Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Bilo je to 2009. godine kad je moja ćerka sa unukom došla da živi u Beograd. Njen suprug, inače Portugalac, došao je da radi pri Delegaciji Evropske unije u Beogradu sa mandatom od četiri godine. Bilo je to negde u avgustu te godine kad je počelo moje veliko putovanje.
Otvorila sam novo poglavlje u svom životu. Bila sam baka koja treba da pomaže na svim frontovima. Bilo je naporno, teško, nekad sa mnogim preprekama, ali u suštini jako uzbudljivo… Moji su našli jednu lepu kuću na Dedinju, nije bila nova, ali je bila prikladna sa velikim dvorištem oko kuće. Bilo je lepo za mog unuka koji samo što nije prohodao. Sa terase gornjeg sprata pružao se pogled na celi Bulevar mira, a noću mogle su se videti kako trepću svetiljke glavnog grada.
Uvek sam putovala Fudeksovim autobusom koji je polazio iz Skoplja tačno u ponoć, u 12 sati. Nije bilo baš ugodno putovati celu noć, ali ujutro, kad svane i vidiš kako se sunce polako diže iznad horizonta, a mi se približavamo autobuskoj stanici, sve se muke zaborave i započinje novi dan.
Ključ od glavnih vrata čekao me je svaki put na jednom tajnom mestu, jer nije bilo prijatno buditi sve ukućane u šest sati ujutro. Onda sam odlazila u svoju sobu da prilegnem dok se svi ne probude. Najsrećan je bio moj unuk koji bi se prvi probudio i širom otvorenih ručica trčio da me zagrli i izljubi jer tada još nije dobro govorio.
A onda narednih dana šetali smo Topčiderom, igrali se u obližnjem parkiću blizu bolnice Dragiša Mišović sa ostalom decom iz komšiluka. Pravio je razne ludorije koje svako malo dete može da priredi u tim godinama.
Kada bi nam dosadilo, vozili smo se do Košutnjaka, igrali se i jeli roštilj u Kafanici. To je bila naša omiljena kafana jer je sve bilo u nacionalnom stilu sa mnogo folklora i pilićima koji su šetali naokolo.
Ponekad smo išli i dalje od Beograda. Na primer, na Zlatibor. Predivna planina sa zelenim pašnjacima leti i skijaškim stazama zimi na Torniku.
Jedno leto smo putovali i dolinom Zapadne Morave i upoznali mnoge manastire iz 17. veka koji su se nalazili na prevojima Ovčarske klisure. To je mesto sa pravom prozvano Svetom Gorom u Srbiji!
Većina ih je bila podignuta u tursko vreme, kao građevine manjih dimenzija, skromno ukrašene. Bili su jako važni osobito manastir Sv. Trojca i Blagoveštenje jer nastavljaju tradiciju Raške škole.
Za jedan Uskrs, mislim da je to bilo 2012 godine, otišli smo na Frušku Goru. Tada je moj unuk imao već pet godina i pokazivao je interesovanje za nove predele i ljude. Govorio je dobro i srpski jezik, jer ga je čuvala jedna predivna devojka iz Šapca. Zvala se Tina. Prava Mačvanka. Često bi nam ponedeljkom donosila neke specijalitete njene kuće koje je njena majka spremila. Toliko je mali bio vezan za nju da ju je ponekad zvao mamom.
Sa nama su pošli i jedan simpatični Francuz sa njegovom ženom Ruskinjom i jedan Španac. Oni su takođe radili u Delegaciji EU u Beogradu. Put do Novog Sada bio je zaista dobar i začas smo došli do tog bisera Vojvodine.
Ja sam bila poslednji put u Novom Sadu kao gimnazijalka, na nekom takmičenju u vreme bivše Jugoslavije. Dosta se toga promenilo. Budući da govorim francuski, ja sam našim saputnicima dobrodošla i kao neki vodič!
