Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Sofija (Subotica): Srce veliko kao Rusija

Sofija (Subotica): Srce veliko kao Rusija

Sofija (Subotica): Srce veliko kao Rusija

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: poka tut, Hram Vasilija Blaženog

Još kao mala devojčica slušala sam priče iz Rusije, o Rusiji. Pričalo se u selu da je naš kum Đuro u Prvom svetskom ratu bio zarobljen u Rusiji i nikad se kući nije vratio. Slušala sam priče o Lenjinu, Staljinu, Žukovu… Kad sam počela čitati lektiru, ruski heroji Frunze, Čapajev i drugi bili su mi primer za hrabrost i izdržljivost. Divila sam se Tolstoju, Puškinu, Čehovu… Doktoru Živagu, igri i pesmi Cigana koji lete u nebo.

I napokon, kada sam, kako se kaže, na svoje noge stala, skupim pun kofer ljubavi prema Rusiji i krenem joj u zagrljaj. Na put sam povela i svog trinaestogodišnjeg sina. Bila je to prilika da i on vidi Rusiju. Mnogi su mi prigovarali što dete vodim na tako dalek put. Nisam pogrešila, imala sam najmilijeg i najboljeg saputnika.

Sa grupom putnika, preko turističke agencije Kompas, poleteli smo JAT-ovim avionom iz Beograda za Moskvu. Moj sin prvi put putovao je avionom, bio je prilično uzbuđen. Nije želeo ništa da jede ni da pije. Netremice je gledao kroz prozor. Leteli smo iznad oblaka. Tu i tamo provirilo bi plavo nebo kao jezerce pod snegom.

Oglasila se i stjuardesa sa svojom uobičajenom pričom, šta nas sve čeka na putu do Moskve:

„Letimo 10.000 hiljada metara iznad zemlje, nalazimo se iznad Budimpešte…“

Ja pomislim:

„Preletesmo Suboticu, a nisam ni primetila!“

Oko tri sata popodne po lokalnom vremenu sleteli smo na aerodrom Šeremetjevo. Sa nama u grupi putovali su naši poznati umetnici: Radivoje Lola Đukić, Vera Đukić, Đokica Milaković – Medeni. Pitala sam sina da li poznaje ove popularne ljude iz TV serija koje su se tada prikazivile na malim ekranima.

„A gde su Mija i Čkalja?“, pitao me sin.

Prolazili smo kroz pasošku kontrolu. Mene i sina su odvojili u neku posebnu prostoriju. Čekali smo neko vreme ne znajući zašto smo tu. Malo sam se zabrinula. Ni mome dečaku nije bilo svejedno. Pitao me je:

„Šta čekamo? Možda misle da si ti sestra Petra Velikog jer i ona se zvala Sofija. Kad vide da si ti neka druga, oni će nas pustiti!“

Nasmejala sam se. Problema nije bilo, osim što smo nas dvoje imali zajednički pasoš. Ubrzo smo se priključili grupi sa kojom smo doputovali.

Naš vodič od aerodroma do hotla In turist u kojem smo odseli, bila je Galina. Ne mogu nikad zaboraviti tu devojku – ženu, izgledala je kao da je došla iz žetve sa kolhoza, velikog poljoprivrednog imanja. Zavezana tamna marama na glavi i zagasito smeđa naborana suknja otkrivala je svu skromnost ove žene. Govorila je brzo, oštro. Sve je objašnjavala mašući rukama. Trudila se da u toku vožnje od aerodroma do hotela pokaže i objasni sve što okom može da se vidi.

Prvo što me iznenadilo je da je sve veliko, široko, ogromno. U daljini se videla zgrada najvećeg univerziteta Lomonoso. Rekom Moskvom leno se vukla izmaglica i po neki brod. Osećala sam se kao mrav. Od velkog uzbuđenja nisam mogla zaspati. Jedva sam dočekala jutro.

