Početna Draganova nagrada Dragana (Novi Sad): (I)zbor

Dragana (Novi Sad): (I)zbor

Dragana (Novi Sad): (I)zbor

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Opole, Poljska


Kordova,
Daleka, sama.
——————

Iako znam put,
nikada u Kordovu neću stići.
——————

Ah, kako je dug put!
——————

Kordova.
Daleka, sama.
(Frederiko Garsija Lorka, „Pesma konjanika“)

 

Volela je taj par, nešto mlađi od nje, doduše drugog zanimanja i porekla, ali umela je sa njima da provede baš ugodne trenutke. Ne često, jer je ona, profesorka, bila hirovita, teško joj je bilo udovoljiti. Nalazila je zamerke svakome i svačemu.

Jedno veče udaljilo ih je zauvek, u to je bar ona bila ubeđena. Na večeru koju su priredili, taj put je u goste došao stric domaćina. Vremešan, ali naočit čovek; poreklom Makedonac, davno napustio rodni kraj, postao stručnjak u svom poslu, obogatio se, živeo između Engleske i Amerike, ženio se više puta. Kako to obično biva, u vezama ga sreća nije pratila, najteže mu je bilo što nije imao dece. Pomirio se sa sudbinom, i ljubav, a bogami i bogatstvo, poklanjao je sinovcu i njegovoj porodici.

Neočekivano, profesorka je takoreći koketno povela konverzaciju: te o slovenskim jezicima, pa o književnosti, filozofiji…. Razgovor se rasplamsao na obostrano zadovoljstvo, ali ne i domaćinovo. Profesorka je pokazala neko svoje drugačije lice, a to je moglo, po zabrinutim pogledima domaćina, ozbiljno da uzdrma njihove planove. I sedi, šarmantni gospodin sav se zajapurio, zaneo u teme, zagledao u lepuškastu i obrazovanu ženu, jasnog stava i oštrog jezika.

„E, draga deco, da vidim šta ste izabrali?“, iznenada se prenu stric iz zanosa, a domaćini odahnuše.

„Evo mape sveta, gde spustite prst, srećan vam put!“

Obasipao je stric svoje voljene, između ostalog, bar dva-tri puta godišnje putovanjem kud požele, a koliko košta nije bilo njihova briga. Gošća je vešto prikrila nelagodnost zbog dijaloga koji je usledio, a nje se ni malo nije doticao. Reda radi, posedela je još izvesno vreme i otišla. Novac i ljubav! – kako lepo idu jedno s drugim.

INTERMEZZO

U mrtvom moru prosvetarskog življenja, gorda, po nekima prilično uobražena nastavnica, plivala je uzdignute glave, ponekad zaranjala u nepoznato, ali nikad ne priznajući da je pogrešila.

Školski izleti, ekskurzije, zimovanja, letovanja sa učenicima bila su za nju noćna mora. Koliko puta je poželela da otputuje sama, da uživa u svakom trenu, da se opusti, zaboravi… Krstarenje Mediteranom, te očaravajuće slike, predele nestvarne, viđala je u dnevnim novinama i dokumentarnim turističko-reklamnim TV filmovima.

„Gospođo, imamo veoma povoljne aranžmane: dve sedmice krstarenja Volgom, uskoro planiramo i Donom!“

Profesorka nije ni jednim gestom odala ushićenje koje ju je obuzelo pri pomisli na tako ludu avanturu.

„Znamo da…, ali uredićemo za vas na rate, može nekoliko čekova“, sva se unela u priču turistička službenica.

„Hvala. Čućemo se“, učtivo je izgovorila nastavnica.

U nekoliko navrata, zapljuskivali su je valovi ljubljenog Jadrana: Brač, Vis, Hvar,Vis… Sudbina od koje nije ni pokušavala da pobegne.

BAJKA(L)

Barka je bila umetničko delo vlasnika, do te mere obožavana, da se nije smelo posmatrati bez dozvole! Neprestano pognut nad nečim u utrobi „svetinje“, taj „nevjernik“ u ozbiljnim godinama, mladićki vitak, robusan, nepristupačan poput morske hridi, u najkraćem mogućem roku potpuno je opčinio profesorku. I ona njega. Oboje sa tužnim pričama o rasturenim porodicama, deci razapetoj zauvek između udaljenih roditelja. Gorko su, uglas, zapevali „Da smo se ranije sreli“…

Zadocnela romansa ni u kom slučaju nije slutila na srećan kraj, a ljudi k’o ljudi, čak i tako mračni, crni, poput profesorkinog prijatelja, znaju se zaneti bolno, mladalački. Ludo i detinjasto skovali su zaveru: sve će ostaviti, poneti što je neophodno i pravac barkom na Bajkal!

Pošto je veza opstojavala na žici telefonskoj, sve se činilo izvodljivim. Dani ushićenja i potonuća su se nizali, godine prolazile.

Ono što je obećao, ispunio je. Uže se zateglo poslednjeg dana kolovoza. Barka je otišla u večnost spustivši svoje umorno telo na dno najdubljeg jezera na ovom svetu. Bajka(l) u mislima i duši samotnoj.

(I)ZBOR

Bližio se kraj profesorskine duge i naporne prosvetarske misije. Sve manje je govorila, a više pevala. Učlanila se u dva hora, odlazila redovno na probe. Volela je ta nova uzbuđenja pred nastupe, iscrpljujuća putovanja, aplauze, lice obliveno znojem, posebne haljine, jaku šminku.

Najviše je volela ipak svoju decu, muziku i klavir. Bolju prijateljicu od muzike nije mogla poželeti. Noćima, satima, sedela je za pijaninom i nežno, vlažnim prstima i suznih očiju prebirala po dirkama.