Posetili smo čuveni Univerzitet. Pojam „Novi Sad“ označavao je novi rasadnik ljudskog stvaralaštva. Onda sam im pokazala čuvenu Petrovaradinsku tvrđavu sagrađenu u 17. veku na mestu srednjovekovne mađarske utvrde. Inače, ona je bila konstruisana po planovima čuvenog francuskog arhitekte Volana. Videli smo i sat na tvrđavi gde mala kazaljka pokazuje minute, a velika sate kako bi se video iz daljine na svim brodovima koji su plovili Dunavom.
Moji su gosti, a i ja sama, bili oduševljeni ovom lepotom i bogatom istorijom tog regiona Srbije.
U centru grada posetili smo Crkvu Sv. Nikole, i rimokatoličku Crkvu Sv. Marije, a posle smo otišli u jedan divan restoran na vojvođanske specijalitete, od čuvene supe sa noklicama do raznih makovnjača i štrudli… Srpska kuhinja, naročito ovih krajeva, zaista impresionira sve goste koji dođu da je degustiraju.
Drugi dan našeg prestoja po Fruškoj Gori posetili smo i manastire na prostoru od pet kilometara na Sremskoj planini. Mislim da je tamošnji vodič pričao da ih je bilo 16 nastalih u periodu od 15. do 18. veka. Videli smo manastir Ravanicu u Vrdniku i manastir Grgeteg kao i staro Hopovo. Svi oni su upisani u svetsku baštinu UNESKO-a, a sagrađeni su u skladu sa Moravskom arhitekturom srednovekovne Srbije.
Kada sada pomislim, toliko su se doživljaji i putovanja ređali, da nisam uvek mogla da prikupim sve impresije o toj lepoj, šarenolikoj zemlji… Mislim da svi stranci koji su tamo dolazili i svi koji dolaze treba dobro da upoznaju ljude i vekovnu istoriju tog naroda kako bi mogli da je iskreno zavole i iskreno pomažu ka putu boljoj budućnosti…
Ali ja nisam bila sve vreme u Beogradu. Morala sam povremeno odlaziti i u Skoplje jer sam još uvek radila kao advokat.
Najteže je bilo natrag iz Beograda ući u autobus koji je polazio za Skoplje u tri popodne. U kući na Dedinju spremana je čitava predstava: kako da pobegnem, a da me mali unuk ne vidi. To je bilo strašno bolno i za mene. Nisam mogla odoleti njegovim suzama. I meni se srce kidalo svaki put kad sam odlazila. Tina bi ga odvela kod njegove najbolje drugarice koja se zvala Saška kako bih ja mogla da se ukrcam u taksi prema autobuskoj stanici.
A onda bih tokom celog puta za Makedoniju ćutala i bila tužna, suznih očiju i slomljenog srca. Često sam se pitala zašto su ove mlade generacije, naša deca, napustili svoje domovine i venčali se sa strancima koji toliko malo poznaju našu slovensku dušu i naš mentalitet.
A mi smo im dali solidno obrazovanje. Moja ćerka je završila arhitekturu sa odličnim uspehom i nakad nije radila ovde. A opet, tešila sam se sa nekim ljudima, pretežno ženama mojih godina koje sam srećala u istom autobusu. Sve su one imale decu u inostranstvu i pričale o svojim unucima.
I tako do narednog putovanja za Beograd uveče tačno u ponoć!
Sada moj unuk Adrijano Ivan živi u Briselu. Završio se mandat njegovom ocu i vratili su se u Evropu. Ja sam proputovala mnoge gradove Evrope, ali to putovanje na relaciji Skopje – Beograd koje je trajalo skoro četiri godine, bilo je najduže i najlepše putovanje u mom životu.
Od tada nisam došla u Beograd, ali često zaplačem kad slušam muziku serije ,,Komšije“ – „A sa druge strane Dunav plavi kako juri prema Savi da je ljubi bar još jedan vjek“…