Početna Magazin Godine Istorija Ružni, možda. Ali zaboravljeni sigurno

Ružni, možda. Ali zaboravljeni sigurno

Neki od spomenika NOB-a možda jesu nekome danas ružni, ali nam to ne daje za pravo da ih zapustimo i zaboravimo sopstvenu prošlost

Spomenici Narodnooslobodilačke borbe koji su podizani nakon II svetskog rata širom SFRJ, prema mišljenju novinara američkog CNN-a, pripadaju najružnijim spomenicima na svetu. U juče objavljenom članku, autor CNN-a vajarima i klesarima daje savet: „Ovako ne treba praviti spomenik“, a onda ostatak članka posvećuje raznim „ružnim“ spomenicima širom sveta.
Podnaslov kojim počinje priču o spomenicima NOB-a je „Spomeniks“. Autoru ovi spomenici, „brutalne betonske skulpture“, izgledaju kao „komadi razorenih sovjetskih stambenih blokova koji su uglavljeni u polje“. Nije mu jasna ni njihova veza sa vojnim sukobom.

O lepoti ne treba raspravljati, a da i raspravljamo, verovatno bi većina stanovnika Srbije, kad je o lepoti reč, podržala mišljenje CNN-ovog novinara. I to je sasvim u redu. Ono što baš i nije, jeste činjenica da mi zaboravljamo značenje ovih spomenika. Njihova namena bila je da nas sete. Ako nas i podsete na nešto, to je, kako čak i CNN-ov novinar primećuje, podsećanje na „nasilan razlaz“ koji se odigrao 90-ih.

Da smo praktični, mogli bismo (a drugi bi sigurno), ove spomenike da iskoristimo za dobro osmišljenu turističku ponudu čak i za one turiste koji znaju samo za raspad Titove Jugoslavije. Onim upućenijim, mogli bismo sa ponosom da pričamo o Narodnooslobodilačkoj borbi. Nikakav problem ne bi bio, čak bi to bila i prednost, nekom pokazati i Kadinjaču i odvesti ga na Ravnu goru.

Izgled ovih spomenika, često zaista neobičan, može se iskoristiti i na druge načine. Treba biti kreativan.
Dvoje dizajnera iz Niša, koji stoje iza bloga Yugodrom, a bave se jugoslovenskom umetnošću 70-ih i 80-ih, kao deo tima koji je radio na nezavisnom filmu Sankofa, ove spomenike učinio je savršenom scenografijom za ovaj naučno-fantastični film. Oni su iskoristili ono što im je dato na pravi način.

Praktično gledano, toliko toga bi moglo da se uradi. A sa druge, nepraktične, ali i mnogo važnije strane, pitanje je: odakle nama pravo da zaboravimo one na koje bi ovi spomenici trebalo da nas podsećaju?