Senat američke države Masačusets jednoglasno je izglasao Povelju o pravima zaposlenih u domaćinstvima. To što se u Srbiji taj posao ne doživljava kao nešto što bi trebalo da bude regulisano ugovorom, velika je greška.
Prošle sedmice (maj 2014), Senat američke države Masačusets jednoglasno je izglasao Povelju o pravima zaposlenih u domaćinstvima. Time je ova država postala četvrta u SAD, nakon države Njujork, Havaja i Kalifornije, koja je usvojila ovakvu povelju.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Njom Masačusets, za 67.000 zaposlenih u domaćinstvima, garantuje jedan dan odmora nedeljno, pauze za obroke i odmor i neplaćeno, ali garantovano, porodiljsko odsustvo. Takođe, dobijaju bolju zaštitu od diskriminacije i seksualnog uznemiravanja, a biće i bolje upoznati sa svojim pravima jer će se od poslodavaca zahtevati da ih sa njima upoznaju na početku njihovog radnog odnosa. Oni koji rade više od 16 sati nedeljno moraće da imaju potpisan ugovor o radu.
U ostalim američkim državama, zaposleni u domaćinstvima, kao što su dadilje i domaćice, i dalje predstavljaju izuzetno ranjiv deo američke radne snage. Samo 8% njih ima ugovore sa poslodavcima kojima se određuju uslovi njihovog rada. Generalno, to znači da radni zahtevi mogu znatno da variraju. Više od trećine (35%) kaže da su prinuđeni da rade dugo bez pauze. Mali procenat dobija odmor, a od radnika koji su dobili otkaz, četvrtina kaže da ga je dobila zato što su tražili odmor.
Sa druge strane, stalno je prisutan rizik da će biti iskorišćeni na razne načine, a skoro jedan od pet zaposlenih u domaćinstvima kaže da mu je bilo prećeno i da je vređan. Nemaju mnogo oslonca sa strane, te od onih koji su doživeli probleme vezane za uslove na poslu, više od 90% nije se žalilo u strahu da će izgubiti posao.
U Srbiji sve veći broj porodica angažuje osobe za pomoć u kući i oko dece. Starim ljudima je jedan od načina da ostanu nezavisni u svom domu, taj da zaposle nekoga ko će im pomoći oko velikih kućnih poslova ili u svakodnevnom održavanju, kupovini i sl.
To što se kod nas taj posao uopšte i ne doživljava kao nešto što bi trebalo da bude regulisano ugovorom i što ne bi trebalo da zanima državu, velika je greška. Na duže staze, ne trpi samo država, već i poslodavci i zaposleni. Kada nema pisanih pravila, moramo se oslanjati na dobru volju druge strane. Često se to završava tako što jedna strana bude prevarena.