Početna Draganova nagrada Ljuba (Bečej): Teška priča na putu kroz Srbiju

Ljuba (Bečej): Teška priča na putu kroz Srbiju

Ljuba (Bečej): Teška priča na putu kroz Srbiju

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U ovim teškim vremenima, malo je onih koji mogu planirati putovanje ka nekim atraktivnim destinacijama, radi odmora ili nekog opuštanja.

Moje putovanje je bjeg od kuršuma i mirisa baruta iz straha i bojazni za život i zdravlje najbližih. Istini za volju, bio je to put u neku neizvjesnost. Krajnji cilj je bio spašavanje golih života, ne sluteći kroz šta ćemo proći, u želji da obezbjedim sebi i majci kakav takav miran i normalan život, ali to nije bilo moguće.

Usijane glave, ukrstiše puteve ne mareći ni za bolesne, stare, nemoćne, djecu i žene. Tako upadosmo u zamagljeni lavirint sa mirisom baruta, ličeći na tunel iz kojeg se na nazire svetlost dana. Preteško je breme za krhka ženska leđa, samo je nada živjela u nadama, što se ona vremenom gasila.

Bjekstvo iz oružanog u psihološki rat nikom pa ni meni nije odavao, kroz kakav pakao prolazimo. Ovo je trebalo samo preživjeti, da bi donekle uistinu mogli razumjeti, reći ćemo, život je to.

A da li je ovo zaista neki život?

Preživljeno se ničim ne može izbrisati, neizmerni bol, silno para i razara ostavljajući za sobom izbrazdane ožiljke za cijeli život.

Ruke su mi vezane, obuzelo me beznađe, nemoć, strah, suze, duševna bol pravi pakao. O kako bi bilo bolje da je ovo samo ružan san! Koja li je ovo tjeskoba u duši, zar su žene, majke balkanske, osuđene da budu žrtve rata i porodice? Pokušavam sebe nekako da utješim da nismo jedine stradalnice, ali ovo nije izmišljena životna priča, već gola istina, prenesena na parče papira koje trpi sve, mnogo toga će biti neshvaćeno, jer ne nalazim riječi kojima bih mogla opisati sve preživljeno u zemlji Srbiji za dvadesetčetiri godine, ne bi stalo ni u pet romana, ovoliko beznađe, bespomoćje, očaj, bijes, suze, žal za izgubljenim, nezaposlenost, beskućništvo… Koliko nam treba snage da se nosimo sa svim ovim teškoćama. Podrške niotkud, pred naletom životnih iskušenja, obuzeta strahom od svega i svakoga i svačega, nevjerica u moguća čuda.

Neke je stvari možda i dobro i ne ispričati. Nema ljepšeg runa od časti, mnoštvo je onog što bi se moglo pobrojati, a što se ničim ne može platiti, ne može se prljavština duše sprati samo tako, što ćemo obgrliti neko nevino djetence privijajući ga uz grudi pa time spirati prljavštinu i prašinu sa sebe, ne, ne može to tako.

Čista duša, mirna savjest, što ne želimo sebi ne činimo ni drugima, dobro se dobrim vraća, na zla odgovarati dobrim djelima, nažalost, mnogo togo toga dobrog je postalo samo smješno. Nemoćni su ubijeni u pojam, a bogati u duši, svako zlo krije neko dobro. Kažu da je strpljen i spašen, da bol koji ni kamen ne podnese, čovjek podnese, proplakao bi i najtvrđi kamen kad bi znao za pretešku bol duše moje. Nenadoknadivim gubitkom srušio se sav moj svijet, nestala je svjetlost koja me je obasjavala, nestala je toplina, a ostade zebnja, ko studen voda sa najdubljeg izvora nepresušnog. Usamljenost je otrov za ljude. Društvo nam je bolesno, država trula, raspada se, a mi to ne primećujemo ili nemamo snage da se suočimo sa istinom, ne smijemo li joj pogledati u oči, jer u sebi ne tražimo pravog krivca, a trebalo bi.

Umjesto bolnica, vrtića, obdaništa škole, gradićemo ludnice i zatvore, šta bi drugo mogli graditi poslije dvadesestpetogodišnjeg rata, psihološkog?

Šta proizvodi korumpiranost, pohlepa, laž, prevare, obmane, siromaštvo, nezaposlenost? Hiljadama nas je život pretvoren u pakao a smrt raj. Ni Bog sam nama više ne može pomoći. Toliko nam puno treba snage i strpljenja da istrajemo i izdržimo sve ovo.

Ljuba Mrakić, Bečej