Početna Magazin Godine Zdravlje Uobičajeni virusi možda utiču na Alchajmerovu bolest

Uobičajeni virusi možda utiču na Alchajmerovu bolest

Uobičajeni virusi možda utiču na Alchajmerovu bolest

Reč je o kontroverznoj teoriji o Alchajmerovoj bolesti koju stručnjaci često odbacuju kao ćorsokak slabo istražene staze koji udaljava od konvencionalnog istraživanja.

Međutim, novo istraživanje tima sastavljenog od istaknutih istraživača Alchajmerove bolesti koji su ranije sumnjali u ovu teoriju, možda će dovesti do promene. Ovo istraživanje nudi ubedljive dokaze u korist ideje da virusi mogu imati veze sa Alchajmerom, posebno dve vrste herpesa koji inficiraju većinu ljudi u prvim godinama života, a zatim godinama miruju u njihovom organizmu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Istraživanje, koje je objavljeno juna 2018. godine u časopisu Neuron, otkriva da virusi stupaju u interakciju sa genima povezanim sa Alchajmerovom bolešću i možda imaju ulogu u načinima na koje se Alchajmer razvija i napreduje.

Autori ističu da oni nisu otkrili da ovi virusi izazivaju Alchajmerovu bolest. Ali njihovo istraživanje, zajedno sa još jednim koje uskoro treba da se objavi, sugeriše da virusi mogu da pokrenu odgovor imunosistema koji bi mogao da poveća gomilanje amiloida, proteina u ljudskom mozgu koji se grupiše u plakove (pločice) koje ukazuju na Alchajmerovu bolest.

„Ovi virusi su verovatno važni činioci kad je u pitanju pokretanje imunosistema kod Alchajmera“, kaže Džoel Dadli, vodeći autor istraživanja i vanredni profesor genetike i genomskih nauka na Ajkan medicinskoj školi na Maunt Sinaju u Njujorku.

„Mislim da su oni nešto poput dodavanja ulja vatri neke patologije koja bi mogla biti imunološka.“

Ako je tako, to bi moglo promeniti tok istraživanja i eventualno dovesti do novih načina lečenja i otkrivanja bolesti.

„Ovo definitivno ukazuje na potencijalnu ulogu infekcije i infektivnih čestica u patologiji Alchajmerove bolesti“, kaže dr Džon Moris, direktor istraživačkog centra za proučavanje Alchajmerove bolesti na Univerzitetu Vašington u Sent Luisu.

Dr Moris, koji nije bio deo istraživačkog tima, kaže da je ovo istraživanje ponudilo najsnažniji dokaz do sada kad je u pitanju mogući uticaj virusa. U istraživanju su analizirani uzorci iz skoro 950 ljudskih mozgova iz četiri različite tzv. banke mozgova i pronađene su veze sa genetskim, molekularnim i kliničkim simptomima Alchajmera.

„Reč je o veoma složenoj bolesti, i odgovor neće biti jedan činilac“, kaže dr Moris. „Ako su virusi deo toga, onda definitivno moramo obratiti pažnju na njih.“

Daleko od toga da teoriju o virusima prihvata većina stručnjaka za Alchajmer. Neki pokreću pitanje tipa kokoška ili jaje: Da li bi virusi nađeni u većim količinama u mozgu osoba sa Alchajmerom mogli biti posledica bolesti ili čak, kako kaže dr Lenar Mike, direktor Gledston Insituta za neurološka oboljenja, „nevini posmatrači“?

Dr Mike je novu studiju označio kao „impresivnu i veoma dobro smišljenu“. Međutim, primećuje, „bilo je mnogo spekulacija i čak otvorenih tvrdnji da infekcije doprinose razvoju Alchajmerove bolesti“.

„Nijedna među njima se nije održala nakon rigoroznih procena uzročno-posledničnih veza“, dodao je.

Ipak, novi nalazi će biti podržani još jednim istraživanjem koje treba da bude objavljeno u časopisu Neuron, a koje je sproveo tim predvođen Rudolfom Tancijem i Robertom Moarom, neuronaučnicima iz Opšte bolnice Masačusets i sa Harvarda, koji su temeljac za teoriju o virusima postavljali godinama.

Njihovi novi eksperimenti, obavljani na miševima i trodimenzionalnim moždanim ćelijama in vitro, otkrivaju da su iste vrste herpesa pokrenule zaštitne reakcije amiloida, proteina koji je prisutan u ljudskom mozgu. Dr Tanzi ovo opisuje kao „sejanje“ amiloida, što dovodi do hvatanja virusa u vlaknaste mreže koje formiraju plakove.

