Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: diannemd, Chichen Itza Ruins – Kukulcan Temple
Tek sada, kad sam prešla 6o godinu, postala penzioner, mogu razumeti reči Desanke Maksimović: „Nemam više vremena“. Možda je mislila na Ajnštajnovo vreme ili shvatila da ga ima isuviše? Njenu „Krvavu bajku“ nikad ne mogu zaboraviti jer je, u kriku bola, izrekla veliku plemenitost, i biljke su živa bića.
Mnogi narodi, na primer iz afričkih plemena i oni uz Amazon, iz Nepala, beskućnici svih vrsta… nemaju vreme, imaju samo prostor.
Nemam gde žuriti kao što sam radila ovih 6o godina. Gledanje u sat za odlazak u školu, fakultet, posao… Žurba da odem i vratim se sa pijace, spremanje deteta u školu, sačekivanje… Odjednom me niko ne čeka i ja nikog! Mogu ustati kad hoću, ići gde hoću! To prelazi u dosadu! Zašto se u putovanja ne računaju preslišavanja prošlosti? Imam dovoljno vremena da se kajem, razmišljam šta je moglo biti a nije, kako bi bilo da jeste? Najjeftinija su čovekova mentalna putovanja kroz neograničen prostor i nesputano vreme. Sad mi vreme ništa i niko ne ograničava. Imam ga na pretek. Jedino zadovoljstvo bi mi bilo da putujem, ali nemam novac jer je penzija nikakva.
Naša Pesnikinja me je podsećala na ogromno drvo sa korenom do centra zemlje i krošnjom iznad najvećeg oblakodera na svetu. Mnogo godina, posle njenog fizičkog odlaska, takvo drvo videh nasred trotoara u Kairu. Turisti su se uz njega fotografisali, a domaći mu se klanjali. Svi očarani ogromnom krošnjom i isprepletanim stablom. Nikom nije smetalo što je zauzelo prostor veći od trotoara i moralo se zaobilaziti. Niko ga ne poseče, da olakša prolazak pešacima i autima… Pesnikunju sretoh, malo pred njen konačan fizički odlazak. Oko podneva, sedela je u parku, na klupi. Nosila sam cveće. Bih iznenađena njenom krhkom pojavom i živahnim očima ispod velikog šešira. Njen pogled pun nade. Ne mogu se nakajati što joj ne dadoh cveće. Njena poezija je predstavljala naše emotivno sazrevanje. Putovanje kroz vreme, ali u mestu.
Najgore je kad čovek izgubi nadu, što se meni desi! Koliko smisao življenju nadoknađuju putovanja? Veći deo života sam imala želju da putujem.
Moja baba se, iz svog rodnog sela, udala u susedno. Pešice je išla u okolna kod sestre, kćerke i zaove. To joj bi sve životno putovanje. Nije znala da je putovala vrlo daleko, kroz prostor i vreme, pričajući najlepše priče o svecima, Svetom Savi, Mladiću koji se žrtvova za iskupljenje čovekovih greha. Kad sam posetila večne piramide u Misiru, donela sam joj na grob osušen cvet. Obišla sam i doživela lepotu i tragičnost mesta detinjstva, mladosti i zlopaćenja Mladića iz Vitlejema. Uz njene priče, mislila sam da je našeg porekla. Plakala „kao kiša“ nad Njegovom sudbinom. Iz zahvalnosti joj donesoh sveću iz Njegove zemlje.
