2. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Slika: Tomas Sedon,
Kamila i Arapi u Gradu mrtvih Kairo, sa grobnicom sultana El Barkuka, (1856)
Putovanja kroz daleke prostore nepoznatih gradova i zemalja, u pravom značenju tog pojma predstavljaju pozajmljivanje energije, neprestano upoređivanje i prepoznavanje sebe samog u rekama, biljkama i ljudima drugačijeg izgleda, vere i navika. Stoga je neophodno kupiti što više razlika, poneti ih sa sobom i tako se preobratiti u bolje i lepše. I, ne čudite se što sa kamenom, peskom, suncem, istinski razgovaram i poklanjam im veliki deo sebe. Jer, posebno ovde, u Egiptu, sva su čuda moguća…
Posle desetak čarobnih dana provedenih u Hurgadi, Luksoru, Safagi i Kenu, Kairo je pravo mesto gde mogu da, pored intenzivnog prisustva legendi i mitova u Dolini kraljeva, pored Memnonovih kolosa, u hramu kraljice Hatšepsut, u hipostilnoj dvorani faraona Ramzesa II, osetim i sadašnjost Egipta. Kairo se nalazi na granici Donjeg i Gornjeg Egipta, na Nilu koji se račva na dva velika i mnoštvo malih rukavaca. Nastao je trideset godina pre nove ere, kada su Rimljani došli u Egipat i nastanjivali se duž Nila koji je dugačak oko 6.800 kilometara.
Ustajem veoma rano i sklanjajući teške zavese sa prozora dvanaestog sprata hotela „Maadi“ na obali Nila, vidim impresivne siluete Keopsove, Kefrenove i Mikerinove piramide. Uzvisuju se na platou Giza, dajući tako Kairu, Egiptu i afričkom kontinentu, izuzetan značaj. Jutro je predivno i svečano, pa se i sama tako osećam. Nije mala stvar biti tako blizu svog davnašnjeg sna. Stigoh iz dalekih severnih zora i sa modrokišnih obronaka Srbije. Dolazim čista srca, kao što sam u mislima često polazila pešice na jug. Godinama sam kroz atlase putovala piramidama u susret, podvirujući im u nedra sa svih strana sveta. Jahala sam na kamilama izrezanim sa koloritnih razglednica Sahare. Spavala sam na oprezu stražareći nad mitskim mestima iznad moje Morave krijući Izis i Ozirisa i zavaravajući trag pred razjarenim Setom.
Sa prozora hotelske sobe, ne vidim daleko uzvodno. sunce tek izvire iza Sinajskog poluostrva. Kroz bujnu vegetaciju na obalama Nila, razleže se tiho pojanje ptica i u slapovima se spušta do iskričave površine reke, pa se brujanje povremeno uzdiže u neslućene nebeske visine. Lepota Egipta je, na moju sreću, preda mnom.
Autobusom već putujemo na plato Giza, koji je nekad bio udaljen od Kaira i uzdignut pedeset metara od kotline reke, ali, kako se grad godinama širio, on se sada nalazi u samom gradu. Okolo ostrvaca, usidreni su mnogobrojni jedrenjaci, sa čisto belim, od jarkog sunca izbeljenjim jedrima. Oni kao da predstavljaju uzdignuta krila ogromnih roda, galebova, čaplji ili rajskih ptica, koje će, kad to ljudi ne budu očekivali, i samo ostrvo uzneti naviše. Možda bi valjalo odmah sići na neko od ostrvaca Nila i osetiti miris reke, pa ležeći u travi posmatrati piramide, džamije i zalaske sunca. Tu, s proleća, sigurno nema visibaba i kukureka, kao na rastokama moje Morave, nema jagorčevine i majčine dušice, nema kamilice i nane, nema čuvarkuće i perunike. Ali, verovatno tu, s jeseni, stignu neke od naših ptica selica, ne bi li preživele za njih surove zime.
