Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Biljana (Zrenjanin): Sa putovanja u Grčku

Biljana (Zrenjanin): Sa putovanja u Grčku

Biljana (Zrenjanin): Sa putovanja u Grčku

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija Penzin.rs

Ostrvo Krit

Juli je mesec, 2007. godine. Moj muž Mika i ja se spremamo da letovanje provedemo u Grčkoj, na ostrvu Krit. Oboje smo uzbuđeni, a naročito ja zato što ću, iako u šezdesetrećoj godini života, prvi put leteti avionom. Na aerodrom nas voze Zoran i Vukašin, naši sinovi. Iz Zrenjanina krećemo u jedan sat posle ponoći. Kiša lije kao iz kabla i hladno je iako je leto. Pomisao na avion mi uliva strah, strah od nepoznatog.

Stižemo na aerodrom „Nikola Tesla“ u Beogradu. Momci nas prate do samog izlaza. Pre ulaska u tunel koji vodi do aviona, stalno se okrećem i uplašeno im mašem, a oni mi šalju poljupce stisnutim pesnicama. Mika i ja ulazimo u avion i zauzimamo svoja mesta. On mi objašnjava šta se događa i šta će se desiti na pisti. Konačno, odvojili smo se od zemlje i u vazduhu smo. Strah nestaje, ushićena sam gledajući oblake, nebo i naselja ispod nas. Lepo mi je i srećna sam. Sedim kraj muža, koji brine o meni i nežno me drži za ruku. Toliko sam se opustila da sam u toku lêta i zaspala.
Čujem glas stjuardese, koja kaže da upravo nadlećemo Atinu. Ubrzo smo na Kritu, tačnije na aerodromu Heraklion. Izlazimo iz klimatizovanog aviona i aerodromskih prostorija u paklenu atmosferu.

Na Kritu je plus 46°C u hladu! Autobusom nas prevoze do odredišta, Hersonisosa. Smešteni smo u malom, ali romantičnom hotelu „Bizantion“. U sobi smo koja ima klima uređaj. Jeste da ga Grci posebno naplaćuju, ali je spas u ovim vrelim danima.

Našoj sreći nema kraja što smo na Kritu, na ovom prelepom i najjužnijem grčkom ostrvu. Raspakujemo se i krećemo ka obali, ka moru da se kupamo, plivamo i uživamo. Uvek sam želela da dobro pocrnim, a moj muž ne, ali zbog vreline, oboje vreme provodimo vreme pod suncobranom.

Hersonisos je lepo turističko mesto sa puno prodavnica, kafića, taverni, restorana… Na putu između mora i hotela, nalazio se restoran porodice Pietra, koju čine otac, majka i tri sina. Bili smo njihovi redovni gosti i sprijateljili smo se vrlo brzo.

U potrazi za grčkom muzikom, jedno veče, odvezli smo se taksijem u obližnje selo, u brdima, gde se tradicionalno održavaju večeri ove popularne muzike. Večerali smo suflaki i giros sa čuvenim grčkim salatama, a služio nas je Igor, momak iz Leskovca. Posvećivao nam je posebnu pažnju. Možda smo ga podsetili na roditelje koji su u Srbiji.
Uz prve taktove muzike, Grci su započeli na trgu ples u narodnim nošnjama. Ubrzo su im se pridružili i mnogi gosti. Među prvima smo bili Mika i ja. Nas dvoje smo poznati po plesu. Više puta smo proglašavani za najbolji plesni par na Svetosavskim i Uskršnjim balovima u Zrenjaninu, a i na drugim druženjima.

Tamo, u tom grčkom selu, gde je blagi povetarac donosio miris mora i raznovrsnog mediteranskog rastinja i cveća, Mika i ja smo bili posebno nadahnuti. Na nogama sam imala bele baletanke, a na sebi dugu, lepršavu belu suknju i tirkiznu majicu na bretele. Mika je imao bele pantalone i belu majicu. Bili smo već prilično preplanuli.

Igrali smo srećni što smo zajedno, na ovom mestu, u ovakvom ambijentu. Bili smo zapaženi. Mnogi turisti su nas snimali kamerama, osmehujući se sa simpatijama, uz aplauz. Jedna Grkinja, koja je prodavala crvene ruže, iskidala je na jednoj latice i posipala ih je po meni. Crvene latice su padale na moju crnu kosu i belu suknju.

Mesec je već davno obasjavao razdragane i srećne goste. Vraćajući se taksijem, u sitne sate, Mika me je zagrlio. Ćutali smo očarani lepotom predela kojim smo prolazili i čarolijom doživljenih trenutaka.