Najpre sam pogledala kroz prozor. Širokim ulicama prolazile su reke ljudi. Većina žena izgledala je poput one Galine koja nas je dočekala na aerodromu. Užurbano su hodale, žureći u prvu jutarnju smenu u neku od industrijskih zona na periferiji grada.

Doručak za velikim okruglim stolom bio je pun lepih iznenađenja. Kao svuda u hotelima, u jutarnjim časovima mirisalo je toplo mleko, kafa, čaj! Pažnju mi je privukao crni hleb umešen sa sokom od paradajza. Nije mi se dopao, bio je za moj ukus previše kiselkast. Jaja, sir, maslac, dimljeni losos i crveni kavijar sa belim hlebom nije umanjio moj užitak. Tada sam prvi put videla crveni kavijar. Pomislim da je to ribizla. Zamolim mladića preko puta stola da mi dohvati ribizle. Mladić pruži posudicu i reče da to nije ribizla već crveni kavijar. Mene bude blam. Uvek se setim prvog susreta sa crvenim kavijarem kad u bašti vidim zarudele bobice crvene ribizle.

U obilazak grada krenuli smo veličanstvenim metroom. Sto metara pod zemljom. Sama pomisao da sam tako duboko pod zemljom nije mi bila prijatna. Vozeći se u metrou primećujem kako ljudi spavaju ili čitaju knjige i novine. Vožnja ovom prekrasnom i brzom podzemnom železnicom koštala je samo dve kopejke. Obišli smo znamenita mesta i mnoge spomenike kulture: Kremalj, Crveni trg, Lenjinov mauzolej. Stali smo u dugi red kako bismo ušli u mauzolej da se poklonimo velikom Lenjinu. Kad smo napokon ušli, morali smo što brže proći pored balzamovanog i večnog Lenjina.

„Nema stajanja, zastajkivanja ni zapitkivanja.“ U mimohodu i tišini brzo smo izašli praćeni pogledima čuvara reda.

Tri dana proveli smo u Moskvi. Pre podne, razgledali smo znamenitosti grada, a posle podne grad smo obilazili bez vodiča. Slobodna, bez vodiča, ulazila sam u poluprazne prodavnice u kojima nije bilo ni robe ni ljudi. Na kukama za meso u jednoj mesnici visilo je nekoliko komada pilića.

Poželim da popijem kafu. Prošla sam kilometre tražeći restoran. Napokon ugledam iznad vrata jednog restorana ogromnim slovima pisalo je KAFA. Obradujem se kao da sam pronašla rudnik zlata. Unutra neopisiva gužva. Restoran velik kao hala sportova. Kako sam brzo ušla, tako sam i izašla. Kafu nisam popila.

Robna kuću Gum nalazila se na Crvenom trgu. Nekad davno bila je to fabrika. Ljudi su stajali u redovima kako bi kupili potrebnu robu. Velika gužva vladala je na odelenju gde su se prodavali kišobrani. Neko reče da ih dugo nije bilo, pa ljudi navalili da kupe dok ih ima u prodaji. Roba nestane očas posla, a ko zna kada će je opet biti!

Kupila sam nekoliko metara svile, sinu igračke, satove, zidni, ručni i budilnik, fotoaparat marke Zorki… Mnogo je potrošačke robe u Moskvi tada još nedostajalo. Nije ni čudo što su me sobarice u hotelu vukle za suknju. Tražile su da im prodam suknju koja je bila od teksas platna. Rusi, u to vreme, viđali su teksas na strancima i svako je želeo da ima takav komad odeće.

U hotelu se nalazila prodavnica Berjoska u kojoj su se mogli kupiti suveniri i mnoge sitnice neophodne gostima hotela. Osim suvenira, tu sam kupila i baterije za fotoaparat.