Iskrcavamo se ispred Keopsove piramide. Nogom stajem na usijano tlo, popločano neravnomerno raspoređenim kamenčićima i svaki od njih me zove:
„Pogledaj prvo mene, ja sam kap znoja skotrljana sa mišice roba, ja sam skriveni uzdah pod teretom granita, ja sam neutažena žeđ sa usana graditelja, ja sam znanje i minijaturna maketa velelepnih piramida…“
Sakupljam magične kamenčiće, od kojih se na mom dlanu neverovatnom brzinom stvoriše nove piramide. Stisnuh šaku i premestih piramidalna živa stvorenja s kraja na kraj svojih jagodica, pa zaturih pokoji kamičak između prstiju. Ćutim dugo, pretvarajući se da netremice slušam vodiča, dok govori o svim pojedinostima vezanim za način i tok gradnje piramida, kao i o njihovim karakteristikama. Ćutim dugo, verujući da sam ućutkala priviđenje na svom dlanu. Virim zato između prstiju i igra se nastavlja. Proviruje tajna kamena, sjajna i moćna koliko i Keopsova piramida. Ovde, na platou Gize, i ja sam priviđenje. Pod jarkim suncem i sopstvenu senku vidim predimenzionisanu u kvadratnu osnovicu čudesne građevine. Mnogi turisti danas sa mnom ukrštaju tragove svojih stopala po pesku i, kao i ja, sakupljaju vrelinu u bočice, tiskajući u njih i piramide i jednogrbe kamile koje jašu mladi Egipćani i policajci. U veće boce možda će poneki maštar pokušati da smesti jedrenjak ili palmu sa obale reke, čitav auto-put, preko koga smo putovali do platoa, a možda i celu Alabasternu džamiju. A da je sada oktobar, ja bih svakako, u svoju bocu za suvenire, ulila najlepše fragmente Verdijeve opere za Aidu koja se svake godine ovde izvodi. Povremeno bih je slušala, kao što se, prislanjanjem uha na veliku školjku, uvek čuju morski šumovi…
Obilazimo autobusom sve tri piramide, posle zadržavanja ispred svake od njih, i silazimo blagom padinom prema Dolinskom hramu. Prolazimo pored barke dugačke četrdeset metra, koja ima originalna vesla i čuva se u staklenom ramu sagledivom sa svih strana. Sa desne strane, nalazi se Sfinga, okrenuta nam leđima, pogleda uprtog prema Kairu preko Nila. Možda, tako okrenuta prema Istoku, svakoga jutra zahvaljuje Suncu, što ju je princ, unuk faraona Tutmosa III očistio od nagomilanog peska i oslobodio tereta, pod kojim je vekovima bila. Legenda kaže da je princ zaspao ispod Sfinge kojoj je samo glava bila na površini peska. Sanjao je san, u kom mu se sfinga molbom obratila da je spase i obećala mu da će, ako to učini, postati kralj Donjeg i Gornjeg Egipta. Princ je naredio da se Sfinga otkopa i spasivši je, san mu se obistinio…
Sfinga je dugačka sedamdeset tri metra i visoka dvadeset metara. Isklesana je iz jednog komada kamena i ima telo lava, a glavu faraona Kefrena. Nalazi se u dolinskom gledalištu, tačno naspram Kefrenove piramide i čuva Dolinski hram. Na obrazima sfinge je crvena, originalna boja od kane, a san unuka Tutmosa III zapisan je na crvenom granitu između lavljih šapa.
Sa druge strane prema Sfingi, stepenasto se spušta plato, na kom se svake godine odvija spektakl „Svetlost i zvuci“. Dolinski hram je ozidan kamenim gromadama različitih oblika od peščara, a stubovi od crvenog granita. Unutrašnja estetika hrama je podvrgnuta savršenoj simetriji prenetoj iz sazvežđa na zemlju. „Kako gore – tako dole“, glasilo je geslo starih Egipćana. Na ulazu u Sveti hram, nalazi se bunar sreće, gde su se, nekada davno, svakog sata u molitvenom ritualu sveštenici molili, dok su sedamdeset dana vršili mumifikaciju posmrtnih ostataka faraona spremajući ga na daleki put za večni život.
Pod užarenim sunčevim zracima sedim u prirodnom amfiteatru, a po zidovima i podovima dlanom pažljivo utiskujem svoju liniju života u godove peščara, crvenog granita, diorita tamnozelene boje, ili zlatno-rumenog alabastera. Piramide su zidane bez ikakvog veznog materijala jer je samo kamen oslonjen na kamen mogao odoleti vremenu. Pesak bi se možda usuo, prosuo ili rasuo. Podao bi se Suncu, Vetru ili obalama dalekih mora. Evo, i mome dlanu toplo pristaje. Ispisujem njime po platou Giza imena svih mojih dragih predaka koji me iz nebeskih visina prate i na ovom putu.
