Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Dragan Antić, „Pogled sa pirga Sv. Save“
Uvek je put na Svetu Goru čaroban. Samo saznanje da ideš tamo, čini te drugačije uzbuđenim. Tada se stvarno izmešaju vera, nada i ljubav u čudnu osećajnost uzvišenosti.
Samo putovanje do tamo prolazi u tišini… Ćutanje. Razmišljanje. Sećanje…
Iz Božanskog grada (Uranopolis) idemo brodom u jedinstvenu zemlju monaha. Plovimo u srce pravoslavlja. Idemo u živu ikonu. U najveći hram na svetu… Pozdravljaju nas galebovi dok brodić veselo seče morske talase. Radujemo se. I mi i oni. Nema lepšeg pozdrava od belih gospodara visina.
Stižemo u luku Jovanicu i odatle ulazimo u Bogorodičin vrt. Tu smo. Na Svetoj Gori! Tu gde se sve deli. I radost i tuga. I hrana. I ljubav… Radosno sebi govorim: „Hvala ti, Bože, što sam ovde“.
Dočekuje nas monah, odeven u crnu odeću, koju je obukao kada se zamonašio i nosiće je do kraja ovozemaljskog života. Kada monah dođe do časa smrti, koja je život, on sa sobom nosi svoju crnu mantiju. To znači da je umro za svet i da se obukao u smrt. Odeven tako, u odeću smrti, on hoda zemljom. Monasi, kada umru, sahranjuju se bez posebnog kovčega, umotani u svoju mantiju, koju su nosili za života. Tako odlaze majci zemlji, čekajući na vaskrsenje mrtvih, čekajući da se pridruže „Gospodu u vazduhu“… Vodi nas u Hilandar. Ocu svih srpskih manastira…
Sve je ovde posebno. Predeo je brdovit, prekriven gustim rastnjem, ispresecan jarugama. Tu su izvori, potočići, obrađeni predeli, vinogradi, pčelinjaci, bašte, staze… Sve je pitomo i sve je divlje, okruženo Egejskim morem.
I dok idemo ka Hilandaru, sve mi je zanimljivo. Zemljani put, kiparisi, masline, borovi, lavanda… Idem legendom gde je sve ikona i freska…
Hilandar! Pogled mi se zaustavlja na ovu bajku. Prilazim joj bojažljivo i sve većim poštovanjem. Sam sebi ne verujem da sam tu, a ja ulazim u ovaj božanstveni manastir. On me prima u svoje naručje.
Stojim ispred ikone Bogorodice Trojeručice, najpoštovanije ikone u srpskom narodu, koju najnežnije ljubim. Zanemeo sam pred ikonom Hrista Pantokratora, najlepše ikone Isusa Hrista na planeti. Bez reči me ostavlja ikona Bogorodice Odigitrije, najveće remek-delo vizantijske umetnosti 13. veka… Odlazim do najveće biblioteke rukopisnih knjiga, bakroreznih i bakropisanih ploča. Krstim se pred najlepšom crkvom u Svetoj Gori, kako kažu vizantolozi… Ovde sam gde je započeta srpska srednjevekovna pravna država, diplomatija, prepisivačka i prevodilačka delatnost, prva bolnica…
I noć brzo dođe. Vreme je spavanju, ali niko ne spava. Ovde je molitva neprekidna, kao što i srce neprekidno kuca. Velika je ovde ljubav. Biti u srce pravoslavlja je nezaboravno, a priča o njemu je nestvarna. Znam. Bio sam tamo i opet ću.
Dragiša Eraković, Niš