Početna Magazin Godine Čovek i smrt Šta lekari ne uče o smrti i umiranju

Šta lekari ne uče o smrti i umiranju

Šta lekari ne uče o smrti i umiranju

Atul Gavande, hirurg, naučnik istraživač u oblasti javnog zdravlja, i autor koji piše za Njujorker, na TED konferenciji govorio je o važnoj temi, kako za pacijente tako i za lekare – o umiranju i smrti, o tome kako nam se život završava u bolnicama i institucijama u kojima se za nas brinu oni koji o smrti i umiranju nisu učili, razmišljali, niti misle da im je to posao…

Umiranje i smrt je nešto sa čime se suočavaju svaki novi lekar i medicinska sestra. U svojoj knjizi, Atul Gawande se pita: Zašto ih ne treniramo da se izbore sa ovim?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Naučio sam mnogo stvari tokom školovanja, ali pitanje umiranja nije jedna od tih stvari. Da, već na prvom semestru imali smo pred sobom stari školski leš, ali prosto zato da bismo učili o anatomiji.

U našim knjigama skoro da ništa ne piše o starenju ili umiranju. Kako se proces odvija, kakva su ljudska iskustva na koncu njihovih života, i kako to utiče na sve oko njih? Ali, to kao da je nešto nezavisno od onoga zašto smo tu – kako da spasimo život, ne misleći o svemu ostalom.

Jedini put da smo pričali o smrti bilo je kada smo imali čas o knjizi Smrt Ivana Iljiča od Tolstoja. Bilo je to na nekom seminaru o odnosu pacijent-lekar, organizovanom kao pokušaj škole da od nas napravi potpunije i humanije lekare. Tu smo ponekad imali praksu, obavljali preglede, itd, ali smo ponekad pričali o uticaju socio-ekonomskih ili rasnih faktora na zdravlje ljudi.

I tako smo se jednog dana dotakli Tolstojevog junaka Ivana Iljiča koji je bolovao od teške, nepoznate i neizlečive bolesti. Po prvi put desilo se da su neki zaplakali, neki zaćutali,

U priči, Ivan Iljič, star 44 godine, građanin srednje klase iz Sankt Petersburga, koji je puno polagao na društveni status, osetio je bol koji ga je sprečavao da radi. On postaje depresivan, prijatelji i porodica ga izbegavaju. Nalazi sve skuplje lekare ali oni ne mogu da se slože oko dijagnoze, lekovi koje mu daju nemaju efekta. Za Iljiča je sve to strašno mučenje i sve više ga ispunjava jed:

– Iljiča je najviše mučila prevara, laž, koju su iz nekog razloga svi oko njega prihvatili, da on zapravo ne umire nego da je prosto bolestan, i da je potrebno samo da se strpi i izdrši terapije i da će se nešto dobro desiti na kraju.

I samog Iljiča povremeno obuzmu zraci nade da će mu se zdravlje preokrenuti, ali kako slabi sve mu je jasnije kuda bolest vodi. On oseća strah od smrti, ali smrt nije tema koja zanima njegove lekare, prijatelje ili porodicu. A upravo to njega počinje najviše da boli.

Niko ga nije žalio kao što je želeo da ga žale. U pojedinim trenucima, kada bi bolovi potrajali više nego obično, najviše od svega želeo je (iako se stideo da to prizna), da ga neko sažaljeva kao bolesno dete. Žudeo za tim da bude žaljen i da mu se ugađa. Znao je da je prestar za tako nešto, i da je to nemoguće, ali je to i dalje želeo.

Kada smo u školi čitali Tolstojevu priču, shvatili smo da je okruženje Ivana Iljiča propustilo da mu pruži utehu, i smatrali smo to manom njihovih osobina, i kulture. Rusija sa kraja 19. veka zvučala nam je kao surova i skoro primitivna zemlja. Jednako kao što smo verovali da bi savremena medicina sigurno znala šta mu je, i da bi mogla da izleči Ivana Iljiča, tako smo zdravo za gotovo uzeli i to da su iskrenost i ljubaznost osnovne dužnosti savremenog lekara. Bili smo ubeđeni da ćemo mi sami u takvim situacijama biti saosećajni.

Ono što je nas brinulo jeste naše stručno znanje. Znali smo da ćemo znati kako da se postavimo, ali nismo bili sigurni kako ćemo dijagnostifikovati i lečiti bolesti. Pohađali smo školu da naučimo unutrašnje procese u telu, mehanizme patologija, i da naučimo o širokom spektru otkrića i tehnologija koje će nam pomoći da bolesti sprečimo. Nismo ni zamišljali da tu može biti još nečeg. Tako da smo Ivana Iljiča izbacili iz glave.

