U davno isplaniranom procesu „deinstitucionalizacije“, država Njujork gasi domove za osobe sa smetnjama u razvoju i korisnike vraća u porodice ili zajedničke stanove u cilju stvaranja manje restriktivne nege i humanijeg života u okruženju zajednice.
Ovaj model zapravo prati državni trend još od početka 1980-ih godina, a, pored toga što ima humanije lice, on je i tri puta jeftiniji nego vođenje specijalizovanih institucija za smeštaj i negu korisnika.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Nekada je u Njujorku bilo 22 slične institucije sa 27.000 korisnika, a do 2017. godine trebalo bi da ostanu samo dve sa ukupno 150 korisnika.
Njujorška Kancelarija za osobe sa smetnjama u razvoju (OPWDD) vodi preko 1.000 zajedničkih stanova za smeštaj svojih korisnika i njihovih porodica staratelja.
Neki roditelji se bune zbog ovog trenda jer su njihova deca već decenijama u retkim preostalim domovima.
Oni se plaše da njihova deca više neće dobijati negu koja im je potrebna. Međutim, nadležni odbacuju argumente roditelja:
– Svaki put kada treba da zatvorimo još jednu instituciju čujemo istu priču od roditelja jer se oni plaše da će promena biti na gore a ne na bolje. Ne postoji ništa što možete da kažete a da vam oni veruju.
– Rukovodstvo privatnih agencija koje vode ove zajednice dužno je da uspostavi vezu sa porodicom i da uključi porodicu u planove za pronalaženje odgovarajućeg smeštaja – kaže Nensi Teler, izvršni direktor Nacionalnog udruženja direktora usluga za osobe sa smetnjama u razvoju (NASDDDS).
Ipak, drugi ističu da i sami korisnici ne žele da tek tako promene svoje okruženje, i da je nije sporno samo preseljenje, ali da jeste sporan način na koji se preseljenje obavlja, odnosno, da li se ulaže dovoljno truda za ispunjavanje, ne samo potreba, već i želja i osećanja korisnika.
Više o ovoj temi čitajte na sajtu Njujork Tajmsa.