelu „Tiha noć“. Budim se rano, silazim u prizemlje. Sedam je sati ujutru, a restoran ima dosta gostiju, oko dvadesetak policajaca. Verovatno krenuli na posao, piju kafu ili čaj. Zaista, neobičajena slika, dvadeset i nešto policajaca i ja.
Oko osam i trideset izlazim u grad. Prolazim pored Hrama Svetog Vasilija Ostroškog. Vadim iz unutrašnjeg džepa jakne mobilni telefon u nameri da napravim snimak. Kad:
„Adski, pade li s neba?!“
Zbunjen sam, kombi ima nišku registraciju.
„Upadaj“, kaže pesnik Dončić. „Idemo za Mitrovicu, a onda dalje.“
Oklevam. Sve sve se dešava iznenada. Opet, sve sami moji poznanici, kako da ih odbijem.
Stižemo u severni deo Mitrovice. Izlazimo da sačekamo drugi kombi, sa drugom registracijom. Nekad beše, da se Vlasi ne dosete, sad, da se Albanci ne dosete. Tu nam se pridružuje novinar i pisac, Milan Mihajlović. Godinama pišemo, znamo jedan za drugog, ali se ne viđamo. U kombiju su pisci za decu iz Prokuplja, Niša, Kruševca i sa Kosova i Metohije.
Prolazimo kroz južni deo Mitrovice. Ništa više nije kao što je nekad bilo. Prva škola je u Babinom Mostu. To je, pored Klokota, najugroženija enklava na Kosovu i Metohiji. Gospode, koje li nepravde od strane Evrope i ostalih (ne)milosrdnih. Škola, za današnje (ne)prilike, na brisanom prostoru. Okolo, oni koji zle namere imaju. Još kako imam prava da se ljutim na posrnulu i slepu Evropu. A deca, oštroumna, mnoge pesme dečijih pisaca znaju napamet i sa piscima ih recituju ili sa Srđanom Živkovićem, pesnikom i glumcem, pevaju.
Direktora škole, zbog prezimena, pitam šta mu je glumac Mićalović. Kaže mi: „Stric“. O Slobodi ga ne pitam, mislim na glumicu koja je nadmašila oca. O onoj drugoj slobodi mogli bi danima.
U Prilužju, kud i kamo veselija slika. Prilužje je novoosnovana opština. Velika škola, dosta dece, ima prodavnica i kafana. Živi se u nemilom okruženju, ali je dosta Srba po meri demokratske Evrope. Dečija se popezija čita u velikoj fiskulturnoj sali.
Vreme brzo prolazi, krećemo za Plemetinu. Odmah primećujem da u Plemetini, podjednako, ima đaka srpske i romske nacionalnosti. Kako smo stigli na kraju nastave, deca su nestrpljiva. Ipak, ostaju da čuju pesnike, dosta je i njihovih roditelja. Pada sumrak, demokratska Evropa ovoj deci ne garantuje slobodu kretanja.
Vraćamo se noću. Ni sanjali nismo da će nas sačekati sneg, prava mećava. Nisam bio zabrinut. Još su mi pred očima bila ona hrabra deca. To nije dovoljno. Treba dići glas: i srpska deca na Kosovu i Metohiji imaju prava na radsot i bezbrižnu mladost.