Po povratku kući, odmah sam htela razviti film iz fotoaparata kako bih slike mogla pokazati rodbini i prijateljima, da vide gde sam bila i šta sam sve videla. Fotograf, naš komšija Vajo, rekao mi je da na filmu nema ni jednog snimka. Čula sam (ako je verovati tadašnjim izvorima) da u Rusiji ne možeš slikati što želiš, slike se izbrišu, a da nisi ni primetio da ih nema.

Kao strani turisti, mi, Jugosloveni bili smo privilegovani pri ulasku u muzeje i prevozna sredstva, iz razloga što smo bili bratska i prijateljska zemlja sa SSSR-om.

Treći dan posle doručka putovali smo avionom ruske kompanije Aeroflot za Lenjingrad. Na aerodromu gužva. Ljudi se tiskaju prema ulazu u avion sa malom decom u naručju. Čitave porodice krenule su iz Moskve da prvomajske praznike provedu negde daleko, što dalje od grada. Našu grupu smestili su u čekaonicu za strane turiste. Avion je nešto kasnio.

Pri ulasku u avion imamo prednost i zauzimo prva mesta. Tek što smo poleteli, avion je počeo da propada. Stjuardesa je zamolila putnike sa prvih sedišta da se povuku u donji deo trupa aviona. Stajali smo do Lenjingrada. Srećom putovanje nije dugo trajalo.

Naš hotel u Lenjingradu zvao se Lenjingrad, a nalazio se na samoj obali Baltičkog mora. Smestila sam se u sobu sa pogledom na Baltik. Za večeru je bilo rano. Odlučim da razgledam hotel. Ponovo, kao u Moskvi, sve veliko, prostrano, svetlo. Bazajući od prostorije do prostorije našla sam se u jednom od restorana hotela. U prvi mah nisam znala gde se nalazim jer je restoran izgledao kao iz „Hiljadu i jedne noći“. Raskošni aražmani voća i cveća… Za stolovima sede gosti restorana kao da su svi na snimanju nekog visokobudžetnog filma. Govorili su engleskim jezikom. Pogledi su im bili uprti u mene. Jedva sam pogodila vrata na koja sam ušla.

Za to vreme, moj sin je uživao gledajući na velikom platnu u holu hotela crtane filmove koje je obožavao. Ruske bajke pretvorene u crtaće najbolje su na svetu.

Još su se osećale „bele noći“ svud oko nas. Cela noć je izgledala kao da je pao sumrak. Spektar boja prelivao se nebom nad Baltikom. Lenjingrad nije spavao! Široki bulevari, široke reke i monogobrojni mostovi podsećaju na Veneciju. Zato se valjda kaže da je Lenjingrad „Venecija Severa“.

Šetam Nevskim prospektom. U meni snažno oživljavaju davna vremena u kojima je živela Ana Karenjina i njen ljubavnik Vronski, na čijem grobu piše grof Rajevski. Poginuo je kao ruski dobrovoljac pri srpskoj vojsci u ratu sa Turcima 1876. godine. Grof Rajevski poslužio je Lavu Tolstoju za lik grofa Vronskog, ljubavnika kneginje Ane Karenjine.

Meni je Vronski bio i ostao simbol ljubavi i strasti. Za mene, on je živ i živi u srcu jednog Borisa, čiji me lik prati od najranije mladosti pa do danas. Ako po nekim verovanjima postoji reinkarnacija, ja sam sigurno jedna od Tolstojevih junakinja, pre svega njegova supruga Sofija – tako sam verovala. Grdno sam se razočarala kad mi je proročica rekla da sam pre mnogo vekova rođena na australijskom kontinentu, kao Aboridžinka.

Memorijalni kompleks lenjingradske bitke ostavio je na mene poseban utisak. Humka do humke nepregledna poljana večne tuge za onima koji za vreme opsade grada u Drugom svetskom ratu izgubiše svoje živote. Prolazimo pored humki, nemi od užasa koji je zadesio ovaj grad-heroj. Muzika iz zvučnika, tiha i tužna, danonoćno bdije nad nevinim žrtavama. Bista „Majka otadžbina“ dominira prostorom. Na postolju spomenika hiljade i hiljade crvenih karanfila koje posetioci ostavljaju u slavu žrtvama i majci otadžbini. Najveća bista na svetu bez postolja ruska je „Majka otadžbina“.