U podne napuštamo Sveti hram, plato Giza, Sfingu, Keopsovu, Kefrenovu i Mikerinovu piramidu. Privremeno napuštamo bunar sreće, bivše sveštenike i faraone. Sve u Egiptu samo privremeno napuštam. Jer, u meni se trajno prepliću more i pesak, žarko sunce i jeseni Šumadije, faraoni i moji daleki preci, prošlost i budućnost. Ispunila me spoznaja neprekidnog trajanja u vremenu i prostoru. Više se ničega ne plašim. Energija je veličanstvena i večna. Treba samo umeti, preuzeti energiju od predaka i nesebično je darivati potomcima.
Krećemo u razgledanje grada. Autobus klizi Ulicom piramida, modernom širokom avenijom koja je građena davne hiljadu osamsto šezdeset devete godine. Dugačka je jedanaest kilometara, od platoa Giza, kroz Kairo, bila je do hiljadu devetsto šezdesete godine seoski put iz grada. Sada u njoj ima puno zelenila oivičenog drvoredima ogromnih palmi, trgova, sa uredno ošišanom intezivnozelenom živom ogradom.
Preko elegantno izvijenih auto-puteva iznad uličnih raskrsnica, rukavaca Nila i ostrvaca, veoma brzo i lako savlađujemo prostor. Prolazimo pored skulpture u crvenom granitu koja nosi ime „Oslobođenje“, i predstavlja sfingu sa Majkom Egipta. U blizini je botanička bašta, pa zatim, monumentalna zgrada kairske Opere, i mnoštvo divnih objekata koje su nekada davno gradili Englezi. U centru još jednog trga, ponovo skulptura, a put gotovo da uranja u glatku površinu svetlucave vode Nila.
Sada je vreme da, nalazeći se na trgu ispod koga je najveća metro stanica, posetimo Muzej grada Kaira, ali i samog Egipta.Tu se u velikom prostoru zgrade, nalaze skulpture iz grčko-rimskog doba Marka Antonija i Kleopatre, ali i sve blago koje je pronađeno u Tutankamonovoj grobnici. Impresivna zgrada Muzeja nalazi se u živopisnom parku, ograđenom visokom, crnom ogradom od kovanog gvožđa pozlaćenih vrhova. Ulazna kapija, pred kojom smo se slikali, bogato je ukrašena ornamentima. Teška ograda i kapije, vizuelno odvajaju današnji svet i život od daleke, bogate istorije Egipta. U bašti Muzeja vlada nestvarna tišina. Tek prispeli posetioci sa raznih strana sveta, ćutke prate visoko podignutu ruku svoga vodiča.
Najstariji eksponat u Muzeju, još iz dvadeset osmog veka pre nove ere, jeste figura od peščara, u kojoj se, kako se veruje, nalazi duša faraona Džosera. Remek-delo Muzeja je Tutankamonov presto od drveta sa listovima od zlata, ali pravo bogatstvo je i čaroban susret posetioca sa dve hiljade pet stotina originalnih predmeta, pronađenih u njegovoj grobnici. Tu su figure faraona i njegove žene obučenih u srebro, oboje u jednim sandalama, kao i sunčevi zraci iznad ljubavnog para. Zatim, tu su i dva čuvara Tutankamona, a on u prirodnoj veličini, sa zlatnim jadrankama na nogama. Štitovi, kovčezi, drvene figure sa pozlatom i ćupovi. Dve zmije sa perom na leđima su u faraonovom sanduku i simbol su istine i večnog trajanja. U Muzeju se nalazi tri stotine šezdeset pet figurica koje predstavljaju pomoćnike faraona u večnom životu, kao što su bumeranzi, gravirani štapovi faraona, vaze, ćupovi od finog alabastera, bokali. U staklenim vitrinama smešten je originalan nakit, a u ograđenim separeima na spratu, pet je drvenih kočija u zlatu, četiri kapele, tri kovčega, zlatni sarkofag težak sto deset kilograma. Tu su i tri kreveta za mumifikaciju, obloženi zlatom sa glavama jelena, nilskog konja i lavova, figura šakala, Boga mumifikacije, alabasterna posuda za iznutricu i pozlaćena kapela od drveta za nju.
