Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Stari Stavros (Wikimapia)
Samo još dva dana ostala su do povratka u Beograd, i još samo šest dana do početka oktobra, te 2015. godine.
Iako sam planirao da mnogo ranije obiđem vidikovac iznad Stavrosa, dani prolete dok trepneš, i pitaš se kada je, i kako, to vreme prošlo. Već nekoliko dana po našem dolasku u ovu varošicu blizu Soluna u Grčkoj, saznao sam da je turistički vozić, koji sam uočio na šetalištu blizu glavne plaže, a za koji mi je rečeno da vozi turiste do pomenutog vidikovca, završio svoju letnju sezonu, i još tada sam sebi čvrsto obećao da se neću vraćati u Beograd pre nego što peške ne „osvojim“ tu zacrtanu „kotu“. I zato je pala odluka, sutra je taj dan!
Međutim, kako je odmicalo to poslepodne, nebo su počeli da prekrivaju crni oblaci, i ubrzo se potpuno naoblačilo. Onda je počela da pada kiša koja više nije prestajala ni tokom noći. Zbog toga su moje nade za sutrašnji izlet splasle, ali kada je svanulo oblačno jutro bez kiše, više nije bilo dvoumljenja, zgrabih kišobran da se nađe za svaki slučaj, i avantura je mogla da počne.
Do šetališta u centru, preko puta gradske plaže, stigao sam u nekoliko koraka, a onda, na jednom uglu, skrenuh u ulicu desno koja je dalje vodila uzbrdo, i koja mi je delimično bila poznata, jer sam njome prošlog četvrtka (to je pijačni dan u Stavrosu) išao i do pijace, a rečeno mi je da vodi i do vidikovca u starom Stavrosu – Ano Stavros, kako ga zovu Grci. Odmah je bilo jasno da me čeka dosta pešačenja, jer se i sa mesta na kome sam se našao, videlo da se ulica, poput neke blago krivudave niti koja se pri kraju sve više stanjuje, još stotinama metara napred, postepeno penje u brda.
A baš tada ponovo je počela da pada kiša, sa svakim mojim korakom bivala je sve jača. Ali, ja sam nastavljao dalje, i to bez otvaranja kišobrana, valjda da bih sebe ubedio da kiša nije toliko jaka i da nema odustajanja. Uz put sam posmatrao prelepe kuće i vile, sa još lepšim ograđenim i uređenim dvorištima na obe strane ulice, a u dvorištima zelenilo, počev od engleskih travnjaka, preko ukrasnih žbunova i prelepog cveća svih oblika i boja, do stabala masline, limuna, smokve i nara, punih plodova. Dosta cveća i ukrasnih biljaka mi je bilo poznato iz naših krajeva, ali ono što je bilo drugačije, jeste njihova začuđujuća gigantska veličina. Tako sam prvi put video drvo života koje je imalo visinu kakvu kod nas standardno ima samo drveće. Pokisao i zaduvan, penjući se ovom ulicom uživao sam u pogledu na predivan spoj čovekovog umeća i prirode, i to nije mogla da pokvari ni kiša koja je sada prerasla u pravi pljusak. Ipak, zbog pljuska, i nadajući se da bi on u međuvremenu mogao prestati, ali i da se malo odmorim, odlučio sam da nakratko sednem na klupu jednog natkrovljenog autobuskog stajališta na koje sam naišao.
Sedeći tako, gledao sam retke automobile kako prolaze u oba smera, svi sa grčkim registarskim tablicama, za razliku od onih koji se kreću kroz centar Stavrosa, uglavnom stranih registarskih tablica, retko grčkih. Prošla bi i po koja vespa, uglavnom sa mlađom ženom vozačem. A onda se, iz pravca centra, iz daljine, ali prilično glasno, odjednom začuo glas koji je izgovarao nešto meni nerazumljivo na grčkom jeziku. Obzirom da se pojačavao, bilo je jasno da se približava, a ubrzo sam razaznao da glas u stvari dopire iz razglasa, i da neprestano ponavlja: „Freska sargija!!!…freska sargija!!“. Dok sam shvatio o čemu se radi, pojavio se jedan kombi koji se polako kretao uzbrdo, oslikan sa svih strana raznim vrstama riba, na čijem krovu je bio montiran razglas. Shvatio sam da je u pitanju pokretna ribarnica.
