Početna Magazin Godine Ekonomija Ž. Tešić: Privatizacija banja i rehabilitacionih centara – Postoje li alternative?

Ž. Tešić: Privatizacija banja i rehabilitacionih centara – Postoje li alternative?

Ž. Tešić: Privatizacija banja i rehabilitacionih centara – Postoje li alternative?

Decembra 2017. godine, Udruženje sindikata penzionera Srbije organizovalo je Tribinu „Privatizacija banja i rehabilitacionih centara – Moguće alternative“.
Pitanje banja jeste pitanje imovine Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Srbije, odnosno pitanje (zlo)upotrebe svojine sadašnjih i budućih penzionera. Zato je važno da se što bolje informišemo u nastojanju da odbranimo ono što je naše.
Prenosimo uvodno izlaganje Živomira Tešića iz USPS-a

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Banje sa mineralnim izvorima su naše neizmerno bogatstvo sa neslućenim mogućnostima za razvoj. U banjsko-klimatskim mestima imamo 25 specijalnih bolnica sa 3.800 postelja i još 3.500 kreveta na slobodnom tržištu, ne računajući brojne druge resurse i povoljnosti za razvoj.

Ovaj potencijal se nedovoljno, neadekvatno i neodgovorno koristi, bez vizije budućeg razvoja, već se zapušta i degradira. Odnos prema ovakvim prirodnim resursima je neprihvatljiv, dok je u našem okruženju, pa i u svetu sasvim drugačije.

Prema podacima Zavoda za statistiku, za poslednjih sedam godina izgubljeno je 17.300 postelja ili 43% kapaciteta, a sa time je izgubljeno blizu 3.000 radnih mesta. Gubimo i stotine miliona evra kroz prateće sadržaje i delatnosti koje prate ovakve objekte. Na gubitku je Fond PIO, tj. penzioneri, država, lokalna samouprava, dakle, svi mi.

Drastični primeri propadanja i nebrige dati su u analizi Udruženja banja Srbije.

Zašto je takvo stanje u ovoj delatnosti i mora li tako biti?

Godine 2016, na Okruglom stolu Udruženja sindikata penzionera Srbije na istu ovu temu, predložili smo da se obavezno sačini dugoročni program strategija razvoja banja, RH-a centara i pratećih delatnosti, na osnovu kojeg bi se preduzimale tekuće mere i aktivnosti. Predložili smo da se pri Fondu PIO formira kompetentna Agencija, preduzeće, sposobna služba, koja bi brinula i upravljala ogromnom imovinom Fonda, sa ciljem da se dovede u poziciju ostvarivanja dobiti, razume se, uz pomoć Vlade i njenih resora. Nažalost, nema reakcije.

Pitamo se koji su razlozi ovakvog stanja u koje smo zapali i da li je moralo tako da bude?

U pokušajima države da preuzme od Fonda PIO banje i neuspešne prodaje posle 2000. godine, stvorena je haotična situacija, od neodgovornosti, nesposobnosti i nezainteresovanosti onih organa kojima je poverena ogromna i dragocena imovina da njome upravljaju i da je uvećavaju, kao i neposrednih rukovodećih struktura u banjama koje iščekujući nove gazde, brinu samo o svojim sutrašnjim pozicijama.

Posle 2000. godine, državni organi počinju da tumače Zakon o ukidanju društvene svojine kao osnov da podržave i imovinu Fonda PIO i počinju rasprodaju banja i banjsko-klimatskih lečilišta, sve dok im sudski veštaci i sudovi nisu rekli: to nije ni državna a ni javna svojina, već svojina Fonda, dakle, penzionera koji su je stvorili odvajajući deo sredstava iz doprinosa, dok država u iste te objekte nije uložila ni dinar. Zakon o javnoj svojini iz 2011. godine to isto potvrđuje.

Prema tome, pitanje vlasništva se više ne postavlja kao problem.

Na osnovu takvog pristupa, od 29 pokrenutih sudskih postupaka, koje je pokrenuo Fond PIO, sudovi su pozitivno rešili 17, i imovinu vratili Fondu PIO.

Ali Vlada ne odustaje od svog nauma, već nastoji zaobilaznim putevima da obezbedi uslove za prodaju banja. Ona smanjuje broj članova UO Fonda PIO, sa 21 na sedam, pri čemu delegira četiri svoja predstavnika i obezbeđuje većinu pri odlučivanju. Menja se i Pravilnik o raspolaganju imovinom Fonda PIO, pa se omogućava UO Fonda da može celokupnu imovinu da prenese u vlasništvo države.

