Početna Draganova nagrada Miloš (Novi Sad): Vezirova Kasaba

Miloš (Novi Sad): Vezirova Kasaba

Miloš (Novi Sad): Vezirova Kasaba

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Rodna kuća Iva Andrića, Travnik

Davnih sedamdesetih godina putovao sam u Vezirovu Kasabu. Bila je to jesen, mesec oktobar, kiša je radala bez prestanka nekoliko dana i noći. Majka me pratila na železničku stanicu i kroz plač mi rekla da nije dobro što me kiša prati i da se čuvam jer sam bio jako mlad.

U kupeu, pored ostalih putnika, bila je i jedna devojka, desetak godina starija od mene i pošto se put odužio, pričalo se o svemu i svačemu, i ispostavilo sa da ta devojka, zvala se Marija, i ja putujemo u Vezirovu Kasabu. Marija je u Kasabi radila kao trgovac u nekoj prodavnici elektroopreme već nekoliko godina, a inače je iz Beograda. Ne znam iz kojih razloga je otišla u tu Kasabu gde je imala malu platu i jedva sastavljala kraj s krajem, ipak, bila je vesela i pričljiva, mislio sam da joj je lepo, međutim, nije bilo tako, to sam kasnije saznao.

Videla je da sam mlad i pokušala je da me upozna s onim što me čeka u toj Kasabi. Ja sam te savete dobro upamtio. Rekla je da je Kasaba mala i da stranca brzo svi primete i žele da ga upoznaju. Pa, rekoh, šta tu ima loše. Pošto sam gledao kaubojske filmove, rekoh u sebi: biću ja stranac u gradu. Marija je pričala kako su Kasabdžije velike ulizice i da će gledati da mi se približe na svakom koraku, da me prvi pozdravljaju. Gde god da se pojavim, u prodavnici, pošti, ćevabdžinici, kafani i pijaci, ti podlaci i ulizice čekaju svoju šansu i ne propuštaju je. Posebno mi je rekla da se čuvam ženskih Kasablijki koje vide svoju žrtvu, da se udome i da odu iz Kasabe. Svanulo je to kišovito jutro, voz se približavao Vezirovoj Kasabi, ja sam zamišljeno gledao kroz prozor voza i razmišljao šta li me to tamo čeka. Ja sam običan, mlad čovek i ne vidim zašto bih privukao toliku pažnju. Ali prevario sam se.

Putovali smo uskim kanjonom reke Lašve. Reka, pruga i drum vijugali su kanjonom i često se ukrštali kao neke tri ogromne zmije čija je glava bila u Vezirovoj Kasabi. Kiša je sipila po prozorima voza, a kanjon pun raznog šiblja i drveća bio je išaran svim jesenjim bojama. Začudilo me je što su svi mostovi preko reke bili drveni, kao u tursko doba.

Voz je polako ulazio u Kasabu, a Marija me je upoznala sa znamenitim objektima: prvo Stara medresa, Plava voda, Šarena džamija, pa sve tako redom do stanice, tu smo izašli iz voza, pozdravili se i Marija i ja otišli svak na svoju stranu. Kiša je i dalje padala, a u Kasabi nije bilo asfalta nego makadam na kojem su bile ogromne lokve tako da se nije moglo ići bez gumenih čizama. Ja sam bio u plitkim cipelama koje su bile pune vode.

Kuće i magaze bile su od kamena i drveta, na prozorima drveni kapaci, a vrata gvozdena. Tu se nalazila i rodna kuća Ive Andrića, mada sam kasnije, kroz priču sa Kasabljanima, saznao da on u toj kući nikad nije boravio, da je rođen u vozu i da je pronađen u Docu, kao beba, da ga je majka ostavila… Ko zna šta je istina.

Uska, krivudava ulica išla je sred Kasabe. U toj ulici bile su prodavnice, ćevabdžinice, pekare, zatvor, policija – sve što ti je trebalo. Ne možeš pogrešiti, kud god da pođeš, tuda moraš proći. Kasaba se prostirala između dva velika brda Vlašića i Vilenice, stalno pritisnuta maglom. Sunce je retko obasjavalo Kasabu, brzo je zalazilo iza brda, tako da u Kasabi ni usred leta nije bilo vruće. Leta su bila kratka, a zime duge, hladne, sa puno snega. Smestio sam se u samački hotel i u toj Kasabi počeo je moj novi život koji će trajati oko 20 godina.

