Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Beše to u doba Kraljevine Jugoslavije. Elegantan udovac (cilindar – bele kamašne – bambusov štap), vlasnik zanatske radnje u centru grada, oženio deceniju mlađu devojku, iste struke. Bio je to mešovit brak, u startu pogrešan.
Navikavši na boemski život, nikad nije postao porodičan čovek. Rođenje jedinice Ane, neko vreme je održalo brak. Ana je bila veoma talentovana. Učila jezike, muzičku školu, balet i gimnaziju. Bila je voljena od svih koji su bili u kontaktu sa njom. Obožavala je putopisne romane, a naročito filmove. Svoj novac za užinu trošila je za bioskop gde je bez daha uživala u divnim građevinama, prirodi i beznačajnoj lepoti palmi i divila se beskrajnim vodenim plažama – morima – okeanima i talasima i plovećim brodovima punih putnika – turista.
Maštala je da će postati glavna balerina i putovati i ploviti morima i okeanima, po celom svetu. Svoje dečije snove je nadomestila za vreme letnjeg raspusta, odlazeći svaki dan na Dunav, na plažu Štrand. Široki asfaltni put, prema Dunavu, bio je oivičen stoletnim drvećem sa bujnim krošnjama, koji su se spleli i stvarali debelu hladovinu. Ana je nekad bosa, trčeći kroz taj prirodni tunel gde su je čekali, u dugom redu uredno ofarbanih kabina, prodavci sladoleda, kuvanog i pečenog kukuruza, bombona i alve.
U središtu plaže, šepurio se poznati restoran sa krovom i otvorenom terasom, ukrašenom rezbarenom drvenom građom. Tu se ukusno i kvalitetno jelo, i održavale su se razne zabavno-muzičke priredbe. Sve to se nalazilo na zelenoj, uredno ošišanoj travnatoj površini, pošumljenoj, i sa uskim asfaltnim stazama. A ispred, široka plaža sa sitnim, sivo-srebrnim peskom, koja bi skliznula sa tela, na svakom pokretu. I onda, široka reka, „Plavi Dunav“, most koji povezuje ravnu Bačku i brdoviti, šumoviti Srem, gde je masa izletnika odlazila vikendom na izlet na Venac (tu je postavljen TV predajnik).
Iz pristaništa je u to vreme plovio mali beli brod, koji je prevozio izletnike, ljubitelje prirode na šumovitu obalu Fruške gore. Ana je i tu mogućnost iskoristila i u mislima se ukljuljkivala, da plovi do mora!
Ali, snovi su potonuli. Roditelji su se razveli, alkohol i karte su uništile sve njene snove, počeo je II svetski rat! Počela je borba za opstanak. Ana je bila skromno dete, njena želja je bila da ne prekida školu i balet i to joj se ostvarilo.
Otac se vratio i nastavio po starom, a ona je sa 17 godina odbegla u nezreli brak, koji je za dugi niz godina uništio sve mašte i iluzije da će ikada biti bolje. A, desilo se!
Razvela se, zaposlila, sa firmom obišla Sokobanju, Vranjsku, Aranđelovac, Sarajevo, Zagreb, Split, Beograd i otišla na besplatno letovanje u Tjesnu na Jadranskom moru. Učlanila se u penzionerske klubove, bavila se pisanjem i svake nedelje išla na evergrin ples. Delimično joj je sudbina ostvarila neke snove!
I desilo se „čudo“! Pozvana je, povodom njene recitacije o Dunavu, da se pridruži putovanju grupe mladih studenata, novinara, ekologa, malim brodom ploveći Dunavom do Bačkog Monoštara na centralnu proslavu: Svet i Dunav.
Bio je to divan sunčan dan 2007. godine. Okupilo se odabrano društvo, na obali, gde ih je čekao mali, usidreni brodić sa korpuletnim kapetanom i organizatorka putovanja kojoj je Ana večno zahvalna za ovaj događaj! Ukrcavanje je brzo obvljeno i brodić je krenuo uzvodno ka svom cilju – Gornje Podunavlje – Nacionalni park kod Bačkog Monoštra.
U malom prostoru korita bila su samo dva ležaja i, kao počasnom gostu, ustupili su joj ležaj, dok su se njih dve mučile celim putem na širini jednog otomana! Ana nije bila ni svesna kolike privilegije ima. Unutra četiri žene, devet muških i deseti kapetan broda. Bili su to mladi ljudi sa visokim obrazovanjem, te se na maloj palubi uz kafu i sokove, vodila debata, o svemu i svačemu.
U predahu, Ana je recitovala svoje pesme i učestvovala u razgovoru. Najviše vremena je provodila na velikoj palubi, na ležaljci, posmatrajući šumovite obale i pecaroše i naseljena mesta, gde su se još nazirali tragovi užasnog ratovanja. Noću su susreli veliki turistički brod, dopirala je divna plesna muzika i preko osvetljenih staklenih zidova, videli su se plesni parovi! Ana je pomislila: Ah, da mogu ja tamo da plešem!
Nekad bi malo zadremala ili posmatrala nasmejani polumesec, kako se povremeno skriva iza penastog oblaka. Kad je sunce izronilo, zasjalo zlatastim sjajem, iz šuma su se čule kanonade ptičijeg cvrkuta! Pratila su ih kloparanja talasa, na boku brodića, kao bubanj iz dubine reke.
Kad su stigli u Bački Monoštar, prvo na redu je bio obilazak etno-kuće gde su izložene stogodišnje potrepštine ljudskoga roda. Od nameštaja, sudova, citata, slika, ručnih radova, itd. Te se išlo kroz gradić, gde su radnje i radionice starih zanata. Potom su prezentovani naučni govori, mišljenja, debate, u tom periodu je poslužena i hrana, domaći kulinarski specijaliteti i dr.
Najviše se govorilo o vrednosti suživota čoveka i prirode i celog toka reke Dunav. Obišli su rezervat (mali deo), susreli se sa porodicom divljih svinja i na četiri-pet metara visine, videli „čeku“, tj. osmatračnicu za naučnike za raznorazni ptičiji svet.
Ana je sa drugaricom na obali, na visokom nasipu poručila riblju čorbu. Vlasnik je pokazao kazan za kuvanje koji je bio ogroman, kao jedna manja soba. Sigurno za 500-600 porcija.
Uz razgovor i kafu, Ana je posmatrala žućkastu vodu i kružnu obalu, primetivši tri mladića kako se brčkaju i plivaju. Ne razmišljajući ni momenat, presvukla se u kupaći kostim, potrčala niz strmu dolnu (nasip) i posle mnogo propuštenih godina zaplivala u svileno-meku vodu voljenog Dunava. To je bio trenutak ushićenja, zadovoljstva i bezbrižnosti!
Vreme je brzo proletelo. Trebalo je zaploviti pre mraka i stići na polaznu tačku. Zadovoljni, puni utisaka, novih poznanstava na jedinstvenoj plovidbi po prelepoj, velikoj reci Dunav! Taj doživljaj se pamti, za ceo život!