Početna Draganova nagrada Zlatomir (Kupinovo): Pozdrav sa Palića

Zlatomir (Kupinovo): Pozdrav sa Palića

Zlatomir (Kupinovo): Pozdrav sa Palića

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Srna na Paliću

Turistička organizacija „Alkoturs“ iz Inđije predlaže da našu ekskurziju realizujemo 25. maja. Bunimo se i ne prihvatamo. Ne slažemo se što je na radnom danu a i rano nam je. Otkud baš u maju – što nije u junu, nešto kasnije.
Kao preko kolena prelomismo i prihvatismo ponuđeni termin.

Prethodnih dana, vreme kišovito, tmurno i prohladno.

A taj dan, petak, 25. maj, vreme kako se samo poželeti može. Sunčano i vedro, temperatura umerena. Ne osećaš ni toplotu ni hladnoću. Pirka neki stidljiv vetrić i donosi miris bagrema i lipa.

Polazimo negde oko osam časova. Autobus čist, lep, udoban i moderno opremljen. Vozač, Mića, bivši pilot, ima i letačku dozvolu. „Polećemo“ u pravcu Pećinaca, ne za Inđiju. Turistički vodič Gordana – Goca, mila, simpatična, prijatna i draga osoba. Dočekuje nas sa osmehom. Putnici veseli i radosni.

Dolazimo u Bešku, na dunavski most. Dole nisko, ispod njega teče stešnjen Dunav. Prelazimo preko.
Dobar dan, Bačka. Dobar dan, ravnico!
A ravnici nigde kraja. Kao da se i ona pomera i klizi zajedno sa nama. Kao što Mika Antić u jednoj pesmi reče:

To je zemlja bez odjeka
Tu ništa ne vraća dozive
Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu i mogu se uzbrati.
Sve se priginje zemlji.
Sve je na dohvat ruke.

Ne moraš da se penješ,
Samo se uputi ravno, po vrežama od zlata,
I posle desetak koraka, već hodaš po nebesima.

Dobar dan, ravnico!

Preko Srbobrana, Feketića i Malog Iđoša „starom džadom“ stižemo u Bačku Topolu i krećemo za Zobnaticu. Zobnatica, nekad čuvena ergela. Razgledam muzej konjarstva, deo zobnatičkog imanja i štale. Ljubazni domaćini su nam omogućili jahanje konja i vožnju kočijama sa konjskom zapregom.
Zapažamo da Zobnatica nije više kao nekad. Oseća se zamor i zaostajanje. Neko je ubacio u rikverc.
Da li je moguće da više ne volimo konje?

Iz Zobnatice krećemo za Palić. Približavamo mu se sa istočne strane, u blagom luku. Već iz daljine vidi se velika vodena površina spojena se nebom. Voda namreškana vetrom. Palićko jezero – dragulj severa. Prolazimo šetalištem pored jezera. Svuda parkovi, čisti i lepo uređeni. Zelenilo i cveće na sve strane. Oseća se drugi ritam života.
Dobar dan, Evropo! Juno pot kivanok!

Oko nas građevine čudnih oblika i stila. Krovovi, prozori, zabati, ornamentika na fasadama – sve ima svoj šarm. Palićka arhitektura. Mnogo lepo. Nođvonjo!

Posle lepog ručka u udobnom restoranu vile „Viktorija“ odlazimo na jezero. Vožnja pedolinama po jezeru, u dvoje, u četvoro, pojedinačno. Sve vri i ključa. Smeh i vesela graja na sve strane. Svuda oko nas puno lepog i šarenog sveta.
Lepota svega krade nam vreme. Već je 16 časova. Odlazimo u zoološki vrt. Dočekuje nas opet zelenilo sa puno raznobojnog cveća.

Neko bosonog „stao u farbu“ i protrčao stazom kroz vrt. „Tragovi“ njegovih stopala pokazuju nam kuda da idemo.
Dobrodošlicu nam žele razne životinje. Začuđene kamile i žirafe. Radoznali majmuni. Deprimirani slon. Dostojanstveni medvedi. Nojevi sa opuštenim perjem kao da su pokisli. Gazda lav se pravi važan i pozira svima.
Negde između kaveza čuje se razgovor. Kažu da je mnogo lepo. Trebali smo doći ovde odmah i mnogo ranije, i ostati još dugo dugo.
Ispraćaju nas pauni, oni pravi sa svojim divnim repovima i onaj veštački napravljen od raznobojnog cveća.

Nikako da krenemo nazad. Uhvatio nas Palić i za noge i za ruke, a naročito za oči, pa ne pušta. Tek u 17 i 30 krećemo kući. Doviđenja, Paliću. Doviđenja, lepoto, i hvala ti. Doći ćemo ti opet!

Negde oko 20 i 30 časova stižemo kući, radosni i bogati utiscima. Imali smo uspešnu ekskurziju:

„Zato što je vreme bilo divno.“

„Zbog udobne i sigurne vožnje – bravo, Mićo!“

„Imali smo finog i nenametljivog vodiča – samo tako Goco!“

„I izvanrednu relaciju – preporučujemo je i drugima.“

Bilo je kao u „tamnom vilajetu“:
Kaju se oni koji nisu išli – zato što nisu išli.
Kaju se oni što su išli – zato što nisu ostali još.

Najviše se kaje

Zlatomir Marjanović, Kupinovo