U ranom detinjstvu, javila mi se želja da posetim jednu daleku zemlju. Bi mi vreme polaska u školu. U našoj varoši, blizu Prestonice, nismo imali zgradu bioskopa, pa su filmovi prikazivani u velikoj sali hotela. Sklonjene behu sve slike i uramljene fotografije sa zida. Po njegovoj beloj sredini, zaigrala bi filmska slika. Divote! Nije čudo što za film govore da je „magija“! Živa, zvučna magija! Film bi sa titlom. Ne sećam se da li na ćirilici ili latinici. Nije ni važno jer nismo znali da čitamo ni jedno od ta dva pisma, a odrasli ne stigoše da nam pročitaju. Prikazivali su se neobični predeli sa posnom zemljom, prepuni cveća i kaktusa. Kuće behu još neobičnije. Kasnije saznasmo da se zovu hacijende. Ono što razumesmo je priča, slična našim epskim pesmama i pričama iz rata. Dva mladića, odrasla zajedno, razdvaja ideja i bore se u protivničkim vojskama. Jedan mora drugog da strelja za kaznu i primer, na rođendan njegove majke. Naravno, glavni junak je prelep oficir u uniformi. U svakom takvom rivalstvu se pojavljuje devojka. Neobično u filmu bi muzika i lik majke, Huanite. Ona zna da će njenog sina streljati, ali to ne pokazuje. Film bi kod nas netačno preveden! Pesme iz njega behu vrlo popularane pa se i danas slušaju: „Jedan dan života“ i „Mama Huanita“. Pevali su ih najpoznatiji naši pevači, S. Perović, N. Karović, Mišo Kovač… Tada su plakale gledateljke, ali i mnogi gledaoci. Kasnije sam često gledala taj film i uvek plakala. Ali za to prvo gledanje koje me je potreslo, toliko mi se svideo Meksiko, da sam ga jedva našla na karti, okačenoj na zidu učionice. Gde god bi kakav članak ili knjiga o njegovoj istoriji, pročitala sam. Saznala sam za Panča Vilu, E.Zapatu… Ali i zaDijega Riveru i Oroska. Onda sam bila na početku srednje škole kada su prikazivali na TV-u Ejzenštajnov film „Da živi Meksiko“. Lepota, zaprepašćenje i tuga, pomešani. Shvatala sam da je narod, meni obožavanih Servantesa, Lorke, Goje – njihov kolonizator, istrebljivač, uništitelj kulture. To ne prihvatih kao osudu kolonizacije Engleza, Francuza… Valjda je čoveku urođena potreba selekcije kao odbrambeni mehanizam?
Tek u svojoj 61. godini sam mogla, uz kredit, pozajmicu sa ušteđevinom, da se osmelim na posetu Meksiku. Poznanici i prijatelji su, kad čuju cenu putovanja, odmahivali glavom. Mogu ja sama! Hrabrila sam sebe, kad nemade ko drugi. Sama se i rodih! Što se tiče cene, novac se nadoknadi, teže, ali uz veću upornost i štednju.
Valjda putovanja počinju odlaskom u diplomatska predstavništva za dobijanje vize?
U ambasadi Meksika, službenik pogleda moja dokumenta. Zavrte glavom. Nisu dovoljna. Opravdavah se da su po spisku koje dade agencija. Dugo je razgledao. Meni se smučilo. Ljubazno mu rekoh na engleskom koliko dugo čekam da tamo otputujem. Ako sada ne odem, neću nikad. Rekoh za film koji mi probudi znatiželju za njegovu zemlju. Čudno me pogleda. Kasnije ću saznati da je taj film kod njih i u svetu prošao neopaženo. Slavu je samo kod nas stekao! Nastala je tišina u prostoriji punoj tepiha sa meksičkom zastavom u uglu. Kao da se spusti večnost. Gospodin je razgledao moj pasoš, dokumenta. Ipak se umilostivi. Znači, jedan korak sam bliže ostvarenju želje! Sledila je poseta britanskom viznom odeljenju. Tu sam bila sigurna da nema prepreke…
Tako dođe i čas poletanja za London. Brzo stigosmo na Hitrou. Uzesmo bagaž i stadosmo u ogromne redove na preko 3o pultova za dobijanje tranzitne vize. Svi moji saputnici lako prođoše uz popunjen kartončić. Samo ja ostadoh za pultom da se prepirem sa mladim službenikom, prilično feminiziranim, azijatske puti i lica, a kose podignute u neobičnu punđu. Reče da je Englez. Nađavola odgovorih da je pravilnije „Britiš“. E, tu nastupi njegovo verbalno iživljavanje. Zašto idem? Da ne ostanem u Londonu? Jedva se razjasnismo. Dođe u pomoć gospođa vodič. Nije mi trebala. Mogla sam da koristim engleski, ali ne i da sprečim njegovu nepristojnost. Terao me da mu otpevam pesmu iz tog filma! Odbih. Užas bi veća kad me poče preslišavati o rijalitiju nekih Kardašijanovih. Posle mi objasniše saputnici. Ali tada se zabezeknuh jer to ne gledam. On mi zapreti da će me ostaviti bez vize i moraću grupu sačekati dok se ne vrati za 17 dana, u holu zgrade. Snađoh se. Nema problema samo se bojim se da ću izazvati skandal i tražiti zaštitu međunarodnih organizacija za ljudska prava. Gledao me. Prelistavao pasoš. Bila sam besna! Ponovo priđe gospođa vodič. On je bukvalno odjuri. Smilova se da mi da tranzitnu vizu. Svi iz naše grupe, behu ljuti na mene, a ne na njega.