Santorini

Uvek smo raspoloženi za druženja i upoznavanja novih mesta i predela. Spremali smo se za krstarenje luksuznim brodom „Golden Prince“, a krajnji cilj je bio ostrvo Santorini u Egejskom moru. U luci Heraklion nas je čekao brod. Putnici su se disciplinovano, ali razdragano, ukrcavali.

Brod je imao osam paluba, sa prodavnicama, bazenom, luksuznim salonom, restoranom itd. Bilo je veoma toplo, pa je prijao vetar koji nas je na palubama osvežavao. Četiri puna sata smo plovili ka ostrvu snova. U međuvremenu smo posluženi obilnim doručkom – švedskim stolom. U velikoj bioskopskoj sali, na više jezika nam je održano predavanje o Santoriniju. Zbog veličine broda koji nije mogao da pristane u samu luku ostrva, putnici su u grupama prebacivani specijalnim brodićima do samog ostrva. Naselja ostrva podignuta su na strmoj obali skoro trista metara nad morem. Do gore smo se popeli žičarom sa kabinama, koja je svima ulivala strah. Oni hrabriji koristili su za prevoz mazge, na šta ja nisam smela ni da pomislim.

Santorini je vulkansko ostrvo na kojem su zemlja i pesak crni, kuće su snežno bele sa plavom stolarijom i plavim kupolama crkvi. More je tamnoplavo jer je duboko. Legenda kaže da je potonuli deo ostrva, ustvari, misteriozna Atlantida.

Šetali smo ulicama grada Fire, na Santoriniju. Pred nama su se nalazili ostaci čuvene grčke istorije i najsavremenija arhitektonska ostvarenja. Na svakom koraku su se preplitali prošlost i sadašnjost.

Da bi se osvežili, u jednoj prelepoj i klimatizovanoj poslastičarnici, kupili smo sladoled od manga. Pevušila sam: „Ona voli mango…“, umesto: „Ona voli mambo…“.

Proletelo je vreme u šetnji, razgledanju, fotografisanju, ručku, dok je sunce nemilosrdno peklo, a povetarac pružao samo dašak svežine i širio opojne mirisa ostrva.

Kasno popodne, opet smo koristili žičaru da bi se spustili do obale. Na obali su nas čekali brodići koji su nas vratili na brod. Ljudi su se smestili u luksuznom i udobnom salonu. Putnici su se osvežavali i rashlađivali raznim pićima.
Na sredini salona nalazio se veliki šank, a okolo kraj prozora, bile su poređane udobne garniture za sedenje. Na početku salona, u pročelju, kako bi Banaćani rekli, nalazio se podijum za igranje. Jedan Grk je na sintesajzeru svirao i pevao evergrin melodije: „O Sole Mio“, „Zelena trava doma mog“, „La paloma“, „Deca Pireja“, „Grk Zorba“…

Mika i ja smo se pogledali i u isto vreme ustali i pošli ka podijumu za ples. Zaplesali smo… Bili smo dugo sami na podijumu i to je bilo dovoljno da nas gleda više od hiljadu ljudi. Osećala sam se kao na pozornici. Igrali smo kao nikada do tada. Ljudi su nam aplaudirali… Kasnije su nam se pridružili i drugi gosti.

Sunce je zalazilo, a tu je najlepši zalazak na svetu, kako mnogi kažu. Brod je plovio mirno modrim Egejskim morem nazad, prema Kritu.

Zrenjaninski Dani piva

Našem letovanju je došao kraj. Stigli smo u Zrenjanin, gde se svake godine održavaju Dani piva.
Na najlepšem mestu u gradu, u bašti koja se nalazi u sklopu Gradske kuće, nadaleko čuvene po arhitektonskoj lepoti i bogatoj istoriji, za vreme Dana piva održavaju se muzičke večeri veoma dobro osmišljene. Kraj je avgusta meseca, dan je bio topao i sunčan, pa je veče u bašti bilo veoma prijatno.

Na programu je veče grčke muzike. Bilo je puno ljudi i svi su se veselili na svoj način. Mika i ja smo neprekidno plesali. Kada su muzičari zasvirali sirtaki, nas dvoje, koji smo bili još pod utiskom grčke muzike i preplanuli od kritskog sunca, nadahnuto smo, poneti ritmom, zaplesali.

Ljudi su nam govorili da preterujemo u plesu. Za mnoge nije bilo normalno da se ljudi u sedmoj deceniji života ponašaju kao moj muž i ja.

Volimo da putujemo i upoznajemo nove predele i ljude… I volimo da plešemo. Dok je fizičkog i mentalnog zdravlja, a prema materijalnim mogućnostima penzionera, putovaćemo…

Biljana Dimitrijević Martinov, 72 godina
dipl. ekonomista i pisac, Zrenjanin


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“