Ipak, nekoliko godina kasnije, kada sam bio na hirurškoj praksi, imao sam pacijente koji su bili na pragu smrti, i malo mi je trebalo da shvatim koliko sam zapravo nespreman da im pomognem.

Kada sam se prvi put na poslu susreo sa smrću bio sam previše oprezan da bih zaplakao. Ali sam sanjao o tome. Imao sam neprestane noćne more u kojima sam nalazi leševe pacijanata u mojoj kući, kako leže u mom krevetu.

Počeo sam da pišem kada sam bio mlaći stažista na hirurgiji, i u jednom od svojih prvih eseja ispričao sam priču o čoveku po imenu Džozef Lazarof. Bio je činovnik koji je izgubio ženu zbog raka pluća nekoliko godina ranije. Sada je bio u svojim 60-im i sam je imao neizlečivi rak – ozbiljnu metastazu raka prostate. Smršao je preko 25 kilograma. Njegovo telo i noge bili su prepuni tečnosti. Jednog dana, kada nije uspeo da pomeri nogu da ustane iz kreveta, stigao je kod nas u bolnicu.

Primio sam ga kao internista neurohirugije i otkrili smo da mu je rak zahvatio kičmu i da je pritiskao kičmenu moždinu. Rak nije mogao da se izleči ali nadali smo se da možemo pomoći.

Hitna radijacija nije uspela da suzbije rak, tako da su mu neurohirurzi ponudili dve mogućnosti:

  • da mu pruže što bolju negu
  • ili da mu operacijom uklone tumor.

Lazarof je izabrao operaciju. Moj posao je bio da od njega dobijem potpis na dokument u kom piše da je svestan rizika operacije i da ipak želi da se ona obavi.

Stajao sam ispred njegove sobe sa tim dokumentom u ruci i razmišljao kako da započnem i vodim priču. Operacija je trebalo da spreči širenje štete. Ona nije mogla da ga izleči. Čak ni da popravi već nastalu štetu po nerve. Bez obzira na ishod operacije ostajali su mu tek meseci života, a operacija je bila ekstremno komplikovana. Otvarao bi se grudni koš, uklanjalo rebro, pomerala pluća da bi se prišlo kičmi. Gubitak krvi bio bi veliki, oporavak bi bio neizvestan. A zbog težine same operacije javljali su se mnogi post-operativni rizici po pacijenta jer bi njegov organizam bio preslab.

Dakle, operacija je mogla i da mu pogorša i da mu skrati život. Ali neurohiruzi su ovo sve već predočili i on je bio svestan rizika, i želeo je operaciju. Zato sam ušao u sobu da dobijem još i potpis.

Ležao je u krevetu, izgledao je sumorno. Rekao sam zašto sam tu. Ponovio sam sve rizike, kao što su paraliza ili srčani udar, pa čak i smrt. Pokušao sam da to izložim jasno, bez žurbe, ali sam ga samo uznemirio. Insistirao je da učinimo sve što možemo.

Pričao sam i sa njegovim sinom, koji je rekao da je otac, gledajući majku kako se muči u bolnici, nekada pričao da ne želi nikako tako da završi, ali sada je bio uporan da želi da pokuša sve, po svaku cenu.

Verovao sam i tada, i danas verujem, da je njegova odluka bila loša. Ne zato što su postojali rizici već zato što mu operacija nije donosila ništa što je zaista želeo: snagu, život koji je imao. Jurio je za nečim što se neće desiti rizikujući da ima sporu i užasnu smrt, što je na kraju i dobio.

Operacija je bila uspešna, sa tehničke strane. Osam i po sati hirurzi su mu uklanjali tumor i pravili veštačke pršljenove od akrilnog cementa. Kičmena moždina više nije bila pritisnuta, ali on se nikada nije oporavio od operacije. Na intezivnoj nezi oboleo je od infekcije, nije mogao samostalno da diše, razvio mu se dekubitus od ležanja, a zatim i krvarenja rana. Svaki dan bilo je sve gore i na kraju smo morali da priznamo da umire. Četrnaestog dana njegov sin rekao nam je da isključimo aparate koji su ga držali u životu.