Autobus nas je čekao, a nije smeo dugo stajati na toj traci. Sunce bi škrto dok se vozismo skoro sat vremena obodom Londona do hotela. Brzo se smestismo žureći u obilazak… Opet sam šetala posle skoro l4 godina Oksford Stritom. Bi stravična gužva pred Novu godinu. Nismo mogli ući u prodavnice pune primamljive robe, osvetljene i sa oznakom „Sale“, a za naše džepove skupe. Pikadili je bio prepun mladeži. Treštala su sve moguće vrste muzike, pevalo se na svim jezicima. Dabldekeri su morali skratiti svoje rute zbog gužve. Niko nije poštovao saobraćajne znake. Semafori su džabe žmirkali! Svrati smo na Lester skver. Kupila sam parče najlepše, ali i najskuplje pice na svetu. Bio je pretrpan velikim ukrasima za decu i odrasle, okićenim drvećem i nizom prodavnica suvenira. Pogleda smo Trafalgar skver i Nacionalnu galeriju. Behu u polumraku. Polusenka skrivaše dremovnog Nelsona, čuvanog sa četiri lava. Dokaz pobede Imperije i prolaznosti.
Sutradan smo dugo čekali na ukrcavanje u avion Britiš ervejza za Meksiko. Prvo ulaziše povlašćeni putnici. Sedišta su bila mala, stisnuta. Baš i nisu nešto ljubazni, a obrok bi jedan za tih, skoro osam sati leta, sa nekom kašom i parčetom mesa. Nisam osećala glad od silnog uzbuđenja. Ne znam kako me ne uhvati klaustrofobija u tom skučenom prostoru? Sve bi drugačije kad sletesmo na aerodrum u Meksiko Sitiju. Nismo znali da li je rano jutro ili sumrak. Njihovi carinici, devojke, jedino mene zaustaviše! Objašnjavala mi je vodič, da je moja torba izazvala signal, zasvetlela je sijalica. Šta imam? Ništa! Devojke, pošto moje stvari pretumbaše, pustiše me. Opet bi dugo putovanje kombijem do hotela. Gledala sam unezvereno kroz prozor ne verujući da se provlačimo uskim ulicama glavnog grada toliko željene države! Sobe su bile pristojne, ali bi dosta hladno. Hotel u relativnom centru. Nisam mogla zaspati, ne od hladnoće, već od gledanja panorame sa 1o. sprata. Čudno, čega se mnogo kasnije setih, bi da po vedrom danu ne videsmo sunce, a po noći bez oblaka, nigde ne bi meseca i zvezda! Kako je očaravajuće zvezdano nebo nad Mojsijevom gorom!
Ujutru, posle doručka, krenusmo u obilazak. Prvo centra sa Spomenikom slobodi, poklon Francuske. Onda se vozismo predugačkom avenijom ka Teotiuakanu, drevnom gradu Acteka. Preplitaše se velike višespretnice, naselja sirotinjska, delovi grada bogataša sa ogromnim kućama sakrivenim u rastinju drveća. Uska staza, šljunkovita, ograđena tezgama sa suvenirima, dovede nas do čuvenih piramida, Meseca, Sunca i „puta mrtvih“. Pre su ličile na sve samo ne na piramide kakve su u Egiptu, Misiru iz priča moje babe.
