Draganova nagrada 2017.

Dragica (Višegrad, BiH): Vratio se ćiro

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Fotografija: Voz Ćira na izlasku iz tunela Brdo-Džamija ka Bistriku

Vrvi narod sa svih strana. Pristiže. Kao nekada na vašar kad se išlo. Plato ispred stanice popunjen. Tu je stariji narod, sredovječni, mladi, pa čak i mala djeca koju drže u naručju. Svi stali uz prugu i čekaju u svečarskoj atmosferi. Glave se okreću prema Dobrunu odakle treba da stigne ćiro.

Ovo je istorijski trenutak – obnovljena je pruga uskog kolosijeka od Vardišta do Višegrada. Na izgradnju zadnje dionice od Dobruna do Višegrada čekalo se nekoliko godina. Tim je radost veća.

Vrijeme do dolaska voza popunjeno je etnomuzikom. Stanica malo preuređena. Centralno mjesto je pruga koja dijeli stanični plato na dva dijela. Stanica je sa gornje strane. Uz nju je izgrađena bina od nove građe koja se izdaleka vidi, ističe se bjelinom i udara u oči. Starija zgrada uz stanicu prekrivena je građevinskim mrežama da se sakrije njena ružnoća. Šine podmazane tot mašću i pragovi natopljeni, crno impregnirani, čiji miris štipa i prodire do želuca.

Čuje se pisak i parnjača okićena ulazi u stanicu. Pljesak. Ozarena lica svih, ponajviše starih željezničara u svojim uniformama. Kao da su tek izašli iz voza, tako su lako premostili vrijeme od trideset dva ljeta koliko ćire nije bilo.

Dim parnjače ispuni stanicu i zagolica mi nozdrve. Vrati me u djetinjtvo i mladost provedenu u Sarajevu.

Rasla sam uz pisak ćire koji je prolazio ispod moje kuće. Nekoliko kuća dalje od naše, bila je rampa na Vracama pa se on redovno oglašavao, baš ispred naše kuće, da se najavi željezničaru na rampi. Koliko sam puta protrčala ispod spuštene rampe žureći u školu!

Pojavi se slika nekadašnjeg ćire u popodnevnim satima, za vikend, kad su vagoni bili prepuni jer su se radnici, studenti i đaci vraćali kući. Bio je načičkan kao grozd. Mi, djeca, smo im mahali, a oni isto tako radosno odmahivali, a mi srećni jer, eto, nama mašu!

Stanica se ispuni putnicima koji siđoše iz voza, a narod pritrča i izmiješa se, stopi se s njima. Sve je ličilo na šareno klupko koje se okreće.

Narod! Narod, živa sila! Šta on može, ne može nikakva naredba! Uskovitlalo se, užurbalo, svi bi do ćire. Jedni izađoše, drugi uđoše. Ushićeni proviruju kroz prozor, fotografišu, mašu. Kao da im je voz najrođeniji.

Pojaviše se i političari te se ču i podatak da je ova pruga prvi put rađena daleke 1906. godine i bila najskuplja pruga izgrađena u svijetu, jer je Austrougarsku koštala jedan kilogram zlata po metru. I danas je tako. Čusmo da nas je koštala dvanaest miliona. Sad smo povezani sa Mokrom Gorom uskim kolosijekom.

Ostvarilo se kremansko proročanstvo! Kako smo olako ukinuli prugu i protjerali ćiru. Danas smo ispravili grešku! Višegradskom kotlinom i Rzavskim bregovima opet svira ćiro. Ovom gradu je ostao turizam kao jedini spas. Svijetu treba pokazati naše dragulje – ćupriju, most na Žepi, jedinstvenu prirodu kroz koju vijuga zelenooka Drina, istorijski Dobrun i još mnogo toga.

Sad sam u drugom zavičaju, u kom će me ćiro podsjećati na divne dane djetinjstva i mladosti. Pa ja sam se u ćiri upoznala sa svojim mužem. Na ekskurziji. Ali, eto, njega danas nema!

Nazdravih ćiri čašom piva za njegov povratak jer će tako oživjeti uspomene mnogih ljudi. Svi mi koji smo rasli uz ćiru ili putovali njim, imamo svoje priče.

Sjetih se odlazaka sa školom na more. Opet ćirom. Od Sarajeva do Dubrovnika. To je bio put! Dug, zamoran, ali drag. Najbolje je prolazio onaj ko u kupeu zauzme mjesto na gornjoj polici za prtljag. Gore se ispružiš, zafrkavaš, spavaš. Praviš se važan što si gore pa ti komotnije nego drugim. Bilo je i neprijatnih situacija. Oduži se putovanje, sve ti dosadi i ne znaš šta bi pa gledaš kroz prozor. Načičkamo se i mašemo onim u zadnjim vagonima. Iz parnjače zaluta čađ u oko pa nam pokvari užitak. Nije prijatno. Žulja oko i suzi. Eh, to Popovo polje, baš je bilo dugo! Nikad ćiro da ga pređe!

Po završetku ceremonije narod se naglo raziđe. Žuri u Dobrun. Kod crkve je zbor. Proslavlja se Gospojina pa hoće da se provesele. Ništa je ako se pod šatrom ne popije pivo, pojede pečenje i plati pjevačici da ti otpjeva nešto za dušu.

Na staničnom platou još poneko. Novinari nose kamere i žure u kola da pošalju prilog za televiziju.

Primijetih među nekim zvanicama u odlasku ljude s drugog kontinenta. Nekoliko crnaca i crnkinju u žutom kostimu. Elegantna kao neki egzotični cvijet, što niče među planinskim travama. Ličila mi je na lik iz Andrićevog romana Travnička hronika, na ženu nekog diplomate iz dalekog svijeta. Tako se pomiješa vrijeme. Nevidljiva kopča spoji vijekove, ljude, događaje. Sasvim je jasno da ništa nije bilo što se neće ponoviti.

Ćiro načičkan novim putnicima bio je spreman za povratak u ovoj istorijskoj vožnji. Turističkoj. Jedinstvenoj.

Stanica se isprazni. Pođoh i ja. Iz daljine se okrenuh i ugledah stanicu. Praznu. Pustu. Kao da se ništa nije dogodilo. Samo se isticala bjelina bine i čuo poznati ćirin pisak koji je parao vazduh i vozio me u uspomene.

Dragica Draga Grbić, Višegrad (BiH)


About the author

Penzin

Penzin je portal posvećen pitanjima starenja i poznih godina, kao i posledica koje će ovaj trend imati na pojedinca i društvo. Penzin edukuje, informiše i podseća na važne probleme i moguća rešenja za one koji se pripremaju ili su već u poznijim godinama, za one koji žele na vreme da razmotre sve mogućnosti, za one koji se staraju o ostarelim roditeljima, bakama i dekama. Za sve nas...

Tefter

Tefter

Draganova nagrada

Draganova nagrada - nagradni konkurs za najbolje putopisne priče i pesme starijih

Isplata penzija