Zastajkujem. Divim se prefinjenoj obradi ručno izrađenih predmeta i nakita. Divim se bogatstvu i anonimnim majstorima koji su utkali godine svoga života u misteriju zagrobnog života jednog od faraona. Tutankamon je vladao Egiptom od svoje devete do osamnaeste godine i ne zna se da li je bio plemenitog roda. Smatra se da je ubijen, jer je na njegovoj lobanji, posle smrti, pronađena velika rupa.
U parku, ispred glavnog ulaza u zgradu Muzeja, ogledam se u vodi fontane, nadnesena nad bokorima ucvalih lokvanja, sećajući se Tutankamonovog kreveta od kore papirusa na rasklapanje, i originalnog buketa cveća koji je nađen na samom ulazu u grobnicu. Star je tri hiljade trista pedeset godina i ni po čemu se ne razlikuje od mog rođendanskog buketa, koji čuvam od prošle godine.
Eto me već i na prometnoj raskrsnici saobraćajnica, i dugo stojim i slušam buku automobila. Posmatram prolaznike kako pretrčavaju ulice bez pešačkih prelaza i semafora. Stojim na vrelini od skoro četrdeset stepeni i znam da sam danas prvi, a možda i jedini put u Egiptu. Istinski osećam jedan neradni dan u kom ljudi pet puta odlaze u džamije na zajedničke molitve. I naravno, prolazim laganom vožnjom autobusom, kroz najizrazitije islamski deo grada, povrh koga se naizmenično ehom pronose gromoglasne molitve Alahu, sa desetina minareta. Možda se zato, u četiri sata popodne, daljim panoramskim razgledanjem grada, usmeravamo prema Han Haliliju, najvećem bazaru u ovoj zemlji i jednom od najvećih na Istoku.
Četvrt, u kojoj se od četrnaestog veka do danas širi bazar, sastoji se od mnoštva izukrštanih ulica, u kojima su dućani starih zanatlija i na desetine malih kafanica. Tu su kujundžije, kazandžije, zlatari. U nekima od njih se prodaju slatkiši, začini, igračke za decu, svilene marame, garderoba, koža, suveniri, parfemi… Volim ovakva mesta, zasićena mirisima, muzikom, saobraćajem, autentičnim govorom i ljubaznošću prolaznika. Sedim za stolom, ni u kafani, ni na trotoaru, niti u skrovitom dvorištu duboke periferije, a opet kao na svakom od tih mesta. Sedim u metežu nepoznatog sveta, zaglušenih ušiju. Ceo grad bruji. Dozivaju se prodavci, trube automobili, istrčavaju podgojene mačke iz uskih pasaža iznad kojih se otvorena okna stanova gotovo dodiruju sa susedima. Sa nekih od tih prozora vise zavese, ćebad i peškiri za prodaju.
Ipak, intezivan život u Kairu počinje kad se sunce na zapadu prisloni uz stepenaste površine piramida, ili potpuno zalegne u Atlanski okean, opružajući zrake pet hiljada kilometara kroz ljutu pustinju. Pritom je verovatno izljubilo svih devedeset dve piramide na potezu od pedeset kilometara, od Kaira prema jugu, ali i obronke moje Šumadije, i obale Sene i Majne, pružajući tako neizmernu radost svakom, kog se, ma i na svom zalasku dotakne.
Moja večerašnja sreća sastoji se iz duge šetnje ulicama Kaira. I dok prolaznici razgledaju izloge prepune skupocene robe, ja odmaram na klupi, ispred moderne robne kuće i u tajnosti pazarim vedru, toplu i bučnu egipatsku noć.
„Koliko košta?“, superiorno pitam sumrak koji se već spušta oko lampiona. „Kupujem lampione, kupujem čitavu strmu ulicu, kupujem žagor i sve trube automobila. Kupujem mladiće i lepe žene u drevnoj odeći, kupujem drvored palmi, čitav trg i trafike na njemu.“
Sumrak se ne osvrće ka meni. Prikuplja krajeve svoje raskošne haljine i zabrisuje zlaćaste tragove po nebeskom svodu. Sunce tek što se smirilo.