Pesnikinja Ana Ahmatova stradanje Lenjingrada zabeležila je u svojoj pesmi:

„Ptice smrti u zenitu stoje,
Taj što će Lenjingrad izdati,
Ko je?…“

Ermitaž – Zimski dvorac je jedinstveno čudo od muzeja. Dvorac carske Rusije. Sate i sate proveli smo obilazeći velelepne prostorije. Tu ožive slike. Kroz glavu mi prolaze svi ruski carevi, njihove dame, svita i posluga. Na trenutak se osećate kao da ste u nekom drugom svetu u koji ste uvedeni i tu ostajete.

Po osnivaču ovog grada Petru Velikom grad je dobio ime Petrograd. Dolaskom Lenjina postao je Lenjingrad, a danas ponovo nosi ime po svom osnivaču Sankt Petersburg. Spomenik Petru Velikom žitelji ovog grada obožavaju. Tu dolaze mladi bračni parovi da bi izgovorili sudbonosno „Da“. Turisti se oko spomenika slikaju, zagledaju ga sa svih strana. Razigrani konj na kojem Petar Veliki jaše izgleda kao da će svakog časa zarzati.

Neva se tu uliva u Baltičko more, čitav grad sagrađen je na njenoj delti. Obilazeći dvorac Petra Velikog vidimo ljude koji se sunčaju u kupaćim kostimima. Naslonjeni na zidine tvrđave u čizmama stoje izloženi suncu. Ovi ljudi love sunčeve zrake kojih nema u izobilju u zemlji iz koje dolaze – Finskoj. Finci dolaze u Lenjingrad da se sunčaju u proleće. Ovde se toplota sunčevih zraka lovi dahom i ljubavlju prema životu.

Dok prolazimo ulicama, moj sin primeti ljude kako ližu sladoled. Neobično veliki komadi sladoleda poput sendviča između dve oblande. Želeo je sladoled i mi krenemo u potragu. Tražimo poslastičarnicu, a nje nigde kilometrima i satima nije bilo. Pitamo ljude gde su kupili sladoled, ali oni ne znaju šta hoćemo. Plazila sam jezik, ližem dlan, led, zima-govorim… Tumačim na talijanskom: „Đelato, đelato“, na nemačkom „Ajs“, niko ništa ne razume. Gledaju me u čudu i prolaze. U povratku u hotel iz autobisa vidimo veliki red ljudi koji stoji ispred kioska, a na kiosku piše „Moroženoe“. – Eno, tamo se prodaje sladoled! Obradova se moj sin.

Izašli smo na prvoj stanici i kupili „komad“ sladoleda. Mome dečaku bila je to glavna hrana za vreme našeg kratkog boravka u Rusiji.

Obišli smo Carsko Selo, Jasnu poljanu… Poklonili se Puškinu, Čajkovskom, Čehovu i mnogobrojnim velikanima ruske umetnosti i kulture. Sa obale mora mahala nam je krstarica „Aurora“, brod muzej. Sa „Aurore“ je ispaljen prvi hitac na Zimski dvorac onoga dana kada je počela Oktobarska revolucija. Boljševici su menjali svet!

Poslednje veče u Lenjingradu hteli smo provesti malo drugačije, svečanije. Otišli smo na oproštajnu večeru u, u to vreme, prestižni restoran koji se zvao „Sadko“ ili „Kod Sadka“. Za večeru se služio nezaobilazni boršč, rusko nacionalno jelo. Ponovo, kavijar, losos, sladoled, vodka, francuski šampanjac… Ugođaj pri večeri bio je lepši uz ruski folklor, kazačok… Čula se balalajka i harmonika. Na kraju, za „laku noć“ striptiz, prigušena svetlost i talasanje vitkih igračica. Moj sin je zaplakao:

„Hoću kući!“ Otišli smo na spavanje pre svih.