Nastupi horova u gradu, na značajnim manifestacijama, putovanja po gradovima Vojvodine bila su naporna, ali je sve počinjalo i završavalo se u jednom danu. Takmičenja i putovanja u druge zemlje donosila su posebnu napetost i nelagodnost. Na mnogim spiskovima profesorkino ime bilo je izostavljeno.

PRELID I NOTTURNO
(Putovanje u Šopenovu domovinu)

Festival horova prošlog leta pomeren je za mesec dana. Umesto u avgustu, gostovanje u Poljsku odloženo je za rujan. Ovog puta prefesorka je bila na spisku. Ona se pak dvoumila: dug i naporan put (bezmalo hiljadu kilometara), pet dana ispunjenih do u detalje. Kako za tako kratko vreme biti i izvođač i turista? Izazov na koji je ipak pristala. Kada će ona videti Poljsku u sopstvenom aranžmanu?! Plaćen put, boravak u hotelu visoke kategorije, nastupi u dva grada…!

Hor Jevrejske opštine Novi Sad „Hašira“, pošao je tačno u ponoć poslednjeg dana prohujalog leta. Žamor veselih horista nije ometao profesorkine misli.

(Odluku da mladi i već uveliko slavni kompozitor i pijanista Frederik Šopen napusti voljenu domovinu, doneo je, svakako, otac Mikola. Poslednji koncert održao je u Varšavi oktobra 1830. godine. Da li je mladi genije imao izbor?! Vremena u Evropi su uzavrela, Poljska je bila na nogama, najbolje rešenje je Pariz! Na rastanku, prijatelji su Frederiku poklonili srebrni bokal u koji su spustili grudu zemlje. Šopen je zauvek napustio domovinu.)

Granični prelazi, duže i kraće pauze i konačno – Opole! Autobus se zaustavio pred samim hotelom „Merkur“ (ime planete – simbola posmatračkog duha i oštroumnosti, pomisli profesorka ošamućena satima i kilometrima). Domaćin, rođeni Novosađanin, oženio se Poljakinjom i živi u Opolu više od trideset godina, prijatan, ljubazan, trudio se i uspevao da odgovara na sva moguća pitanja znatiželjnih horista. Napomenuo je da upravo tog dana, 21. septembra, Poljska obeležava godišnjicu rođenja Karla Šimanovskog, za njih najznačajnije muzičke ličnosti posle Šopena.

Sobe su udobne, tople, trpeza raskošna. Putnici brzo tonu u san.

Osvanuo je divan, prvi jesenji dan. Hor polazi za Vroclav u Evropsku prestonicu kulture 2016. Usledio je nastup u čudesnoj sinagogi, snimljen za tamošnje medije. Šetnja po Vroclavu, poput povratka u neke prohujale vekove, i u trenu spontana odluka da zapevaju na trgu Rinek. Poneseni sve većim brojem ljudi, horisti pevaju iz sveg srca, a publika taži još.

Novi dan i prvi nastup u gradu-domaćinu, malom, ali poznatom turističkom i univerzitetskom centru, na zelenoj i mirnoj reci Odri.

Humanitarna organizacija „Lions Club Opole“, pozvala je „Haširu“ na proslavu dvadeset godina postojanja. Kratak, ali efektan nastup u koncertnoj sali Srednje muzičke škole „Frederik Šopen“. Publika je uživala, a lica pevača zračila od uzbuđenja do koji neizostavno dolazi kad pevaju dirljive, setne, ali i poletne jevrejske pesme. Koncert je bio upotpunjen i svetlosnim efektima u duginim bojama. Domaćini su priredili divan koktel: na svečano ukrašenim stolovima, veoma ukusni i lepo poređani raznovrsni kolači, topli napici, prijalo je svima.

Uzbudljiv i dirljiv bio je i jednočasovni concert u Župnoj crkvi Svetog Krsta, veličanstvenoj opolskoj katedrali. Publika je svaku kompoziciju pažljivo, u savršenoj tišini, saslušala i dugo, dugo aplaudirala. Profesorka je, kao i uvek kada je sa horom na sceni, bila u nekom posebnom stanju i duše i duha. „Adio kerida“, njena omiljena sefarska pesma ni na probama nije prolazila bez uzdisanja. Ovog puta, krupne suze nezaustavljivo su klizile niz njeno lice. Nikada nije gledala u publiku, ali ovog puta učinilo joj se da je među prisutnima bio i Frederik sa svojim profesorom Jozefom Elsnerom. U nekoj od Šopenovih biografija pročitala je da je on, njegov prvi professor, bio rodom iz Opola, a i Frederik je jednom prilikom navratio u ovaj gradić. O boravku u Vroclavu, Šopenovi biografi nisu naišli ni na kakav zapis.

Bilo je još zanimljivih turističkih obilazaka, muzeja, koncertnih dvorana, prijatnih kafea, bušne muzike koja se čula iz udaljenih restorana.

Ah kako je dug put!

„Ja mislim da odlazim, da zauvek zaboravim svoj zavičaj, mislim da odlazim da umrem“, pisao je svom prijatelju, dva meseca pred odlazak u Pariz, dvadešetogodišnji Šopen.

„Kako mora da je bolno ne umreti tamo gde si živeo…“

***

Profesorka sedi za klavirom, ali ne svira, već sluša Preludijum i Nokturno u izvođenju Andžej Jagođinski trija (Poljska).

Njen (i)zbor!

Srećan ti rođendan, pesniče klavira!
Frederik Šopen (1. mart 1810, Železova Vola – 17. oktobar 1849, Pariz)

Dragana Malešev, 69 godina
profesorka srpskog jezika i jugoslovenskih književnosti
u penziji, Novi Sad