Zanimljivi su načini na koji se dolazi do ovih novih saznanja u oblasti neuronauke. Pomalo su i zastrašujući.
Najnovija naučna istraživanja došla su do zaključka koji se kosi sa našim dosadašnjim ubeđenjem vezanim za starenje mozga. Naime, naučnici su zaključili da starenje organizma i samog mozga ne znači automatski i slabljenje funkcija mozga.
Zanimljivi su načini na koji se dolazi do ovih novih saznanja u oblasti neuronauke. Pomalo su i zastrašujući.
Jedan od novih pravaca istraživanja starenja mozga koristi neurostimulaciju kako bi se privremeno aktivirale ili potisnule različite neuro-oblasti. Kod transkranijalne magnetne stimulacije, kalem se drži iznad glave učesnika. Učesnici mogu da osete izvesnu razliku na glavi kada je kalem uključen.
Transkranijalna stimulacija jednosmernom strujom još više iznenađuje, jer se struja dobija iz 9V baterije (v. istraživanje na eng). Ovo su, kažu, neinvazivne metode, koje podrazumevaju jednostavno držanje uređaja iznad glave učesnika ili pričvršćivanje elektroda na glavu i tvrdi se da su sasvim sigurne kada se koriste prema određenim smernicama.
One nam, po prvi put, omogućavaju da manipulišemo aktivnošću mozga zdrave osobe. Druge metode neuronauke omogućavaju da se neuroni uključuju ili isključuju korišćenjem farmakoloških, genetskih i drugih metoda, ali takve metode nije etički primenjivati na ljudima (Ali je jeziva pomisao da postoje. Da li su baš svi naučnici moralni?).
Iako nam metode neuroskeniranja omogućavaju da vidimo koje su oblasti mozga aktivne prilikom izvršavanja kognitivnih zadataka (v. 1. deo teksta), nismo bili u mogućnosti da utvrdimo da li te oblasti mozga izazivaju ili su ključne za izvršavanje tih zadataka.
Sposobnost manipulisanja oblastima mozga – privremeno i bezbedno – omogućava nove vrste testova koji ranije nisu mogli da se sprovode. Na primer, stimulacijom frontalnog korteksa (oblast mozga iza čela), može se smanjiti broj grešaka na kognitivnim testovima (v. istraživanje na eng)
Kada su starije osobe u jednom istraživanju zamoljene da daju primere predmeta koji odgovaraju različitim kategorijama, one su pravile greške zbog stresa usled ograničenog vremena za izvršavanje zadatka. Primenom transkranijalne stimulacije jednosmernom strujom smanjen je broj grešaka koje su pravili stariji, približavajući njihov rezultat nivou mlađih osoba.
Neurostimulacija obećava napredak u daljem shvatanju načina na koji mozak starijih osoba funkcioniše, ali postoje i brojna ograničenja. Prostorno područje na koje utiče neurostimulacija dok daučnik prelazi kalemom preko glave nije sasvim precizno. Ne može se ciljati na mnoge oblasti jer su locirane duboko unutar mozga, što je deo koji se naročito vezuje za pamćenje.
Pored toga, aktiviranje nekih oblasti može kako se navodi „izazvati nelagodu“ kod učesnika, a kao primer se daje izazivanje trzaja u čeonom predelu.