Mladi Japanac je ušao u dom za osobe sa invaliditetom 26. jula 2016, noseći nož. Ubio je 19 osoba u snu, a povredio još 26. Zatim se predao uz obrazloženje: „Bolje da invalidi nestanu“…
Ovo je bilo najveće masovno ubistvo u Japanu još od Drugog svetskog rata, ali nije doživelo medijski tretman ni blizu onom koje su imali teroristički napadi u Parizu, Nici, Orlandu, Kabulu pa i Bagdadu.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Nije bilo haštagova, nije bilo promena zastave na Fejzbuku, nije bilo ni previše vesti.
Pored toga, u SAD je narednog dana obeležavan dan osoba sa invaliditetom ali ni taj momenat nije doprineo da se više priča i analizira njihova bezbednost, sigurnost, kako u domovima, institucijama, tako i u njihovim sopstvenim stanovima.
Naravno, postoji više razloga. Jedan je svakako jezička i kulturološka barijera, ali ima i drugih. Na primer, ni u samom Japanu nije se preterano obrađivala tema. Japan je od Evrope i SAD preuzeo model institucionalizacije osoba sa invaliditetom, ali, dok su druga dva „kontinenta“ napuštala ovaj model kao nehuman i nepotreban, Japan je nastavio da sklanja osobe sa invaliditetom u ustanove.
Ovo je u Japanu povezano i sa kulturom rada, u kojoj osobe sa invaliditetom i/ili sa smetnjama u razvoju, nisu viđene kao sposobne da se uklope u stroga pravila radne discipline.
izvor: Sydney Morning Herald