Istim putem zatim je prošao i jedan kamion ispod čije do pola podignute cerade pozadi se mogao videti uredno poslagan nameštaj, kao i jedan muškarac koji je nešto govorio u megafon. Zaključio sam da je i to prodavnica na točkovima, u kojoj se može pazariti nameštaj. Odjednom sam postao svestan činjenice da, iako sam od centra Stavrosa odmakao svega neku stotinu metara, ovde više nema „nepokretnih“ prodavnica poput supermarketa i drugih prodavnica u centru, koje prvenstveno turistima koji obitavaju u brojnim vilama i pansionima u blizini, ili se kupaju na obližnjim plažama, ali i meštanima, „na izvol’te“ nude kompletan asortiman svih neophodnih artikala. Shvatio sam da sam sada u jednoj drugoj zoni, tačnije u nekoj vrsti sela, ali očigledno modernog, urbanog, kakva su obično sela na obodima gradskih centara, i da u njemu žive starosedeoci Stavrosa, od kojih su mnogi sigurno vlasnici vila i pansiona koje u centru i njegovoj blizini izdaju turistima, ili su vlasnici prodavnica, ili u njima možda rade, a da se ovamo vraćaju posle radnog vremena, ali i za pauzu za ručak koja je, kako sam se uverio, za Grke sveta i nezaobilazna, da provedu vreme u tišini svojih domova.
Kako je vreme sve više odmicalo, a kiša, protivno mojim očekivanjima, nije prestajala, nego uporno nastavljala da pada, nije bilo druge nego da konačno otvorim kišobran i krenem dalje. Kako je u nastavku uzbrdica bila sve veća, ili je zbog umora to možda bio samo moj subjektivni osećaj, a pri tome nije bilo lako ni jednom rukom držati kišobran, pri čemu je moje kretanje znatno otežavala i velika vlaga u vazduhu, iako se videlo da kraj ulice nije daleko, tih dvestotinak metara prelazio sam poslednjim atomima snage.
Najzad, kraj pravolinijske putanje ulice. Dalje, i pravo napred, vodila je samo asfaltirana pešačka staza, a sama ulica, koja je počev od tog mesta bila znatno uža i sastojala se iz kolovozne trake za samo jedan smer vozila u pravcu daljeg uspona, i uskog trotoara za pešake pored, ovde se nastavljala skretanjem prvo desno, a onda opet pravo uz brdo, ali samo nekih stotinak metara do jednog malog trga u čijem čelu je bila kafanica, levo od nje, jedan do drugog, dva savremenija ugostiteljska lokala, preko puta, manji ograđeni betonski košarkaški teren, a desno, zaobilazeći onu kafanicu, pa zatim pravo uz brdo, nastavljao se opet kolovoz.
Primetio sam da se ceo ovaj kraj posle skretanja ulice, razlikuje od prethodnog, kuće sa malim dvorištima, koje su ovde u nizu bile samo sa leve strane ulice, izgledale su održavano, ali su bile manje i nekako skromnije, od kuća i vila pored kojih sam prethodno prolazio, a podloga kolovoza, kao i ceolog pomenutog trga, bila je od makadama. Zaključio sam da je ovo verovatno mesto od koga je sve počelo, najstariji deo Stavrosa, koji je prerastao u moderno selo koje sam prošao nešto niže, i na kraju, u modernu turističku varoš, gotovo grad, u podnožju uz more. Trg kojem sam prilazio bio je pust, videlo se i da nijedan od dva lokala sa strane ne radi, ali ispred one skromne kafanice, bilo je života.
Radilo se o maloj zgradici, starije gradnje, koja je s prednje strane imala usku plastičnu reklamnu tendu, široku taman toliko da natkrije četiri okrugla stolića, poslagana u jednoj liniji, i dugačku jedva toliko da svi ti stolići stanu pod nju. Nisam to mogao da vidim, ali mislim da unutra nije bilo stolova, jer verovatno za to nema prostora, ali sam zapazio da to ne smeta dvojici muškaraca srednjih godina koji su za jednim od stolića, napolju sedeli, okrenuti ka trgu, dok je na samo destak santimetara od od ivice tende koja ih je štitila, počinjala nepregledna gusta zavesa od kiše koja je pljuštala.
U svakom slučaju, obzirom da me je već duže vreme morila žeđ, i da sam zbog vetra, i pored kišobrana, bio prilično pokisao, ova kafanica je delovala vrlo privlačno i nezaobilazno, kao spas od žeđi i kiše. Zato, bez puno razmišljanja, sedoh za sto pored ona dva muškarca, a kako su stolovi bili blizu, gotovo da sam dodirivao onog pored sebe. Primetio sam pred njim do pola ispijenu šoljicu crne kafe, dok je drugi povremeno ustajao od stola i ulazio unutra odnoseći ili donoseći nešto odande, pa sam zaključio da je to sigurno vlasnik kafane, a ujedno i konobar. Vodili su opušten razgovor na grčkom tako da ja ništa nisam razumeo, ali je bilo jasno da se dobro poznaju. Video sam da je uz kafu poslužena i voda, pa se obratih vlasniku rečima:
„Molim jednu kafu“, nastojeći da reč „kafu“ izgovorim što razgovetnije da bi me razumeo, i on je samo potvrdno klimnuo glavom. U tom momentu mi se obratio onaj drugi muškarac:
„Serbia?“, upitao je.
