Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Venecijanski dom Fridriha Ničea
Kada sam, posle mnogo godina, ponovo pročitala dragu knjigu, u meni se javila želja, koja je postala cilj, da opet odem u Veneciju. I, priznajem, tek sada, kada je najveći deo mog života iza mene, razumela sam duboko i potpuno sve iluzije, istine i zalute piščeve iz te knjige. No, to nije čudno. Čovek saznaje, uči, dopunjava i menja mišljenja i stavove dok je živ. A sećanje na tu knjigu za mene je bio glas koji ne samo da premošćuje vek, već je bio i bunar iz čijih se neslućenih dubina, crpilo zlato. Tih je bio taj glas, ali je doneo oluju misli i emocija. A, nisu me lepote Venecije, koje su neponovljive i, ponekad, avetinjske, prizvale da je ponovo obiđem, već i pohod i boravci slavnih i u vremenu minulih pisaca i drugih umetnika.
A, „onda sam odlučio“, kaže pisac, da je bolje uzdisati na „Mostu uzdisaja“ nego uzdisati tek onako.
Opčinjenost, moju i mnogih, Venecijom ne umanjuje ni smrad oseke, ni žuta boja mora, koja, kako reče Srbin, liči na boju vode razlivene Save kod Šapca. Prljava i žuta voda koja ne liči ni na šta.
A Laza Kostić, zadivljen Venecijom i njegova pesma o crkvi na ulazu u Veliki kanal, „Santa Maria della Salute“, vanvremeni su. I Njegoš je pisao o Veneciji kroz opis lepote venecijanske sobe. U ovom gradu se osećaš kao da si sav u prošlosti, pa mi dolazi asocijacija na našu narodnu pesmu „Ženidba Dušanova“ gde se kaže da su „Latini stare varalice“, kao i na Šekspirovog Otela koji kaže Dezdemoni: „Uzeh te iz lukave kurve Venecije“. Rasterećuje me i podstiče na ispovest ovo mesto, i kao da su sva vremena slivena u ovoj lepotici na vodi koja se ljulja na kanalima. I priziva senke prošlosti i, što se mene tiče, Čoveka iz senke.
Tražim međ tim uličicama da u nekom od vremešnih muškaraca i nekoj mladoj ženi, prepoznam njih dvoje, iz onog, davnog vremena. Tražim njih dvoje, koji su se slučajno, tu, u Veneciji, prvi put sreli ako je verovati slučaju i piscu, koji je, sto godina posle tog susreta, pisao o tome.
Ja verujem piscu i verujem da je vremešni kratkovidi gospodin tu sreo Lu. Poverovao je u slučaj, mada nije ni slutio, da za njihov susret slučaj nije bio presudan, već namera i plan koji je Lu, zanesena njim razradila do tančina. Tako je počelo, među njima.
I ja ga nisam slučajno srela. Tražila sam ga po raznim knjigama, njegovim i o njemu. On, naravno, pojma nije imao o tome, što zbog vekovne distance koja nas je delila, što zbog svoje zanesenosti sa Lu. Meni to nije bio problem, jer, među nama je bilo zanimljivih podudarnosti. Otac mu je umro u 36. godini a ja sam se sa njim, njegovim idejama, nihilizmom, i načinom osvete kad mi se učini nepravda, susrela u svojoj 36. godini.
Išla sam, kad me povrede, po tragu gluposti, da bih je sustigla i neutralisala pameću. Prepoznala sam u sebi i neke njegove bezdane, i to me je zbližilo sa njim. Mada on to niti je znao niti naslućivao, postala sam ljubomorna.
Da, ljubomorna sam bila, ali ne na Lu, već na njegov život sa Vagnerom. Ljubomorna sam bila na njihovo druženje, intelektualno i duhovno, vrlo intimno. To druženje ga je, pisao je, okrepljivalo i sve je učinio da „ne da da ta barka otplovi“. Kaže da je sa njim doživeo duboke trenutke i da preko njihovog neba nije bilo ni oblačka. E, tu je puklo među nama.
Vagnerova muzika je postala jabuka razdora među nama. Sukobljavala sam se sa njim oko njegovog muzičkog ukusa mada je, ruku na srce, Niče tu muziku doživljavao kao „protest protiv svih nemačkih vrlina“. I zamerao je Vagneru što je postao državni, što je popustio Nemcima, jer njemu je Vagner bio „protivotrov protiv Nemaca“. Ja nisam volela Vagnerovu muziku, a nisam Jevrejka, mada verujem, ni on nije pišući tu muziku ni slutio, da će uz njene taktove, milioni otići u smrt.
I eto, u Veneciji, gledam da ih prepoznam u neko dvoje, dok šetaju jer, kaže pisac, dok je ljubav trajala i cvetela poljski Nemac, narušenog zdravlja, onemoćao od stalnih migrena, plakao je nа Frojdovom kauču. Zbog ljubavi, Vagnerove muzike ili migrene? Ja verujem zbog sve troje.
Tada sam mu oprostila sve. Zbog plakanja. Frojd je samo slušao i preuređivao mu perspektivu, do volje za životom. Od „Čoveka iz senke“, preko „Rađanja tragedije“, „Zore“ i „Tako je govorio Zaratustra“, do suza. I posesivne sestre koja nije volela Lu.
Zato volim Veneciju, jer tu se rodila ljubav. I sad dok sedim i posmatram ljude, verujem, u nekom od golubova duše njihove spavaju. I tako sam blizu ljubavi. I plakanju. I svim bliskim ljudima, onima što minuše kroz vreme, onima koji su još tu. Slavim njihove živote, tuge i ljubavi. Suze pogotovu, jer kroz suze je i Niče doživeo sveukupnu detoksikaciju, dok je Lu, verujem letela, poput golubice sa Trga Svetog Marka od jedne do druge ideje o svetu, ljubavi i sebi.
O sebi jer je ušla u analizu drugih kao i sopstvenu. I tu se ukotvila.
Ako je verovati piscu.