Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: „Nebo“, Rudno
Rudno je na Goliji, a Golija je preko puta Kopaonika. Preko onog Ibarskog puta.
Prođete Kraljevo, dođete blizu Raške, pa skrenete kod Brvenika, pa idi, idi, idi… I ako je prvi put, mislite, nikad stići; a ako nije (nikako ne možete ostati samo na tom prvom i jedinom putu), sve je blizu i brzo se stiže. Stignete u Rudno, al još to nije „Nebo“ i nije Slađa. Makadamom do skretanja za Bzovik, pa okreneš nalevo, još malo i tu si.
I, sve je lepo i obično. Ali i nije obično. Jer, Slađa zaboravi da ste vi tu prvi put pa se čudi kako ne znate gde stoje peškiri. Krene ona da vam podloži peć, započne neku zanimljivu priču, vi je stalno nešto zapitkujete i , osta peć hladna.
Dogovorili ste se za kasni ručak, a Slađa vam postavi kad ogladnite, i ranije, samo da sve bude toplo. Pijete sok od nane, čaj od divlje kruške, od nekih trava za koje ste prvi put čuli. A tek hrana! Kačamak od četiri vrste brašna, paprike pržene na kajmaku, sarma sa geršlom, suvo meso sa kiselim kupusom… Divota jedna!
A posle, šetnja. Do vodopada, do crkve u šumi… Slađa vam da smernice ili vas isprati i vi nastavljate dalje sa Šapkom, Minom, Mašom, Simom, sa celom kučećom familijom koja vas verno prati i čuva. Obavezno vam kaže:
„Javite se Šeklerima. Svratite kod njih na piće. Lepo će vas primiti“.
A vi se čudite što nema zavisti i bolesne konkurencije. Znači, svi smo mi njihovi gosti i oni naši domaćini.
Na imanju Srnište Nova godina se, bez obzira na vremenske prilike, dočekuje napolju. Uz harmoniku i gitaru. Tako su, kažu, došli neki Italijani za doček i ostali 20 dana.
Kad prođe letnja sezona, a zimska još ne krene, u jesen, kod Slađe besplatno gostuju osobe koje su bile na hemoterapiji. Primetili su da im ova klima, voda, vazduh i hrana gode, pa ljubazna i humana domaćica im ulepšava i olakšava život.
Nema Slađe do neba. Ni „Neba“ nema do neba. Zato je daleko samo prvi put, a posle sve znaš i jedva čekaš da stigneš. I osećaš da ti je Golija blizu. Tu negde, do srca.
Biserka Dabetić, Grocka