Tek su se budili hramovi od žagora turista, mrzovoljni što ih ometaju u njihovom vekovnom postojanju. Krili su tajnu, impozantni, neobični, pa svakom izmamiše uzvik oduševljenja.
Turisti su se peli uz njih. Prodavci suvenira, najčešće žene sa po nekoliko dece, nudiše razne predmete od poludragog kamena i tkanine. Nisam umela da se cenkam. Drugi su im smanjivali cenu. One, verovatno nepismene, videvši moju zbunjenost, pogrešno govoriše cene pa sam morala da im guram ostatak novca u ruke. Bilo mi je žao njihovog siromaštva i dece. Vodič me opomenu, uz odobravanje drugih saputnika, da i kod nas ima velike bede. Utisci se ne slegoše kad posetismo Gradsku opštinu sa slikama Dijega Rivere. Ne znam kada sam saznala za njega, ali su murali bili veličanstveniji nego što zamišljah. Čekao nas je gradski muzej i neobičan park. Divili smo se ogromnoj kamenoj steli kalendara Acteka. Na izlazu, ne propustismo da nas njihovi vrači ne okade i pročiste naše aure. Imali smo dovoljno vremena da odjurimo u posetu kući-muzeju Fride Kalo. Tek tu shvatih njen značaj i doprinos svetskoj umetnosti. Ako je naša Milena Pavlović Barili bila Istočnjačka princeza, na klackalici slikarstva, Frida bi bila princeza na Zapdnoj strani. Nije čudo što Selma Hajek ne dobi Oskara! U realnosti, Frida bi vrlo emotivna, krhka sa željom da dokaže svoj potpun patriotizam, iako samo po majci bi iz Meksika. Posetioci su se gurali u tišini, sa poštovanjem i divljenjem, razgledali njen svet intime i bola. Kao da se kradom, nepozvani, uvukosmo u njen život i njeno vreme. Sve bi tu: štafelaj, krevet, fotosi iskačeni na zidu, ćupovi, ilustracije u Vogu… Samo nje ne bi. Činilo se da će se svakog trenutka pojaviti! Kuća-muzej bi dokaz spretnosti i snalažljivosti njihovih turističkih radnika u popularizaciji njihove zemlje. Bi kasno da svraćamo u kuću Lava Trockog. Koga je više briga za slavnog boljševika, emigranta?
Sutradan nas je čekala katedrala Bogorodice od Gvadalupe. Prvo posetismo Njenu crkvu okruženu iskopinama. Skromna, bez mnogo posetioca, ukrašena prikazom Njenog susreta sa indijanskim pastirom. Potom nas odvedoše u Njenu velelepnu katedralu, ogromnu, neobičnu, sastavljenu od nekoliko delova. Narod je dolazio da se pokaje, klečeći do ulaza. Okolo behu spomenici, prikazi porobljavanja domaćeg stanovništva, lepa kapela u okruženju punom cveća. Čekala nas je i Gradska katedrala, slična onoj u Sevilji, samo što je njena jedna strana, stare građevine, vidno tonula.
Celog puta sam se divila lepoti, mirisu i veličini cveća. Kod nas to bi malo saksijsko.
Čekao nas je dug asvaltni put kombijem kroz prašumu. Njihovi gradići, gradovi i sela, behu slični po svojoj arhitekturi. U centru bi parkić sa rastinjem oko fontane i klupama, a pored katedrala. Ulice, kaldrmisane, sa tezgama punim suvenira, niskim zgradama u španskom stilu, protezaše se okolo.U blizini behu pijace sa svakakvim voćem i cvećem. Sličan bi i grad Puebla, na nadmorskoj visini preko 2.ooo m i kapelom Rozario koja se smatra za novo čudo sveta po svojoj lepoti. Zadivi nas grnčarija prelepih boja,a sulehes i talavere. Ko god ne kupi, grdno će se kajati jer tu behu najpovoljnije cene. Verovatno smo bili prvi turisti kad nam prodavci snižavaše cene i obavezno davaše poklon: pikslu, tacnu, držač za sveće?