Na taj način, kaže, virusi i drugi mikrobi su prethodnica preovlađujućoj teoriji da je Alchajmerova bolest uzrokovana skupljanjem amiloida koje mozak ne može da očisti.

Za istraživanje objavljeno juna 2018, dr Dadlija, koji sebe opisuje kao „tipa za velike podatke“, a ne kao stručnjaka za Alchajmer, Nacionalni institut za zdravlje je zamolio da pomogne u stvaranju novih ideja o Alchajmeru analiziranjem informacija dobijenih od konzorcijuma u koji su uključeni i mnoge banke mozgova i naučnici.

Dr Dadlija je zanimalo da li postojećim lekovima može biti promenjena namena kako bi lečili Alchajmerovu bolest, koja se do sada odupirala svim lekovima testiranim u stotinama kliničkih ispitivanja. Za početak, on i njegove kolege su stvorile kompjuterske modele koji mapiraju molekularne i genetičke mreže koje bivaju poremećene kako Alchajmerova bolest napreduje.

Naučnike je iznenadilo ono što su našli. Geni koji su bili aktivni u patologiji Alchajmerove bolesti, ispostavilo se da su takođe aktivni i u borbi protiv virusa.

„Krenuo sam u potragu za lekovima, a sve što sam našao bili su ti glupi virusi“, našalio se dr Dadli.

Onda su istraživači pretražili oko 2.000 uzoraka mozgova 944 osobe koje su umrle – neke sa Alchajmerovom bolešću, neke sa drugom vrstom neuroloških oboljenja, a neke bez kognitivnog oštećenja. Zamisao je bila da se proveri da li bilo koja sekvenca gena virusa postoji u većoj količini u mozgu sa Alchajmerom.

„Iako su se neka prethodna istraživanja Alchajmerove bolesti fokusirala na herpes, nismo videli interesa u tome da bismo rekli: ’Pregledaćemo sve gene virusa koji su nam poznati’“, kaže dr Dadli.

Od 515 virusa, mozgovi sa Alchjamerom su dosledno imali više zastupljene dve vrste herpesa: 6A i 7. Oni pripadaju porodici roseolovirusa koji utiču na skoro svako dete, ponekad izazivajući ružičast osip i groznicu. Onda se primire, ali kasnije mogu da se ponovo aktiviraju iz različitih razloga, uključujući bolesti ili stres.

Ove vrste herpesa imaju sposobnost da prodru u ćelije mozga. Zapravo, ljudi sa genom koji je najčešće povećavao rizik od oboljevanja od Alchajmera, ApoE4, imali su čak više herpesa 6A, kaže Ben Redhed, glavni autor studije sa Ajkan medicinske škole i Državnog univerzitea Arizona.

A geni koji izgleda da tkiva čine podložnijim oštećenjima od virusa herpesa, bili su više izraženi u dva područja mozga koje posebno oštećuje Alchajmerova bolest, kaže dr Dadli.

Ali herpes možda nije jedina infekcija koja pokreće imunološki odgovor mozga, kaže dr Tanzi. To bi mogli da čine i bakterije, paraziti i drugi mikrobi.

„To bi moglo dovesti do stvaranja novih strategija lečenja u budućnosti“, kaže dr Erik Rajnman, izvršni direktor Baner Instituta za Alchajmer u Feniksu i jedan od nekoliko stručnjaka za Alchajmer i dugogodišnjih skeptika po pitanju teorije o virusima koji su bili koautori istraživanja.

Primera radi, objašnjavaju stručnjaci, možda bi imalo smisla osmisliti vakcine ili lekove za prevenciju infekcija koje su najviše povezane sa Alchajmerovom bolešću i proveravati da li kod ljudi postoje geni koji povećavaju prijemčivost za ove infekcije. Cilj, kaže dr Rajnman, jeste „naći bolje načine razumevanja i lečenja bolesti – uključujući i načine koji mogu prkositi predstavama koje smo ranije imali o bolesti“.

Dr Dadli kaže da nije siguran da li će naučnici koji se bave proučavanjem Alchajmerova bolesti uskoro prihvatiti ideju o virusima.

„Ta teorija je veoma nepopularna“, kaže. „Siguran sam da ima mnogo ljudi koji su nezadovoljni zbog nje.“

Ipak, kaže, neki naučnici koji se bave Alchajmerovom bolešću „su mi prilazili na konferencijama i govorili tihim glasom: ‘Takođe imam set podataka koji pokazuje viruse, ali se plašim da ga objavim’“.

Izvor: New York Times
Prevod i prilagođavanje: Penzin.rs