Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Trg Salandra, Nardo
Sedela sam na obali Dunava, ispred naše kuće, tražila školjke iz detinjstva sedefaste, srebrne ali je voda prekrila skoro celu peskovitu obalu. Talasi su me vraćali u vreme školskih dana, kupanja, tragova u pesku i velikih lepih topola. Skoro ničeg nije bilo, samo jedna teška godina iza mene. Razmišljala sam: „Bilo bi lepo kada bih negde otputovala, makar na nekoliko dana.“
Vratila sam se kući. Počele su uobičajene aktivnosti, kućni poslovi, sastanci, rad u jednoj humanitarnoj organizaciji, aktivnosti u književnom klubu „Majdan’“, „Kostolačka Žiška“, „Orfej na Dunavu“, „Ramski Sutoni“… Zaboravila sam na svoju želju da negde putujem.
Jednog vrelog letnjeg dana, oglasi se telefon i čuh svoju prijateljicu: „Idemo u Udruženje književnika Srbije, spremaj se i polazi, za jedan sat krećemo“. Spremim se na brzinu i sačekam kombi. Do Beograda smo se svi šalili, smejali kako to samo pesnici-maštari znaju.
Stigli smo brzo ili se to samo nama činilo. Svako se smestio gde je hteo. Ja sam sedela u holu tog lepog zdanja i divila se ogradi na stepeništu. Kovano gvožđe je uzvišeno delo majstora kovača.
Prema meni, uz stepenice, išla je žena lakog koraka, lepo obučena, plave, lepo očešljane kose. Pomislih: „Ova žena je kao anđeo“.
Posle završenog radnog dela u Udruženju, pođemo na zakusku i tu se zvanično upoznam sa gospođom Marijom. Nisam znala da je grofica, da živi u Nardou. Uz šalu, smeh, sok, fotografisanje i moje obećanje da ću, ako dođem u Nardo da napravim štrudlu, bližio se kraj dana i naš rastanak.
Vratili smo se kućama, a ja sam zaboravila na obećanje. Posle nekoliko meseci me pozove opet moja prijateljica:
„U Galatonu se održava veliki međunarodni festival poezije, proze, slika, fotografije i filma, pa kontesa Marija insistira da ti putuješ. Javi da kupimo karte i ponesi neku sliku.“
Odaberem tri slike, ulje na platnu, spakujem i pripremim za put. Koliko sam se obradovala, ne mogu da opišem!
Karte su bile pripremljene, put do aerodroma obezbeđen. Na aerodromu, na carini, morala sam da otvaram slike (svaka slika, ulje na platnu, umetničko je delo), mislila sam da će biti dovoljno da budu moje slike i da ću tako da prođem, imali su razumevanja kada sam objasnila da idem na izložbu. Srce je počelo da mi ubrzano kuca, jedva sam čekala da se ukrcamo u avion.
Pored mene u avionu sedeo je bračni par iz Novog Sada pa smo sve vreme pričali. Rekli su mi da prvi put lete avionom. Prvi put i ja letim, pomogli su mi da sklopim pojas. Let je trajao sat i po do Rima.
Aerodrom u Rimu je ogroman, nigde kraja, plafon je samo zaštićen mrežom od eksplozije bombe od pre godinu-dve. Iz Rima, put nas je vodio do aerodroma u Brindiziju. Brindizi-Avijano, bombardovanje, poletanje aviona, crne trake koje su naši bacali na peraja, reših da o tome više ne mislim.
U Brindiziju nas je sačekala kontesa Marija sa prijateljima. Bio je kraj dana, sunce na zalasku mi se činilo tako lepim, a more svuda oko nas.
Takvo more još nigde nisam videla, zeleno, kao žad, a po njemu zlatni odsjaj od sunca.
Imala sam utisak da sunce izranja iz mora. Grad Nardo je bio beo, bele zgrade, katedrale, ulice popločane uglancanim belim kamenjem, čak su i palme procvetale belim cvetovima. Kuća grofice Marije je takođe bila bela. Kako sam bila srećna!
Nardo – moj beli grad, kao labud u moru, nema visokih zgrada, nema smeća na ulicama, baš izgleda kao raj na zemlji. Na vrhu dvospratnih zgrada se nalaze restorani prekriveni baldahinima sa kojih može da se vidi ceo grad. Sa jedne strane ulice na drugu, pre stotinu godina, grofovi i ostala gospoda su, da se ne bi mešali sa narodom, prelazili preko staklenih mostova, oni i sada stoje.
U jednom delu grada nalazi se katedrala koju je oslikao Ćezare Makari. Opštinska zgrada je takođe građevina stara više stotina godina. Gradonačelnik grada, mladi Marčelo, tako nas je ljubazno primio a mi smo zauzvrat ostavile pesme posvećene gradu.
Sa vrha opštine vidi se takođe ceo grad kao na dlanu. Na koju god zgradu da se popnete, vidite i najudaljeniji deo grada. U katedrali izgrađenoj pre hiljadu godina, ukrašenoj raskošnom baroknom fasadom i zvukom orgulja, meštani učestvuju u duhovnom i kulturnom životu grada. U centru ovog lepog belog srednjevekovnog grada, nalazi se Trg Salandra sa veličanstvenim stubom iz XVIII veka.
U starom gradu uklopljeni su moderni restorani, prodavnice, piljarnice (kod nas više ne postoje), banke i fontana u centru grada. Kontesa Marija nam je ispričala kako je grad postao:
„Kada je bik vlasnika sve te zemlje iskopao nogom izvor iz kog je potekla voda, on je rešio da tu napravi grad“.
Bik iz čijih usta teče voda nalazi se u starom gradu i tu je prva Fontana. Bacile smo neki cent za sreću, napile se ledene vode, nastavile obilazak grada.
Bile smo umorne, otečenih nogu. Sele smo u restoran, naručile picu i sladoled. Mislim da ukusnije ništa nisam pojela. Da, pica, sladoled, vino…
Festival u Galatonu je trajao tri dana. Slike su bile postavljene na izložbi u dvorcu Markezale. Dobila sam medalju i priznanje, obradovala sam se, bila sam srećna da se nađem na takvom prestižnom međunarodnom festivalu. Galaton je takođe lep grad.
Deset dana sam bila u Nardou i svaki dan je bio kao san: Santa Monika, Santa Katarina, Leće, Galaton, more, palme, masline, lovor, morski plodovi, sabljarke…
Pitala sam koliko košta odmor u toku sezone u hotelu, rekli su mi oko hiljadu evra. Nasmejala sam se. Kakva sam ja srećnica! Nekoliko puta sam pravila štrudle. Prijatelji grofice Marije su prvi put jeli takav kolač i bili su oduševljeni. Ako dođem još neki put, praviću ih opet.
Vratila sam se kući letom Brindizi-Rim-Beograd. Oktobar je bio kišovit i hladan, blato u mojoj ulici i smrad dima iz dimnjaka se širio svuda okolo. Kako mi nedostaje beli grad Nardo!