Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Marjan Petrovski, Mostar
Bejaše to u vreme druge polovine dvadesetog veka, tačnije, kada je visoki državni funkcioner Džemal Bijedić bio na uzlaznoj putanji popularnosti. Narod ga je dočekivao gromkim aplauzima i povicima: „Džemo! Džemo! Živeo Džemo!“ Razleglo se oduševljenje gledalaca na stadionu fudbalskog kluba Velež, kada se drug Džemo pojavio na atletskoj stazi, koračajući prema centralnoj loži stadiona pod Bijelim Bregom. Svi, bez obzira na nacionalnost i veroispovest, pun stadion navijača, klicao je kao hor sa iskusnim dirigentom. Samo se tako još dočekivao najveći sin svih naših naroda, doživotni predsednik Josip Broz Tito.
Sudija je označio pištaljkom početak derbi-meča Velež – Crvena Zvezda. Beogradskom timu je trebao bod da obezbedi, kolo pre kraja, šampionsku titulu fudbalskog prvenstva SFR Jugoslavije.
Na tribinama je vladala južnoamerička atmosfera. Igralo se pod reflektorima, sa puno dinamike i lepih poteza. Kod domaćina se isticao trio BMV (Bajević, Marić i Vladić), a kod gostiju – bravure legende našeg fudbala Dragana Džajića. Nisam zažalio što sam za jedan dan (tako sam mislio tada) produžio boravak u gradu na Neretvi, Mostaru.
Utakmica je završena nerešeno 2:2 na obostrano zadovoljstvo, a ja sam bio posebno oduševljen jer sam video ko je i zašto „Princ sa Neretve“ i „Leteći Mostarac“. Nadomak kuće, gde je stanovala moja majka Vinka, pozdravih se sa rođom Žarkom uz njegovu opasku:
„Sretan put i pozdravi naše u Novom Sadu. Mog’a bi se doselit ‘vamo da pijemo skupa“.
„I majka mi isto kaže. Pa, ko zna, možda tako i bude. Laku noć i pozdravi snajku Pavicu.“
Od stadiona do kuće smo o svemu čavrljali. O poslovima koje radim u preduzeću, o lepotama Vojvodine i Novog Sada i nisam primetio jednu navijačicu koja nas je pratila i prisluškivala naš razgovor. Kada sam ostao sam i uputio se ulazu u kuću u isti mah je i ona prišla ulazu kao da tu stanuje. Dao sam joj kavaljerski prednost da prva uđe uz pitanje:
„Da li mlada dama ovde stanuje?“
“ Ne, druže. Vidim svetlo kod naše dobre bake pa da je samo pitam kako je i prenesem pozdrave od moje mame. A da niste Vi njen sin iz Novog Sada, Marinko? Često Vas spominje.“
„Ako mislite na babu Vinku, da, ja sam njen sin Marinko iz Novog Sada“.
„ja se zovem Anka, moji roditelji su venčani kumovi vašem stricu Stanku i strini Dragici. Naše mame su dobre prijateljice. Ja je ponekad obiđem, pitam da li joj nešto treba.“
„Izvolite samo napred. Biće joj drago.“
Majka se obradovala, a Anka se ponudila da mi sutradan bude turistički vodič po gradu na Neretvi i ja reših da ostanem još dan, a možda i dva.
Anka je došla sledećeg jutra već u 7.30 (u sedam i po, oni kažu) i posle kafice, krenuli smo mojim fićom u centar grada. Već je bilo toplo i prvo mi reče da ćemo posetiti stari deo grada gde se nalazi Stari lučki most i Velika tepa (Velika pijaca).
Most je napravljen u 16. veku od kamena, a grad je dobio ime po ljudima koji su čuvali mostove na Neretvi (mostarima). Sa oduševljenjem sam posmatrao svaki kamen mosta i zamišljao kako je svaki kamen morao biti oklesan po projektu. Anka mi reče da se svake godine održava takmičenje u skokovima sa Starog mosta u Neretvu. Na prilazu Mostu se nalaze, jedna do druge, kujundžijske radnje gde majstori ovog zanata izrađuju nakit, suvenire i ukrase od plemenitih metala kao što su zlato, srebro i bakar.
Seli smo za stol na terasu jednog od mnogih kafića na obali reke, sa širokim pogledom na okolinu grada i dole na plahoviti tok i u ovo doba leta hladne Neretve. Mostar se nalazi na 60 metara nadmorske visine, a okružen je planinskim visovima Veleža sa leve strane dok je sa desne brdo pod nazivom Hum na čijem vrhu se nalaze ostaci srednjevekovne tvrđave.
Oko nas svet pun zadovoljstva i dobre naravi, razgovoru nikad kraja, šale i smeha u izobilju. Da poželim ostati večito u ovom gradu. Posebno kad bih imao čast biti češće u društvu Mostarke Anke koja je napunila tek 18 godina. Zadržao sam na trenutak malo duže pogled na talasastoj crnoj kosi mog vodiča i zamislio kako je izgledala Emina iz pesme čuvenog mostarskog pesnika Alekse Šantića.
Tada sam se setio mnogih istaknutih ličnosti koje je Mostar imao, od glumaca, vajara, sportista raznih i čuvenih pevača među kojima je najpoznatiji Himzo Polovina. Anka mi reče da je šteta što sam rešio sutra na put za Novi Sad jer lepo bi bilo posetiti izletište na Buni nedaleko od grada. Veli da tamo Mostarci idu da se osveže kupajući se u većoj i hladnijoj reci Buni i manjoj a toplijoj rečici Bunici.
Restorani su prva liga. Usudih se da pitam moga odiča“ zna li koliko ima mostova grad Mostar. Kao iz topa reče devet i nabroji svaki po nazivu i to po redu uzvodno: Avijatičarski most, Tekijski most (most Hasana Brkića), Lučki most (most Mujage Komadine), Stari most, Bunurski most, Most Musala (Titov most), Carinski most, Željeznički most. Na rijeci Radobolji je Kriva ćuprija.
Naručili smo teletinu ispod sača, a za piće mostarsku blatinu. Na kraju ručka, obećao sam da ću ponovo doći u ovaj divni grad u dolini Neretve, gde se bratstvo i jedinstvo čuvalo kao zenica oka svog, baš kako je Tito govorio. I dolazio sam.
Anka se zaljubila, udala, rodila dve divne ćerkice i odselila za Kanadu, a ja sam, nakon krvavog rata, došao u Mostar da sahranim majku. Rođak Žara me pozvao da popijemo po koju čašu žilavke i obećao skori dolazak u posetu u Novi Sad. Nisam imao želju ni snage šetati gradom.
Niti je narod veseo, niti razgovorljiv i zaključio sam ostati do kraja u Novom Sadu i pevati „Za moju Milicu“.