„Da, iz Beograda“, odgovorim ja.
Onda je sa nekom posebnom ozarenošću na licu izgovorio neke reči na grčkom, a između ostalog, reči „Beograd“,“Tito“ i „Jugoslavia“, i na osnovu svega sam zaključio da mi saopštava da je bio u Beogradu, ali davno, u vreme Tita i Jugoslavije.
„Turist?“
„Da“, rekoh.
A on, pokazujući na kišu koja pljušti, reče:
„Ne moze kupa.“
„Danas kiša, ne može“, odgovorim ja, pa ga upitam kako se na grčkom kaže „kiša“.
„Vrohi“, reče.
„Danas se kupamo na vrohi„, dodadoh ja.
Obojica se slatko nasmejasmo, a onda zaćutasmo, zagledani u kišu, svako sa svojim mislima. Imao sam osećaj da je moj novi prijatelj hteo još mnoga toga da mi kaže, a i ja sam želeo njemu, ali sam zaključio da bi sve što bi mu još rekao bilo teže da razume, a verujem da je i on zaćutao iz istih razloga.
Zato smo sedeći, kao iz neke pozorišne lože, u tišini nastavili da posmatramo ušuškani i kišom okupani trg „na pozornici“ ispred sebe, a tišinu je narušavalo samo jednolično dobovanje kišnih kapi po tendi iznad naših glava, i zvuk motora ponekog prolazećeg automobila.
Na improvizovani parking pored kafanice pristigao je jedan pokisli motociklista, a onda se tu, na licu mesta, vadeći svoju suvu garderobu iz povećeg plastičnog kofera montiranog na zadnjem delu motocikla, presvukao bukvalno od glave do pete, i onda seo za slobodan sto u našoj kafanici. Tek kada sam čuo da kod konobora nešto poručuje, trgnuo sam se kao iz nekog sna, jer sam tog momenta postao svestan da već suviše dugo nema moje kafe, pa sam zaključio da me konobar sigurno nije razumeo, i da moram reagovati. U tom trenutku, konobar je izneo poslužavnik sa koga je prvo uslužio pridošlog gosta pružajući mu neko meze na malom tanjiru – „fruštuk“ rekao bi moj pokojni deda-Mile, koji je ceo radni vek pre Drugog svetskog rata proveo radeći po mlinovima u Slavoniji, na kojem sam zapazio i šoljicu crne kafe i čašu vode koje su konačno završile ispred mene.
Moj prijatelj Grk pored mene, i ja, nastavljali smo svojevrsnu „meditaciju“, s tim što je sada svako povremeno ispijao svoju kafu, i što je tišinu sada narušavalo i blago zveckanje pribora za jelo novodošavšeg gosta, ali, iako i dalje nismo razgovarali, činilo se kao da obojica čujemo i razumemo misli onog drugog. Jednom reči, kao da sam sedeo pored dugogodišnjeg bliskog prijatelja. Cela ta atmosfera mi je mnogo prijala, i pitao sam se šta će me iz tog stanja pokrenuti da ponovo izađem na kišu i nastavim put ka vrhu.
A onda, iz kiše je odjednom izronio onaj kombi-pokretna ribarnica, i parkirao se preko puta. Moj prijatelj pokaza na njega i reče:
„Riba.“
„Da“, odgovorih i dodah: „Prošli četvrtak sam dole na pijaci kupio ribu.“
Bilo je očigledno da to nije umeo da kaže na srpskom, ali sam razumeo da me zatim pita koja vrsta ribe je bila u pitanju. Pošto sam se tada još uvek sećao grčke reči koju je pomenula žena-prodavac sa pijace, sada sam to ponovio, i po potvrdnom klimanju glave mog prijatelja, zaključio sam da zna o kojoj vrsti je reč.
Onda me upita:
„Kolko juros?“
„Pet“, odgovorih, istovremeno pokazujući prste na ruci, a on je gledajući u pravcu kombija, pokazao tri prsta.
„Znači skupo sam prošao“,prozborih ja, više za sebe.
Na kraju me moj novi prijatelj, više na grčkom nego na srpskom, pa sam ga jedva razumeo, upita koliko Srbija ima stanovnika, i ja mu, opet uz pomoć prstiju, odgovorih. Klimnuo je glavom što je značilo da me je razumeo. Onda smo kao i prethodno, nastavili da sedimo u tišini, prepušteni svojim razmišljanjima.