Taj zadatak dopao je meni. Proverio sam dotok morfijuma kako ne bi patio. Nagnuo sam se ka njemu da, ako može da me čuje, da mu kažem da ću mu sad izvaditi cevku iz usta. Zakašljao se potop par puta, otvorio oči na kratko i sklopio ih. Disanje mu se usporili i prestalo. Stavio sam mu stetoskop na grudi i slušao kako mu srce usporava.

Ne može se pobeći od tragedije života koja kaže da svi starimo od dana kad se rodimo.

Sada, preko deset godina od kada sam prvi put ispričao tu priču, ne pogađa me toliko to koliko je bila loša njegova odluka, već koliko smo svi odbijali da mu iskreno iznesemo prave posledice njegove odluke. Nismo imali problem da jasno izložimo opasnosti različitih terapija, ali nikad nismo dotakli suštinu bolesti.

Njegov onkolog, radilog, hirurg i drugi lekari, svi su se bavili nejgovim problemom mesecima iako su znali da je neizlečiv. Nismo uspeli da se nateramo da pričamo sasvim otvoreno o njegovom stanju i stvarnim granicama naših mogućnosti, i da dođemo do onoga što je njemu zaista bilo bitno u poslednjim danima života. Ako je njemu trebala iluzija, mi smo ga pratili. Šanse da će se vratiti svom životu od samog početka nisu postojale. Ali da to priznamo, i da mu pomognemo da se sa tim suoči, to kao da nas je prevazilazilo.

Nismo mu ponudili ni razumevanje, ni utehu, ni pomoć u tome. Samo smo mu dodali još jedan tretman u nizu.

Bili smo tek malčice bolji od lekara Ivana Iljiča u 19. veku. Zapravo i gori kada se uzme u obzir da smo na raspolaganju imali nove načine fizičkog mučenja za našeg pacijenta. To je dovoljno da se zapitate, ko je primitivniji? Mi danas, ili oni tada?

Uspesima nauke pretvorili smo prirodne procese starenja i smrti u medicinsko iskustvo, nešto sa čime treba da se bave medicinari. A mi smo za to potpuno nespremni.

Ovo je realnost koja je skrivena, a poslednje faze života prestaju da budu deo naših života i postaju posao medicinara.

Sve do 1945. godine najveći broj smrti dešavao se kod kuće. Do 1980-ih godina, svega 17 odsto ljudi umiralo je u svom domu. 

Pa čak i oni koji danas umiru kod kuće, najčešće umiru iznenadno, ili ne stignu do bolnice, na primer od nasilne povrede, jakog srčanog ili moždanog udara, itd. Ili su previše udaljeni od mesta gde može da im se pruži medicinska pomoć. Tako je, ne samo u SAD nego u svim industrijalizovanim zemljama, smrt prestala da bude deo života i preselila se u bolnice i domove za stare.

Smrt, naravno, nije neuspeh. Smrt je normalna. Smrt je možda naš neprijatelj, ali je takođe i prirodan sled stvari.

Nakon decenije rada kao hirurg, i sa ulaskom u srednje godine, za mene, ali moje pacijente, više nije prihvatljivo ovakvo stanje u praksi. Ne znam šta bi trebalo da se radi, niti šta bi bilo odgovarajuće i moguće. Ali verujem, da kada se otkrije istina, svako od nas može da nađe smisao u onom što nas najviše zbunjuje, ili nam je najviše strano i uznemirujuće.

Ne morate provesti previše vremena sa starijima ili onima koji boluju od smrtnih bolesti da vidite koliko često medicina izneveri ljude kojima treba da pomogne.

Poslednji dani naših života prepušteni su terapijama koje nam uspavaju mozak i sapnu telo sa ne tako velikim šansama za uspeh.

Poslednje dane provodimo u institucijamama, u domovima za stare, na odeljenjima intezivne nege, gde nas anonimne, ustaljene rutine okruženja potpuno odvoje od svih stvari koje su nam bile važne u životu. Naše odbijanje da se iskreno pozabavimo pitanjima starenja i umiranja povećava nepravdu koju nanosimo ljudima i oduzima im osnovne potrebe koje im najviše trebaju.

Nedostatak sveobuhvatnog pogleda na to kako ljudi mogu uspešno da prožive sve do kraja, doveo je do toga da našu Ljubav, Veru i Nadu kontrolišu imperativi medicine, tehnologije i nepoznatih ljudi.

Šta ako bi postojao bolji pristup, tu pred našim očima, koji samo čeka da ga ugledamo?

izvor: TED