Ponovo smo se vratili u Moskvu. Ovaj put bili smo smešteni u hotelu Kosmos. Naša soba nalazila se na kraju hodnika. Sin je primetio da treba dati svakom gostu motor kako bi lakše stigao na kraj hodnika dugog petsto metara.

Ne može se biti u Moskvi, a da se ne obiđe Borodin. Borodin je brdo na kojem je veliki ruski general Kutuzov porazio nepobedivog Napoleona i vratio ga tamo odakle je došao. Ova bitka, stradanje naroda i vojske, zabeležena je na panorami koja prikazuje „Borodinsku bitku“. Dok gledate panoramu „Borodinske bitke“, stvara vam se utisak da učestvujete u samom događaju. Čuje se jeka topova, miris baruta i dima…

Poslednji dan ostavili smo za obilazak prodavnica kako bismo potrošili naše rublje. Kupovali smo suvenire i poklone za nas i naše drage koji su nas čekali kod kuće. Sebe sam ukrasila niskom perli od jantara.

Irina koja nas je ovaj put vodila kroz Moskvu bila je vitka crnokosa lepotica. Hodala je lagano, nečujno poput balerine. Sa tankim štapićem u ruci kao dirigentskom palicom pre bi se reklo da je umetnica nego vodič. Na sebi je imala bluzu proizvedenu u našoj konfekciji tekstila „Rudnik“ iz Gornjeg Milanovca koja se tada mogla kupiti kao i druga roba iz Jugoslavije u prodavnici „Beograd“.

U Lenjingradu naš vodič Svetlana nosila je patike iz „Borova“. Bila je ponosna na njih. Bile su to za nju lepe i udobne patike. Meni i mom sinu Svetlana je pravila društvo za stolom u vreme ručka. Razgovarale smo o svakodnevnom životu – kako se živi kod nas, a kako kod njih…

„Lako je vama kad vi možete povesti vašeg sina na ovakvo putovanje. Ja svoga sina nikad neću moći povesti u Jugoslaviju“, rekla je Svetlana.

Ko zna? Vremena su se promenila! Možda je Svetlanin sin Serjoža danas vaš komšija, nečiji zet i Srbin, kojeg je ljubav prema devojci i Srbiji dovela u našu zemlju.

U vreme naše posete SSSR-u, na čelu države bio je Mihail Gorbačov. Njegova prelepa supruga i on posetili su Beograd. Nacija je bila ponosna što smo mogli dočekati i ugostiti tako visoke, a skromne goste.

Kući sam se vratila zadovoljna i presrećna. Sebi sam ispunila želju da vidim gde je živeo Tolstoj, mag ruske književnosti, gde su stolovali ruski carevi, gde ostade naš kum Đuro i gde je Lenjin započeo revoluciju. Danas, kad o tome razmišljam, izgleda mi kao nezaboravljeni san.

Zidni sat kupljen u „Gumu“ odavno je prestao da kuca. Suveniri na policama dobili su neku drugu boju, a plava haljina od ruskog platna ne bledi, ona mi budi sećanje na ovo davno putovanje.

Zarekla sam se da ću još barem jednom ponoviti ovo putovanje. Teško da ću ikad više videti Rusiju. Putovati više nije lako, pogotovo nama penzionerima. Srećna sam kad se u mislima vratim na Nevski prospekt, pa sanjam Vronskog i Anu Karenjinu.

Velika je moja ljubav prema poeziji i Rusiji. SRCE MI JE VELIKO KAO RUSIJA, možda sam se zato u ulici Sergeja Jesenjina nastanila.

Volela bih da vam u skorije vreme pošaljem razglednicu da sam dobro doputovala i da je Rusija lepša i bogatija nego što je bila, i da mi je ova zemlja kao moja mila!

Sofija Gerdijan, Subotica