Posmatrao sam onog motociklistu, jer me je strašno interesovalo šta meštanin u to doba dana može da jede u kafani, ali i pored svih nastojanja da utvrdim šta se to ružičasto, poput našeg roze kiselog kupusa, pored komada tvrdog belog sira i maslinki, na njegovom tanjiru još nalazilo, nisam u tome uspeo, ali obzirom da su nešto kasnije u kafanu pristigla još dva Grka, koji su poručili identičan obrok, bilo je jasno – ovo je uobičajeno grčko jelo koje se služi u kafani.
Kako je već bilo prošlo 11 sati i krajnje vreme da se ide dalje, na kraju se nevoljno obratih konobaru:
„Molim da platim“, rekoh pokazujući na šoljicu sa popijenom kafom, a on je pokazao na mog sagovornika, što je značilo da me je on častio plativši moju porudžbinu. Bio sam prijatno iznenađen i mogao sam jednostavno na srpskom da mu se zahvalim, i siguran sam da bi me odlično razumeo, ali sam ovaj put grčkom prijatelju rekao:
„Efharisto!“ (Hvala), a on se zadovoljno osmehnuo odgovorivši:
„Parakalo!“ (Molim)
Onda je ustao i krenuo, a ja sam ga na kraju molio da mi pokaže put do vidikovca i on mi je rukom pokazao da zaobiđem kafanu sa leve strane i nastavim uz brdo. Dok je odlazio niz ulicu, pratio sam ga pogledom sve dok se nije izgubio na jednoj od baštenskih kapijica u nizu, i dalje sedeći za istim stolom, ali sada sa nekom čudnom teskobom u duši, jer sam zadnjih četrdesetak minuta bio zaboravio da sam stranac u tuđoj zemlji. Sada sam se tako opet osetio, jer sam ostao bez dobrog prijatelja.
Više me ništa nije zadržavalo u kafani, i , iako je kiša još uvek padala, ja konačno krenuh. Išao sam prvo nekom betonskom, pa kamenom pešačkom stazom, gde se pojavila tabla sa natpisom „Agnanti“. Setih se da je tu reč pomenuo prodavac Grk u jednoj od prodavnica u centru kada sam ga pitao za put do vidikovca, što je značilo da sam blizu. I zaista, u jednom momentu je ispred mene „pukao“ ogroman otvoren prostor sa uređenim travnjacima, okolnim zelenilom i zasađenim cvećem, ispresecan betonskim pešačkim stazama i klupama, i sve to „poslagano“ stepenasto u vidu platoa, koji su se u kaskadama spuštali sa visine, tačnije vrha na kojem je dominirao veliki objekat u staklu. Kada sam se malo približio, bilo je jasno da je u pitanju veliki restoran, a onda sam shvatio – taj restoran se u stvari zove Agnanti, i on u stvari predstavlja vidikovac iznad Stavrosa, kao što sam se nešto kasnije i uverio.
Po ulasku u restoransku salu seo sam za sto pored velikog kliznog prozora i kroz kišne kapi koje su se spolja slivale niz prozorsko staklo, gledao Stavros daleko ispod, kao neku umanjenu sličicu na razglednici. Strma ulica kojom sam se popeo, vijugajući između zgrada i zelenila, poput tankog sivog končića, na kraju se ulivala na šetalište, na kojem su se, sitni poput mrava, kretali retki prolaznici, a ispred se videlo more i pristanišni mol za brodove. Na levoj strani, u mnoštvu kućica razbacanih poput malih raznobojnih kutijica okruženih zelenilom, prepoznao sam i vilu u kojoj smo odseli. Još da sam mogao da vidim suprugu unutra. Ali svejedno, znao sam da negde u sobi, i ona u to vreme verovatno pije kafu, i da iščekuje da se vratim sa utiscima, i kako bi se dogovorili gde ćemo tog dana na ručak.
Povratak je bio mnogo lakši i brži, ne samo zato što je bilo lakše silaziti nizbrdo, nego i zato što sam bio ponosan na sebe, jer sam i pored brojnih iskušenja, osvojio vidikovac i time ispunio obećanje dato samom sebi.
Osvajanje i kratak boravak na vrhu Stavrosa svakako je za mene bio nesvakidašnji i neponovljiv doživljaj koji ću sigurno pamtiti dok sam živ, ali isto toliko mi znači i neočekivani susret sa bezimenim grčkim prijateljem koga se i danas ponekad setim. Njemu je taj susret možda bez značaja, i možda ga je već zaboravio, ali ja o tome ne razmišljam, jer hoću da verujem da tamo negde u brdima Stavrosa imam dobrog prijatelja koga ću jednog dana možda ponovo sresti, a onda ćemo opet u kafanu, i uopšte neće biti važno da li ćemo, sedeći za istim stolom, pričati, i na kom jeziku, ili ćemo samo ćutati, jer sada znam da ćemo se uvek dobro razumeti.