Usput, posetismo neke neobične katedrale. Jednoj, sem klupa, sva unutrašnjost bi od zlata. Druga u nekom zabačenom selu. Običaje obavljaše kao mešavinu katoličkih i paganskih. Na podu, trska na kojoj su klečali vernici i palili sveće, pred ikonom ili statuetom sveca, ukrašenog cvećem. Bile su poređane jedna do druge, uz obe strane zida, za sve hrišćanske svece. Vernici su se molili, svako svom svecu, bez problema i ljutnje ostalih. Pored oltara su svirali domaći muzičari. Svi zadovoljni!
Verakruz, grad-luka, dočeka nas u sivilu mora i neba. Ni traga od istoimenog kaubojca sa Bertom Lankasterom. Uličice iz prošlog veka sa kaldrmom i kućama u indijansko-španskom stilu kao zaboravljene kulise starog filma. Bi puno kafea i nazaobilazni Mek, Kentaki čikn… Oko luke, najveće na Karibima, behu velike i moderne građevine, a na samoj obali statua migranta. Sećanje na doseljenike. Ogromni kranovi i brodovi se pripremaše za utovar.
Tačno je da svaku zemlju čine ljudi i njihova gostoljubivost. Ovo stanovništvo bi sa velikim poštovanjem prema Evropljanima, kao da nas se bojaše. Sretali smo potomke Španaca u svoj njihovoj gordosti, mešance sa tugom u očima, koji traže još svoje poreklo i Indijose koji su radili najteže poslove, otrgnuti od svog prirodnog toka kulturnog razvitka. Sve nadoknadi neobičan predeo. Plovismo ekološkim jezerom usred džungle. Obale mu obrasle drvećem najneobičnijeg oblika sa visokim krošnjama prepunim majmuna. Na pesku, uz jezero se sunčaše krokodili. Vodič nas upozori da ne osvežavamo ruke u vodi jer ima pirana. Preživesmo! Sve smo životinje sreli sem pume i anakonde!
Druga poseta bi kanjonu dugom nekoliko desetina kilometra. Litice kao u filmovima se nadvijaše. Sa nekih se voda u malim mlazevima slivala. I to je Meksiko, ne samo zemlja agava većih nego na Hvaru. Setih se Arsena Dedića! Morasmo proći kombijem kroz prašumu da bi stigli u najsiromašniju državu Čapas, ali najneobičnije prirode. Na uzbrdici se zaustavi kolona vozila. Mahali su iz kafane da svratimo jer nas neće pustiti dalje. Grupa pobunjenika je preprečila put. Dešavanja i zlopaćenja u našoj državi nam dadoše ideju, da im ponudimo novac. Rusi nam se pridružiše. Pustiše našu kolonu. Pokaza se da je lokalni kafedžija hteo više zaraditi!
U ponoć stigosmo u Palenke. Tek ćemo sutradan videti svu lepotu prirode i hramova iz Maja perioda. Na grani ogromnog drveta rastao je kaktus, a uz njega orhideja! Po sitnoj kiši niko ne otvori kišobran od silne lepote građevina iz 1o. veka. One behu još neobičnije sa uglačanim kamenim stepenicama, a na vrhu kamena prostorija. Hram zapisa, krsta i Velika kuća, kako ih nazvaše konkvistadori i istraživači, čučali su na uzvišicama okruženi velikim drvećem. Njihovu uzvišenost je narušavalo dovikivanje turista i cenkanje sa prodavcima suvenira. Sa krpara, prostrtih po zemlji, nudiše drvene i kamene skulpture životinja, pume najčešće, hramova i horoskopske znake iz Maja kalendara.
