Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Lep je osećaj kada se posle dužeg vremena nađete na mestu koje je duboko urezano u vaše sećanje. To je bila moja prva misao kada sam ulazila u Rijeku, biser Kvarnerskog zaliva.
Dok sam izlazila iz autobusa, pogledom sam tražila svog domaćina, ženu koju nisam lično poznavala, a koja me je ljubazno pozvala da nekoliko dana budem njen gost. Taj poziv je usledio povodom književnog skupa i prezentacije knjige jednog istočnjačkog pesnika. Rado sam se odazvala pozivu, pre svega iz želje da se lično upoznamo, ali i da ponovo posetim grad za koji me vezuju lepe uspomene. Osećala sam, moram da priznam, malu nelagodu zbog tog susreta jer se prvi put susrećem sa osobom koju nisam lično poznavala i to u uslovima kada su godine iza nas ostavile osećaj zajedništva i pripadnost jednoj istoj državi. No, ubrzo sam se opustila jer sam pred sobom ugledala dragu, raspoloženu osobu koja me je pozdravila i poželela mi ugodan boravak.
Smestila sam se kod svoje domaćice, u kući koja se nalazi nedaleko od centra Rijeke, na jednom proplanku, sa kog se grad vidi kao na dlanu a pogled seže sve do mora i dela riječke luke. To je tipična mediteranska kuća, okružena zelenilom i cvećem tako da pruža mogućnost za pravo uživanje. Moja domaćica i ja, pričale smo do kasno u noć o raznim temama i shvatile da imamo dosta toga zajedničkog. To saznanje me je potpuno opustilo a umor od puta doprineo da spokojno utonem u san.
Prvo jutarnje sunce, probijalo se kroz krošnju čempresa ispred mog prozora. Sve je ukazivalo na to da će dan biti lep i sunčan. Probudila sam se rano jer nas je čekao naporan i bogatim programom ispunjen dan.
Stigle smo u centar grada. Prostor u kome se održava promocija knjige, nalazi se na trgu nedaleko od Crkve Svetog Vida. Već je bilo dosta ljudi koji su čekali da uđu. U toj gužvi, uspele smo nekako da pronađemo slobodna mesta i udobno se smestimo. Promocija je protekla u prijatnoj atmosferi, praćena zanimljivim komentarima prisutnih. Po završenoj promociji, planirala sam da obiđem stari grad koji je veoma lep i ima zanimljivu priču. Takođe, želela sam da obiđem i Crkvu Svetog Vida a i druge istorijske znamenitosti koje nudi Rijeka.
Prolaz ispod starog gradskog sata takozvane „Gradske ure“, kamenom popločanom ulicom vodi do Crkve Svetog Vida. Na tom putu, s leve strane, može se videti topovsko đule na kome stoji pločica sa urezanom godinom 1813. i zapisom:
„Ovo ovde postala je Engleska, kada je odavde htela isterati Gale. Kugla u zidu jedna je od onih što su letele nad glavama Riječana od čijeg ih je strašnog učinka, spasila Karolina“.
Legenda o Karolini Riječkoj započinje 1813. godine i traje sve do danas. O njoj se sa ponosom govori kako je spasila grad, kada je hrabro stala ispred britanskog oficira koji je komandovao topovskom baterijom, zatraživši da se obustavi gađanje grada jer su se Napoleonove trupe povukle pa nema svrhe da ga i dalje gađaju. I zaista, Englezi su prekinuli paljbu i povukli se, otplovivši dalje, u potrazi za francuskom vojskom na nekom drugom mestu.
Prolazim pored kamene ploče, putem koji vodi do Crkve Svetog Vida. To je mala, ali izuzetno lepa crkva, ukrašena duborezom. Crkva je dobila naziv po Svetom Vidu koji je postao zaštitnik srednjovekovne Rijeke koja se u to doba zvala „Rika Svetog Vida“. Sveti Vid je rođen na Siciliji gde je progonjen i mučen, a prve legende o njemu su nastale oko 600. godine nove ere kada je u njegovu čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Kult Svetog Vida zahvatio je sve slovenske zemlje i u njima je ovaj svetac slavljen kao zaštitnik očiju odnosno ljudskog vida. U to doba, on postaje zaštitnik grada Rijeke, njegov lik biva utisnut na pečat grada a brodovi plove pod zastavom Sv. Vida.