„Para nemaš, ništa nije za prodaju“, prkosno šume bogata krošnja fikusa i cvetovi raznobojnog bilja, pored klupe. Srce mi uzdrhta i zbunjena, zamalo ne počeh da brojim novčanice u ruci. Kako da odustanem od pazara, kako da se kući vratim praznih kofera?
„Nisi ti ozbiljan kupac. Umorna si od dugog hoda, možda si žedna, možda si trenutno opijena i zaslepljena jačinom neona. Možda si zaludni putnik, pa imaš naviku da dremaš u senci prolaznosti. Možda ćeš negde daleko, lažnom kolekcionaru u bescenje prodati našu duboku noć, ili je razmeniti za tuđi kičeraj plitkih akvarela. Možda ćeš sećanje na ovu lepotu proliti u mutne vode bilo čijeg zaborava“, šapuće sve oko mene. Tražim po tašni ogledalo i karmin, da koliko-toliko pokrijem tragove umora na licu, kako bi me prepoznale neprospavane noći sa dalekih putovanja. Mi smo vršnjakinje iz mnogih sokaka Šumadije, pesnici sprudova i uvala Norveškog i Baltičkog mora i čuvari tajni sa talasa Dnjepra. Sanjarila sam na pustim mestima, pamtila spavajući, radovala se uzdišući. Prostirala sam niz Dunav poglede pune oduševljenja sa ivica budimske Citadele, i usidrila sećanja u dubinama Lamanša. Utkala sam se trajno, u slanim talasima Jadrana i odrekla greha, sve puzajući uz litice Kablara do Savine crkvice. Molila sam Hrista za milost nad moštima svetog Vasilija Ostroškog i klečala ponizno u manastiru Kijevo-pečerskom. Moja skupocena iskustva mogu pružiti garancije da sam čuvarna i pouzdana, a položiću i tapiju na svojih šezdedeset godina, da za sve pare kupim egipatske lepote.
Odlazeći uz široku ulicu, prema hotelu „Maadi“, osvrćem se i dugo mašem bezimenim prolaznicima koje sam nehotice ponela sa sobom. Stiskam u ruci tek kupljeni sat i shvatam da je sasvim blizu ponoć. I dok se pitam da li me i piramide čuju, osetih tajanstvene vibracije. Kao da mi novi dan, u času čarobnog rađanja, nesebično pruži sve svoje dragocenosti na dar.
„Čujemo te, ne brini. Čuje te sva Sahara, i Crveno more, i užareni nebeski svod. Čuje te Sinajska gora, Dolina kraljeva i moćna reka Nil“, šapuće novi dan. „Para nemam za svu tu lepotu“, ponizno tiho uzvratih.
„Pakuj kofere, ponesi sa sobom sve što ti treba.“ Plačem, gotovo ne verujući. Kako bi sad bilo lepo da sam, dolazeći Egiptu u goste, donela venac jorgovana iz Srbije, pustinjskom pesku balon hladne izvorske vode sa Ovčara, a nebeskom svodu pregršt caklenih zvezda iz moravskih vrbaka. Mogla sam da iz deda-Bogdanovog voćnjaka, u kotarici ponesem šljive, kruške, majske trešnje i grozdove župskih vinograda. Mogla sam i čeno belog luka spustiti u spojnicu kamenih gromada svakoj od piramida, ili među lavlje šape velelepne Sfinge i uz stablo palme u hipostilnoj dvorani, da ih niko nikada ne urekne i da ih zle vile ne začaraju.
„Pakuj kofere, srećan ti put“, bude se piramide.
„Ne zaboravi školjke sa obale mora, ni miris Nila, ni boju peska, ni desetine slika na papirusu, alabasterna jaja, Sfingu, ni čitavu ovu noć“, oglasi se odnekud i moja majka Vidosava, tiskajući u spremne kofere svoj bordo štofani komplet, e da bi i ona, sa mnom ponovo pošla na put…
Milica Mima Dmitrović, 66 godina
građevinski tehničar u penziji, Čačak
Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“