Već nas je hvatala groznica od posete sledećim područjima neobične civilizacije Maja, Učmalu i slavnoj Čičen-Ici!Često ih porede. Vodiči smatraju velelepnim Učmal. Za mene se potvrdi da je Učmal uvod u tajanstvenost, grandioznost i lepotu Čičen-Ice, osmog čuda sveta, za koga glasah. Učmal bi skriven u prašumi. Neobičan sa raznim hipotezama i nagađanjima, o nestalom stanovništvu bez traga, ekonomskom uspehu od 7. do 1o.veka. Dok obilazismo Piramidu čarobnjaka uz tumačenje vodiča, učini mi se da se građevina smeši, šapuće: „Samo vi pričajte! Dođete i odete, a ja sam večna tajna!“ Nađosmo se pred palatom Guvernera, Kuće kornjača i još dosta kamenih tvorevina tajanstvene civilizacije koja je postojala dok Evropu zahvati etničko previranje. Možda je mnogo veća veza među civilizacijama, ranije bila, nego što se može naslutiti? Gibsonov „Apokalipto“ je samo zrnce u pokušaju da se osvetli život naroda na tlu Latinske Amerike koju pamtimo kao kolevku kukuruza, krompira, kakaa (čokolade), duleka, paprike, pasulja, ćurki… Bez prestanka škljocaše foto-aparati, kamere, mobilni telefoni. Tako se sudaraše na ovom tlu stare, tajanstvene civilizacije sa neizvesnom budućnošću tehnike!
I, pred kraj putovanja, napokon, stigosmo u Meridu. Uzbuđenje nam bi na vrhuncu. Čekala nas je poseta Čičen-Ici. Nisam zaspala, ali u jutru ne osetih umor. Blagi uspon, stazom šljunkovitom, nas dovede do valjda jednog od najlepšeg i najtajanstvenijeg mesta na planeti! Od hodanja nam se dizala mala prašina oko nogu, kao neka magija. Kakav Kineski zid, hram Artemide, Akropolj, Koloseum… Najlepša mesta za mene su Pamuk kale, Petra, Jerusalim, London, Čičen-Ica i Maču Pikču.
Prašuma bi iskrčena oko velikog broja hramova, stela, stubova, kamenih blokova sa uklesanim simbolima. Sveto drvo Maja bi ograđeno da bi se sprečilo čupkanje turista. Iguane su se utopile u boje kamena, izlažući svoje telo toploti. Sunca ni od kuda, a sve bi obasjano blještavom svetlošću. Prolazismo pored kamenog bloka sa uklesanim lobanjama i kamenom egzekucije. Njihov običaj žrtvovanja pobeđenih i izabranih među sopstvenim narodom sa namerom da se umilostive bogovi u davanju obimnog roda kukuruza. Sveta životinja i simbol snage bi jaguar. U njegovu čast sagradiše Hram i Plato jaguara. Na zaravni beše poređano 1.ooo ogromnih stubova, kao neke antičke građevine. Hodali smo opčinjeni do opservatorije, ako joj to bi namena. Zatim se nađosmo među zidinama sa kamenim obručima. Bilo je igralište za nešto što se smatra pretečom košarke. Dva tima su pokušavala, svim delovima tela samo ne rukama, da loptu probace kroz obruč. Gubitnici su žrtvovani. Na kamenim blokovima behu uklesane zmije sa otvorenim čeljustima. Simbol snage, obnavljanja i života. Od koga medicinari i farmakolozi uzeše za svoj simbol zmiju? Pokazivali su nam velike bazene. Mnogi se turisti kupaše u njima. Maje su bacale u njih svoje mrtve sa nakitom i drugim predmetima.
Kankunu bi pun tropske kiše i potvrdi moje shvatanje, bez ekspanzionizma, da je najlepši Jadran, Dalmacija! Pitam se koliko su putovanja bežanje od svakodnevice? Jedino u šta sam sigurna jeste da kroz putovanja čovek ostavlja deo sebe, gde god da je!
Divna Radovanović, Beograd
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“