Do skoro, dostupni podaci o tome kako se upravlja penzionim fondovima međunarodnih organizacija bili su veoma šturi, uprkos činjenici da iste te organizacije insistiraju na transparentnosti svih ostalih, objašnjava portal Biznis & Finansije.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Situacija je počela da se menja zahvaljujući nezadovoljnim inasajderima, a sukob sindikalaca Ujedinjenih nacija i rukovodstva penzionog fonda ove organizacije oko toga da li će predložene promene prepustiti upravljanje sredstvima za aktuelne i buduće penzije bankarima i investicionim fondovima – prerastao je u međunarodni skandal.
Vrednost ukupne imovine 300 najvećih penzionih fondova u svetu prošle godine je uvećana za tri odsto, dostižući novi, rekordan nivo od preko 15.000 milijardi američkih dolara. Prema rezultatima istraživanja koje je sprovela konsultantska kuća Towers Watson, Severna Amerika je registrovala najveću ukupnu stopu rasta imovine penzionih fondova za poslednjih pet godina, i to od oko osam odsto. Slede Evropa sa rastom od preko sedam odsto i Azijsko-pacifički region sa rastom od oko četiri odsto.
Ono što spaja sva tri pomenuta regiona su „međunarodni penzioneri“, odnosno zaposleni u međunarodnim institucijama poput Svetske banke, koje svojim odlukama u značajnoj meri utiču ne samo na reforme penzionih sistema u državama širom sveta, već i na tržište privatnih penzionih fondova. S druge strane, veoma malo informacija je dostupno javnosti u vezi sa tim kako takve institucije upravljaju sopstvenim penzionim fondovima.
Ulaganja u zagađivače
Prema pravilima Svetske banke, svih 15.000 zaposlenih je obavezno da uplaćuje deo primanja u njen penzioni fond, koji trenutno isplaćuje penzije za oko 10.000 penzionera. Kako se upravlja tim novcem?
Prema dostupnim podacima, Svetska banka je uložila oko 19 milijardi dolara u kompanije u duvanskom i rudarskom sektoru. Oko 40 odsto deoničarskog portfolija štednje je aktivno ili pasivno investirano u fondove kompanija koje zagađuju životnu sredinu. Primera radi, deo je uložen u indeks Russel 3000, koji između ostalog uključuje proizvođače uglja Peabody Coal i Arch Coal, kao i diva duvanske industrije Philip Morris. Osim toga, deo sredstava je uložen i u fondove povezane s Morgan Stanley-evim indeksom MSCI, koji obuhvata i naftnog giganta ExxonMobil.
Pomenuti podaci dospeli su u medije kada je deo zaposlenih u Svetskoj banci javno izrazio neslaganje sa ovakvom investicionom strategijom, založivši se za društveno odgovorne alternative koje bi, po iznetoj računici, takođe, mogle da obezbede planirani prinos od tri i po odsto godišnje.
Osim toga, ovakva politika penzionog fonda je u direktnom sukobu sa proklamovanom misijom Svetske banke i principima poput onih da ova finansijska organizacija ne ulaže u proizvodnju duvana u zemljama u razvoju, a zabranila je i finansijsku pomoć za izgradnju termoelektrana, osim u najsiromašnijim zemljama koje nemaju druga rešenja.
Detalji o portfoliju penzionog fonda za zaposlene u Svetskoj banci do sada nisu bili poznati javnosti, pa je ceo slučaj pokrenuo značajnije interesovanje za tu temu i u drugim međunarodnim organizacijama, a pitanje isplate penzija nekadašnjim radnicima Ujedinjenih nacija kulminiralo je prošle, 2016. godine u medijski skandal, nakon sukoba predstavnika sindikata zaposlenih u UN i sekretarijata te organizacije.
Nova pravila – novi direktor
Prema dostupnim podacima, penzioni fond Ujedinjenih nacija (UNJSPF – United Nations Joint Staff Pension Fund) ,sa svojih 54 milijarde dolara, trenutno je među 70 najvećih u svetu. Ono što ga, međutim, izdvaja od većine velikih penzionih fondova jeste činjenica da u ovom trenutku ima više od 91 odsto novca potrebnog za isplatu svih budućih obaveza prema svojim članovima, dok je prosek kod privatnih penzijskih fondova oko 74 odsto.
