Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Čerević, Nacionalna revija
Budim se sva u znoju. Sanjala sam da moj tata i ja kucamo na vrata njegove rodne kuće, a iza njih se prolama glas, koji nam govori da mi tu ne pripadamo i da se udaljimo. To je bio san, ali je u meni krenula reka osećanja.
Kao mala, živeći u jednom šumadijskom gradu, svako leto sam provodila kod tatine majke, brata i snaje, u jednom lepom, sremačkom selu. Jedan njegov ugledni potomak naziva ga „Gospodsko selo Čerević“ i o njemu napisa dve knjige. Nalazi se na obroncima Fruške gore, spušta se polako sokacima i ledinama pravo u Dunav. Još od ranog detinjstva odlazak tamo u meni je izazivao veliku radost i uzbuđenje. Možda je to u mojim genima da toliko volim taj prelepi Srem, možda i zato što moji roditelji nisu ostali da u njemu žive. Želja da mu se vraćam, sa godinama je bivala sve jača.
Volela sam svoju baku, strica koji nije imao svoje dece i stalno je govorio kako će me usvojiti i da ću biti njegova ćerka. Volela sam te mirne, blage ljude, radne, a opet spremne da predahnu, da zapevaju beskrajni bećarac i da uživaju u hladnom špriceru i dobroj šunki. Volela sam reku koja se u tom kraju široko baškarila između sremačkih sela, nekada brza i plahovita, ali uvek voljena od onih koji su uživali na njenim talasima i peščanim obalama. U mom Čeneviću je pristajala i bečka „bela lađa“ koju smo sa čežnjom dočekivali i ispraćali, a dečja mašta je sanjala da ćemo se i mi nekada na nju ukrcati.
Takvo lepo i srećno detinjstvo i mladost bila je moja velika priveligija, tako opušteno i mirno nije se živelo u drugim krajevima Srbije. Zato su mi moja braća i sestre zavideli kada sam se početkom leta spremala na put i vraćala početkom jeseni, puna utisaka i spremna za novu školsku godinu.
Od mnoštva događaja mogla sam roman da napišem kako sam provela letnji raspust, dok su neki morali i da izmišljaju događaje kako bi ulepšali pismene radove.
Zato je taj san kod mene napravio pravu buru. Moj otac odavno nije više među nama, ali njegova tuga što se nikada nije vratio svome domu i Sremu voljenome, bila je velika. I sam je tome doprineo, njegovoj dobroti i poštenju nije bilo kraja. Iz tog razloga je svoj deo kuće i imanja poklonio bratu, računajući da će uvek moći da dođe i da kao penzioner još koji put zabaci udicu u Dunav i gleda njegovu lepotu.
Na žalost, nije bilo tako. Posle stričeve smrti, saznali smo da je on sve ostavio svojoj supruzi. Ona je to prvom prilikom rasprodala i podelila svojoj familiji. Nama su ostale samo puste želje. Sa tugom u očima i neispunjenim snovima, moj otac je otišao sa ovog sveta. Ja sam ostala da se povremeno sećam detinjstva i lepih dana. Retko sam odlazila, uglavnom na sahrane rođacima.
Ali ovaj san me je uznemirio i poručio da iako su mi koreni iščupani, putevi i staze moje mladosti postoje, i da mogu još koji put da njima prođem. Pošto sam u penziji i imam viška vremena, odlučila sam da tako i uradim. Uostalom, to dugujem i mome ocu.
U tom selu sam imala i sestru od tetke koju sam najčešće posećivala, a sada tu živi njena ćerka, došavši iz Amerike. Kada me je pozvala da dođem i sa njom provedem neko vreme, oberučke sam prihvatila. Na dan seoske slave Sv. Prokopija, stigla sam u Čerević. Posle ručka, pošla sam polako prema centru sela. Htela sam da se setim svake kuće, svake klupe na kojima su uveče sedele starije žene, posmatrale nas devojke kako smo obučene i zapitkivale čije smo.
Krenula sam širokim, glavnim šorom. Neke su kuće bile iste, neke nisam mogla da prepoznam, ali svakako jednu kuću sam prepoznala jer mi je srce zalupalo jače. Isti pendžeri, isti kapidžik, samo nema moje babe, kako Sremci kažu „majke“, kako me čuje da se vraćam iz sela i kobajagi ljutito tera na spavanje.
Zastala sam, a srce da iskoči. Tu sada žive neki drugi ljudi. Pošla sam prema kapiji sa željom da ih zamolim da me na trenutak puste u dvorište. Da još jednom vidim dugačku verandu na kojoj sam volela da sedim i čitam, da vidim da li i dalje postoji stari dud i đeram sa betonskim koritom gde su uveče krave pojene kada se vrate kući sa ispaša. Zastala sam jer se iza tog zida čula galama. Verovatno su imali goste, kao uostalom i svaka kuća na taj dan. Odmakla sam se i mobilnim telefonom slikala kuću da je ne zaboravim. Pošla sam polako dalje a suze su same navirale. Iza svake kuće čula se galama, muzika. Cigani su išli od kuće do kuće i uveseljavali goste za mali bakšiš i neko piće. Silazila sam dublje u selo, gužva je postajala sve veća. Niko me nije prepoznao, a ja sam se kao kroz san sećala kuća mojih drugarica iz detinjstva od kojih su neke bile napuštene i vidno zapuštene.
Polako sam išla prema „gradu“. To je deo sela koji se penje uz brežuljke Fruške gore. Stigla sam i do pravoslavne crkve, ušla da upalim sveće za moje najbliže. Često sam tu dolazila nedeljom sa svojim stricem koji je prelepo pevao u crkvenom horu, pa kao da sam i u tom trenutku začula njegov glas za pevnicom. Trgla sam se kada me je sveštenik primetio i pitao ko sam i odakle. Ja sam mu pokazala na stolicu na kojoj piše naše prezime i koja tu stoji duže od jednog veka. Napisala sam imena mojih Đermanovića i dala prilog da ih na nedeljnoj službi pomene u moje ime.
Sve do tada, u sebi sam nosila neku ljutnju na sve njih. Pitala sam se ko je mogao da mi istrgne korene, da me baci tamo gde moje mlado srce nije htelo. Ali kada sam polako krenula iz crkve prema groblju, ta ljutnja je nestala. Sela sam na vreli kamen mojih predaka i shvatila da ih volim i danas onako kao kad sam bila mala devojčica. Obzirom da sam verujuća, to sam shvatila kao Božju volju i da učinjeno ne može da se vrati, ali zato treba zadovoljiti dušu i doći kad god to srce poželi. Sa tog mesta sam pogledala na raznolike krovove koji se spuštaju prema reci. Tu sliku neću zaboraviti dok sam živa. Ona je toliko lepa da je i čuvenog kompozitora Štrausa, koji je boraveći u dvorcu svojih mađarskih predaka, inspirisala da napiše svoj čuveni valcer „Na lepo plavom Dunavu“.
Puna emocija u sumrak polako sam pošla nazad ka kući svoje rođake. Videla sam da se zabrinula jer sam se zadržala, ali ubrzo se osmehnula kada me je videla zadovoljnu i nimalo umornu. Ništa me nije pitala, a ja sam joj obećala da ću, dok me zdravlje služi, na taj dan dolaziti da zadovoljim svoju dušu i ispunim svoje i snove svog oca.