Poznanica iz voza, Marija, bila je u pravu. Kasablije su me odmah primetile. Kako neće, stigla nova žrtva, svi su se utrkivali da osvoje novog stranca, od trgovkinje Nure, pa redom do berbera Abida. Gde god bih ušao, nešto da kupim već je počelo moje ispitivanje. Sledeći put kad dođem, mi smo stari znanci, a treći put bi tražili malo siće da im pozajmim. Pokušavao sam da ih jednostavno izbegavam i ignorišem, ali to njima ne smeta, naročito su bile naporne ženske osobe, ne obazirući se na godine, a bilo ih je pet puta više od muškaraca. Koliko god da sam ih izbegavao, uspeli su da me savladaju, kao kauboji divljeg konja. Nekada sam bio i nervozan i grub, ali to njima ništa nije smetalo.

Posle dve godine, dobio sam stan i dobro sam živeo sa komšijama, ali se nisam upuštao u neko veliko prijateljstvo, samo pozdravljanje i ništa više. Ako me zamole da im nešto pomognem, ja bih im pomogao, ali od nikoga nisam tražio nikakvu pomoć, ako nešto ne mogu sam da uradim, ja zovem majstora, koga ne poznam iz drugog kraja Kasabe i platim mu šta je radio. U jesen 1991, našao sam novčanik pun dokumenata, novca i čekova i vratio sam ga vlasniku, tu iz komšiluka, tako da su svi pričali, čak i deca, da mu je sreća što mu je novčanik našao oficir.

U mojoj zgradi, živela je starija žena. Bila je službenica u TRZ, imala je prelepu ćerku koja je završila i fakultet, ali i one su bile došljaci u Kasabi. U blizini zgrade, bio je i neki dućan, koji je držao neki maloumni Osman, ćorav u jedno oko. On se više igrao sa decom ispred dućana nego što je vodio brigu o dućanu, pa je brzo i propao.

Te jeseni, 1991. godine, počelo je obeležavanje stanova u kojima su živeli Srbi. Više i pozdravi nisu bili srdačni, i između tri zmije koje sam pomenuo na početku priče, nije bilo ljubavi. Srbi, pošto su bili manjina, počeli su napuštati Kasabu, ostavljali su kuće i stanove. Moj stan je isto opljačkan usred dana, a niko od komšija nije reagovao.

Na Đurđevdan 1992. godine, napuštam Kasabu sa još malim brojem Srba, pri izlasku, pored puta divljaju ekstremisti. Video sam mnoge poznate Kasablije i one koji su ulagali mnogo napora da se sa mnom upoznaju, sad me nisu poznavali. Bili su okićeni ogrlicama od žice na kojim su se nalazile odsečene i probušene ljudske uši, krvave i pomodrele. To su sekli ljudima u logoru u Kruščici. Setio sam se Andrićeve knjige „Travnička hronika“ u kojoj Andrić piše kako su travnički Turci išli u Srbiju da uguše Karađorđev ustanak i kad su se vratili u Konaku velikog vezira iz konjskih zobnica istresli su oko dva džaka iskopanih očiju i odsečenih noseva i ušiju, ispred francuskog konzula, koji je od užasa povraćao. To sam i ja doživeo 200 godina kasnije.

Kasnije se ispostavilo da Turci Kasablije nisu ni prešli Drinu već su negde kod Zvornika unakazili starce, žene i decu i hvalili da su ubili ustanike. Ta nesretna Kasaba živela je od JNA. Svi su bili zaposleni u Borcu, radili uniforme i obuću za JNA. Drugi su radili u TRZ, a kafane, ćevabdžinice, buregdžinice živele su od vojnika koji su bili na redovnom služenju vojnog roka.

Ujedno, da napomenem da je Đurđevdan moja krsna slava, koju su slavili moji roditelji, a ja nisam slavio, ali na taj dan sledećih ratnih godina, uvek sam imao teških situacija, ali sam i dobro prošao. Poznanicu iz voza, Mariju, više nikad nisam video. U Beogradu sam slučajno sreo komšinicu iz zgrade i njenu lepu ćerku. I one su pobegle, mada nisu morale, jer je sa puškom u stan došao ćoravi Osman i rekao da se lepa devojka uda za njega i da ih niko neće dirati.

Ja sam i dalje nastavio sa ratnim avanturama po ratištima i 1999. godine, poslednji sam vojnik koje je poljubio svetu srpsku zemlju 20.6.1999. i došao u Srbiju. Pošto sam ostario i oboleo, a nemam nikakvu imovinu, postao sam beskućnik – klošar. Obraćao sam se svima na vlasti, pa i kralju Tomislavu za pomoć, ali uzalud. Tražio sam da mi dozvole da prosim sa štakom ispred Skupštine, ali odgovor još nisam doio, ali se ipak nadam da će to sve narod pozlatiti.

Miloš Vukobratović, Novi Sad