UN su oko 63 odsto tog novca uložile u akcije, a ostatak u obveznice i njima slične vrednosne papire, kao i u nekretnine, infrastrukturu, sirovine, plemenite metale i alternativne fondove. Fond je, inače, osnovan pre gotovo sedam decenija i specifičan je po tome što isplaćuje penzije u više od 190 zemalja sveta, u petnaestak različitih valuta, pa stoga ima prilično kompleksne procedure.
Prema sadašnjoj organizaciji, dobar deo poslovanja fonda, uključujući zapošljavanja novih ljudi i procedure javnih nabavki, jeste pod kontrolom kancelarije generalnog sekretara UN-a, koja odlučuje i o najvažnijem pitanju – kako će se ulagati novac namenjen penzijama.
Serđo Arvizo, bivši direktor za investicije u Meksičkom institutu za socijalno osiguranje, postavljen je na poziciju glavnog izvršnog direktora penzionog fonda UN početkom 2013. godine, a već naredne je započeo kampanju za proširenje svojih ovlašćenja, sa obrazloženjem da celokupna procedura poslovanja fonda mora da se modernizuje, postane efikasnija i prilagodljivija brzim promenama na tržištu.
Mada je za svoj predlog dobio podršku Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, koja ga je i imenovala na tu funkciju, suprotstavili su mu se sindikati zaposlenih u ovoj organizaciji. Sukob je kulminirao krajem prošle godine, kada su predstavnici sindikata izneli u medijima optužbe da Arvizo namerava da upravljanje imovinom fonda „prepusti na nemilost bankarima sa Vol Strita“, te da iz takvih aranžmana izvuče ličnu korist. Fond je, inače, krajem 2016. imao 200.000 članova i iz njega se trenutno isplaćuju penzije za oko 75 hiljada bivših radnika UN-a i njenih mnogobrojnih agencija.
Modernizacija ili otcepljenje?
Jan Ričards, predsednik najvećeg sindikata iz sistema UN-a (CCISUA) koji predstavlja oko 60.000 zaposlenih, tvrdi da nova pravila koja se tiču finansijskog upravljanja, zajedno sa fleksibilnijim režimom zapošljavanja u fondu, obezbeđuju osnovu da se penzioni fond odvoji od UN, kao i da se po prvi put omogući da novcem upravljaju bankari i investicioni fondovi. Po njemu, dosadašnje iskustvo pokazuje da te finansijske institucije više brinu o nadoknadama koje će naplatiti za vođenje fonda, nego o prinosima koje će ostvariti za svoje klijente.
Ričards ističe da je fond preživeo krizu iz 2008. godine bez problema upravo zato što se njime upravljalo konzervativno i izvan ruku Vol Strita. U prilog tome navodi brojke prema kojima je penzioni fond UN u proseku poslednjih desetak godina donosi godišnji prinos od oko četiri odsto, što je solidan rezultat na ulaganja i u rangu je s drugim sličnim fondovima. Rukovodstvo fonda, sa druge strane, ističe da je fond zabeležio gubitke od 3,4 milijarde dolara tokom 2014/2015. godine, ali odbacuje insinuacije kako promene imaju za cilj da se upravljanje prepusti drugima.
U većini medijskih komentara povodom ovog sukoba preovlađuje stav da, iako je Arvizo verovatno u pravu kada tvrdi da se upravljanje fondom – koji je, kao i ostatak UN-a, uglavnom izgubljen u birokratskoj prošlosti – mora modernizovati, iskustvo s krizom iz 2008. godine, koja je najvećim delom prouzrokovana upotrebom modernih finansijskih instrumenata, ide u prilog stavu da se ne treba zaletati, posebno kada su u pitanju 54 milijarde dolara i mirna starost.
To je penzija!
Bivši generalni sekretar UN, Kofi Anan, prema informacijama koje su mediji dobili od anonimnih izvora u UN, tražio je i dobio najveću penziju u istoriji ove organizacije – 250.000 američkih dolara godišnje i dodatnih milion dolara otpremnine, s obzirom da je proveo skoro četiri decenije na različitim dužnostima u Ujedinjenim nacijama.
Poređenja radi, američki predsednici imaju penzije od 200.000 dolara godišnje, a svi dotadašnji generalni sekretari UN-a su imali godišnje penzije od 100.000 dolara. Negodovanja u javnosti zbog visine penzije koja je odobrena Kofiju Ananu, propratile su i kritike da su poslednje godine njegovog mandata kao generalnog sekretara obeleželi nesposobnost, korupcija, seksualni skandali i pronevere sredstava iz iračkog programa „Hrana za naftu“.
Izvor: Bizis & Finansije