Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Zoran (Beograd): Magija Dragačevskog sabora

Zoran (Beograd): Magija Dragačevskog sabora

Zoran (Beograd): Magija Dragačevskog sabora

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Turistička organizacija Dragačevo, Spomenik trubi u Guči

Još jedan limeni tajfun prevrnuće planinu Jelicu i Srbiju naopačke. Guča je nezaštićena zona nadrealnog muzičkog festivala, selo-domaćin tradicionalnog trubačkog samita, ludila van svake kontrole, koje započinje posle Svetog Ilije, kada Jelicom blješte munje i urlaju gromovi.

Karavani hodočasnika tada stižu iz Srbije i ostalih krajeva i zabiti sveta — u egzil gde nekoliko dana važi jedan zakon – da nikakvog zakona nema. To je magnetna privlačnost Guče, jedinog mesta gde se zabava odvija kao ekstremni sport. Obožavana i kontraverzna Guča je jedina tačka Srbije gde se jednom godišnje odvija seljačko-urbani sudar svetova pod starim vojničkim šatrama – kada se oči lepe za oznojene butine, kada plavuše i crnke, sponzoruše i intelektualke igraju u istom stroju.

O svemu ovome što sam napisao, mislio sam celim putem od Beograda do Guče. Guča me je dočekala s bučnom gungulom na onoj stanici gde sam morao da se probijam između seljanki u narodnoj nošnji i putnika izgužvanih od duge vožnje, za razliku od doteranih muškaraca i žena koji samo što nisu krenuli na put, što mi je sve zajedno ukazivalo kao vašarište. Otuda i odonuda dopirali su prodorni zvuci violina i truba na kojima su muzicirali ulični svirači zauzevši strateška mesta.

Samo što sam izašao iz autobusa, prišao mi je jedan nosač, grmalj odeven kao za zimu, i ništa me ne pitajući uzeo moje kofere i postavio ih na krajeve pozamašne motke, koju je zatim uprtio na ramena. Kada smo izašli sa stanice, upitao sam ga gde možemo da uhvatimo taksi, čovek mi je odgovorio sa ne malom dozom ironije: „U hotelu Lučani“.

Posle izvesnog vremena, stigao sam u hotel „Zlatna truba“. Sam hotel ima tri zvezdice. U njegovom restoranu i pivnici možete, pored klasičnih specijaliteta, dobiti i razne dragačevske specijalitete. Sišavši u separe hotela čujem pesmu „Danas majko ženiš svoga sina“. Vidim mladence koji su mladi i lepi. Odlučili su da se venčaju kada je karneval u Guči. Sami, samo sa dva svedoka.

Pripadnici nove, pomalo otkačene generacije, želeli su da opale šamar malograđanskim ritualima i da pred matičara stanu u izlizanim farmerkama i patikama. Na venčanje će stići sa dva motocikla (bez burmi i cveća u celofanu) i istoga dana otputovati u nepoznatom pravcu, pošto popiju koka-kole u svom kafiću. Nema venčanice, nema smokinga i leptir-mašne, nema dosadne familije u opštini, ni svečanog ručka u hotelu, ni orkestra koji svira međugradske pesme, ni pijanih rođaka… Ispunio im se san o farmerkama izlizanim na venčanju. Za njihovim stolom uvlači se zadah luka sa susednog stola na kome se raspada nedopečena dlakava prasetina među prevrnutim bocama piva.

Kažu da se u Guči sprema najbolji svadbarski kupus. Ovo jelo satima se kuva u zemljanom loncu i što se duže krčka na vatri, to je ukusnije. O toj temi razgovarao sam sa Milojem Stevanovićem (80) iz Živice kod Guče. Miloje već 35 leta bez prekida puni i prazni lonce, jer je on šampion u kuvanju svadbarskog kupusa.

Zatim sam pitao mnoge naše estradne umetnike da mi kažu kakve su njihove impresije o manifestaciji u Guči. Rekli su mi da ova jedinstvena manifestacija simboliše dobro druženje i sjajan provod. Naravno, ne treba zaboraviti muzičko takmičenje gde se trubači prosto „utrkuju“ da pokažu šta umeju i znaju. Ovo je dobra promocija nas kao umetnika, promocija trube kao specifičnog instrumenta, kojim mogu da se pokriju svi muzički žanrovi. Svima nama je drago što sve veći broj mladih ljudi dolazi u Guču. Ako se ovaj veliki rast nastavi, mislim da će u skoroj budućnosti Guča biti premala da primi sve goste.

Ja sam odvojio četiri dana za Guču. Bio sam u hotelu, jeo kupus, pio rakiju i bilo mi je fantastično! Šteta je tako nešto ne doživeti. Međutim, ako niste spremni da pijete, onda vam nije mesto u Guči.

U Guči i okolini postoje mnogi spomenici kulture i manastiri. Iskoristio sam vreme da ih posetim u pauzi takmičenja trubača. Na zapadnoj strani planine Ovčar, pored seoskog puta koji iz Ovčar Banje vodi u Dučaloviće, nalazi se drevni manastir Svete Trojice.

Ne zna se kada je sagrađen ovaj hram. Po predanju, zidali su ga monasi manastira Sretenja. Zahvaljujući prvom pisanom pomenu iz 1594. godine i rezultatima istraživanja, poslednja decenija šesnaestog veka bila bi vreme izgradnje hrama. Od starog živopisa ostale su dve freske: Sveta Trojica i Bogorodica sa detetom. Sačuvane su i dve značajne ikone iz 1635. godine i to: ikona Hrista sa apostolima i ikona Bogorodice sa Hristom. Danas hramom upravlja iguman Varnava, a u bratstvu ima jednu monahinju i jednog budućeg monaha.

U ovom hramu postoje i zapisi šta je naš Patrijarh Pavle govorio:

„Što smo dalje od Boga, dalji smo i jedni od drugih. I ovo od nas zavisi da budemo dorasli vremenu u kojem smo i mestu na kojem smo. Možda je na ovom svetu neistine, nepravde i mržnje više ali su istina, pravda i ljubav moćnije. Idimo putem pravde i poštenja, vere i vrline, čojstva i hrišćanskog viteštva, bez mržnje i osvete prema ma kome, klečeći uvek pred Bogom, a nikada pred ljudima.“

Zoran Čičić, Beograd