U laganoj šetnji kroz gužvu i vrevu korzoa, prolazimo pored izloga suvenirnice koja turistima nudi različite predmete i suvenire iz Rijeke. Moju pažnju je privukla jedna interesantna figura crnca sa belim turbanom na glavi. Poželela sam da kupim taj suvenir pa smo moja poznanica i ja ušle u prodavnicu. Ljubazna prodavačica mi je objasnila da je to Morčić – „riječki srećonoša“. Ono što u Kini predstavljaju novčići na crvenoj traci ili u Indiji nasmejani Buda, to u Rijeci predstavlja crnac sa belim turbanom kao opšteprihvaćeni riječki suvenir. Morčić je jedan od najprepoznatljivijih simbola ovog grada, a pre svega, maskota je Riječkog karnevala koji ima međunarodni karakter.
Morčić potiče od legende koja kaže da je jedna italijanska kontesa imala crnu sluškinju koju je jako volela. Poklonila joj je slobodu a kao uspomenu na nju dala je da se izrade naušnice sa njenim likom. Danas se uglavnom izrađuje nakit sa likom crnog čoveka sa belim turbanom. Nose ga sve žene bez obzira na društveni status i nacionalnu pripadnost multietničke Rijeke.
Morčić šalje poruku da je upravo raznolikost u spoju kultura najveća vrednost grada koji će prigrliti svakoga ko se tu nađe, bez obzira na to da li se u njemu nastanio ili je to putnik namernik u potrazi za srećom ili onim što mu u duhovnom smislu nedostaje. Morčić širi pozitivnu energiju i optimizam. Veruje se da nošenje amajlije Morčića donosi ostvarenje želja i zaštitu od neprijatelja. Ivo Andrić je jednom zapisao:
„Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!“
Možda baš nošenje Morčića može da nam pruži to malo što nam nedostaje.
Interesantno je da sam u toj suvenirnici videla i uramljenu sliku broda „Karpatija“ i tom prilikom saznala neke zanimiljive detalje vezane za ovaj brod. Brod „Karpatija“ je tragične noći potonuća „Titanika“, prvi pritekao da pomogne nastradalima. Saobraćao je na relaciji Rijeka – Njujork – Rijeka. Te kobne noći, kretao se pravcem prema Rijeci, ali je po dobijanju SOS signala skrenuo sa svoje redovne linije i uputio se ka „Titaniku“. „Karpatija“ je prihvatila brodolomnike i doplovila do Rijeke. Mnogi građani Rijeke su pohitali ka pristaništu kada su čuli za tragediju, ponudivši svoju pomoć i tako pokazali visoku svest o humanosti. „Karpatija“ se smatra brodom simbolom herojske brige za brodolomnike. Ovaj događaj je zabeležen i u svetskoj pomorskoj istoriji.
Dan se bližio kraju a predamnom je bilo još puno toga što sam htela da posetim i vidim. Sledeći izbor moje poznanice bio je Trsat. Uputile smo se kolima ka Trsatu koji se nalazi na bregu iznad Rijeke. Vožnja je prijatna jer se vozimo kroz predeo zelenila i parkova. Vazduh koji postaje sve svežiji i čistiji, prosto opija. Prolazimo pored univerzitetskog kompleksa koji okuplja veliki broj fakulteta na jednom mestu. Deluje impozantno jer je zamišljen kao studentski grad, ali je smešten u prirodi, okružen zelenilom.
Stižemo na plato koji je lepo uređen i sa koga se vidi cela Rijeka. Nekada je to bila osmatračnica ali sada je to park i muzej na otvorenom. Zasluga za to pripada grofu Lavalu Nugentu koji je ovaj kompleks kupio u prvoj polovini 19. veka. Park je besprekorno održavan, ukrašen starim kamenim skulpturama tako da sve deluje arhaično, kao da je vreme zatočeno u prošlosti.
Tu se nalazi i najstarije „Svetilište Gospe Trsatske“ koje je posetio i papa Jovan Pavle II. Njemu u čast, podignut je spomenik na kome piše: „Sveti otac ̶ trsatski hodočasnik“. Nezaobilazni deo „Svetilišta Gospe Trsatske“ je kapela u kojoj se nalaze vredni pokloni habzburških vladara. Posetom Trsatu, završava se moj današnji obilazak grada Rijeke.
Vraćamo se kući, a ja sam naravno puna utisaka i srećna što sam uspela dosta toga da vidim i obiđem za jedan dan.
Sunce je skoro na zalasku. Pre odlaska na spavanje, poželela sam da siđem do mora. Kamenim stepenicama silazim do male uvale gde more uz jednoličan šum udara o stene. Dok šetam po šljunkovitoj plaži, uživam u tom šumu talasa i posmatram kako morska pena kotrlja oblutke. Ovaj divan prizor ponovo mi budi sećanja.
Sutra putujem za Krk. Ne znam kakva me sve uzbuđenja očekuju na „Zlatnom otoku“…