USPS pokreće inicijativu kod Ustavnog suda za preispitivanje zakonitosti ova dva akta, Ustavni sud zaobilazi inicijativu u vezi sastava UO, iako je ista ranije podneta, već odlučuje o zakonitosti Pravilnika i donosi Rešenje o odbijanju inicijative. Konstatuje da UO, kao legalni organ, ima pravo da imovinu prodaje, otuđuje, ustupa trećim licima, itd, dakle, utire put da se banje mogu ustupiti Vladi da bi ih ona prodala.

Paralelno se vrši pritisak preko Državnog pravobranilaštva i odgovarajućih ministarstava da se odustane od preostalih sudskih sporova, pa se i diktira u kojim slučajevima „subjekti privatizacije“ (već su proglašeni za „subjekte privatizacije“), treba da odustanu od zahteva za utvrđivanje prava svojine sudskim putem, a u kojim slučajevima ići na sudska poravnanja, ali tako da država bude većinski vlasnik. Dakle, temeljno se priprema teren da Fond ustupi Vladi celokupnu svoju imovinu.

Šta se u međuvremenu događa sa objektima koji su od 2011. vraćeni Fondu? Objekti se u većini slučajeva ne knjiže kao vlasništvo Fonda i odugovlači se sa uknjižbom, dok isti propadaju, ali, iako nisu u funkciji, Fond plaća sve dažbine za te objekte, razume se, parama penzionera.

Ukoliko bi se ovo ostvarilo, to bi bila svojevrsna nacionalizacija značajnog bogatstva našeg društva, ali u čijem interesu? Svakako ne u interesu penzionera i budućih penzionera.

Želimo da otklonimo moguće nesporazume i da odlučno naglasimo da smo za modernizaciju banja, za podizanje kvaliteta usluga, za njihovu revitalizaciju i za razvoj.

Svesni smo činjenice da je nemoguće obezbediti potrebna sredstva bez uključivanja državnog i privatnog kapitala, pogotovu kada su mnoge dovedene do likvidacije i stečaja. Ali zadržimo ono što je vitalno i zdravo, pomognimo da se razvijaju i investiraju i iznađimo modalitete – tzv. tranzicije da isti opstanu sa većinskim vlasništvom Fonda PIO, i danas ponuđeni, jer je i to razlog zbog čega smo organizovali ovu Tribinu i treba da ih čujemo.

Uostalom, zašto se ne poslužimo primerima Prolom banje, Banjice iz Sokobanje i još nekih, koje su se transformisale i uspešno posluju. Proučimo iskustva i iz nekih zemalja iz našeg okruženja.

Ukoliko neke objekte moramo prodati jer nema drugog rešenja, utvrdimo prethodno pravila i kriterije za privatizaciju, a država mora da pomogne da postojeći vlasnici iznađu najbolja rešenja, ne tražeći usrećitelje sa strane.

Prodaja banja i RH centara nije isto što i obična prodaja neke firme. U ovom slučaju prodajemo prirodne resurse ovog naroda, ali i uništavamo PIO sistem kao instituciju, jer neće biti potrebe za njegovim postojanjem. Penzioni sistem i njegov Fond, sveli bi se na puku administraciju izdavanja rešenja za penzije i za posrednika u isplati penzija između države i penzionera. Ogromno bogatstvo koje su generacije stvarale bi se istopilo, a penzioni fond ne bi imao opravdanje ni da se tako zove, za razliku od drugih zemalja u kojima su penzioni fondovi najbogatiji investicioni fondovi.

Zdravstvena struka i nauka trebalo bi da kažu kakve bi posledice imala privatizacija RH centara, po ostvarivanje njihove funkcije preventive, lečenja i rehabilitacije, i kako bi se podvele pod tržišne zakone u našim uslovima.
Kako ćemo lečiti stare i siromašne i ko bi za njih snosio troškove u privatnim banjama? Jesmo li potpuno napustili ono što se zove socijalna država, socijalna solidarnost, pravda i jednakost?

Ukoliko ne bude bilo volje da se ovaj problem udruženim snagama rešava i ako se odgovorni budu i dalje autistično ponašali prema našim predlozima, moraćemo preduzeti sve potrebne legalne i legitimne mere za zaštitu naše imovine, uključujući podnošenje žalbe Evropskom komitetu za ljudska prava i podnošenje krivičnih prijava protiv odgovornih lica i organa za načinjenje i uništavanje imovine Fonda.

Živomir Tešić, Udruženje sindikata penzionera Srbije