Početna Magazin Godine Život i godine Ko još želi da dočeka stotu?

Ko još želi da dočeka stotu?

Ko još želi da dočeka stotu?

Većina ljudi želi da „poživi još koju“ bez obzira koliko da su stari. I sve više ljudi na svetu, baš kako se navodi i u ovom članku Pola Higsa i Krisa Džilarda, misli da će doživeti stotu. Međutim, dok se ne pređe prag onih godina kada osoba postane deo starosne grupe „stariji stariji“, uglavnom se ne razmišlja o tome kakav će kvalitet života biti i šta bi se po tom pitanju moglo učiniti. A kada se taj prag pređe, teško da postoji način – kako stvari danas stoje – da se nešto povodom toga učini.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Zato Penzin prenosi i ovakve tekstove, ne baš prijatne za čitanje. Ako nas dotakne, bilo tako što će nas razbesneti, bilo tako što će nas rastužiti, nateraće nas na razmišljanje, te onda postoji mogućnost da ćemo nešto i preduzeti. Pre nego što mi ili nama dragi pređemo taj prag.


Iako je starenje društva postalo jedna od datosti današnjeg sveta, malo se priča o proživljenom iskustvu veoma starih osoba u društvu. I mada postoje naznake da je stabilan rast životnog veka ljudi o kome se toliko trubi, počeo da usporava, broj veoma starih ljudi nastavlja da raste. Uprkos ovome, rasprave o resursima univerzalne zdravstvene nege i socijalne zaštite uglavnom ne razmatraju troškove koji se odnose na ekstremno starenje. Ipak, problem hroničnih bolesti i višestrukih morbiditeta najveći je kod osamdesetogodišnjaka i devedesetogodišnjaka.

Veoma duboka starost, ako se govori o njoj, predstavljena je kao da se radi o nekoj vrsti sportskog takmičenja. Stogodišnjaci se slave jednostavno samo zato što su napunili sto godina. Devedesetogodišnjaci dospevaju u vesti kada pretrče kilometar-dva, kada se popnu na planinu ili kada upravljaju avionom. U suprotnom, vlada tišina.

Pa ipak, veći deo socijalne zaštite fokusira se na ljude stare 80 i više godina – na grupu kojoj je zaštita potrebna jer ih je medicina izneverila. Bolesti i slabosti koje muče izuzetno stare ljude nisu u toj meri ignorisane koliko su prepuštene naporima zdravstvenih usluga i socijalne zaštite.

Na Univerzitetskom koledžu u Londonu, trudimo se da osvetlimo ovu mračniju stranu starenja. Postoji, naravno, niz načina na koje se tom „hiper-starenju“ može prići i kako se ono može razumeti. Jedno gledište slavi činjenicu da sve više ljudi očekuje da doživi sto i više godina. Drugo to doživljava kao apokaliptičnu katastrofu, jer starenje „preplavljuje“ resurse društva neophodne za održavanje. Postoji još jedno gledište koje se kreće između uspeha dodatnih godina zdravog aktivnog života i neuspeha još godina života sa invaliditetom i nemoći.

Promena obrazaca bolesti

Širom sveta, teret bolesti postaje sve manji. Ali ovo više važi za bolesti koje pogađaju mlađe ljude, kao i za one bolesti koje verovatno dovode do smrti, a ne za ona zdravstvena stanja koja dovode do onesposobljavanja čoveka. Nasuprot tome, bolesti koje dovode do degeneracije i onesposobljavanja čoveka uglavnom ne pokazuju nikakvu promenu kada se uporede sa podacima bolesti koje dovode do smrti.

Na primer, stopa osteoartritisa (artroze) koja čoveka onesposobljava, ali ga ne ubija, u porastu je u proteklih 25 godina. Stopa Alchajmerove bolesti, koja više onesposobljava čoveka nego što ga ubija, takođe je rasla iako manje izraženo.

Mada su i neke hronične bolesti od kojih oboljevaju starije osobe, kao što je hronična opstruktivna bolest pluća, a koje čoveka onesposobljavaju i ubijaju, u opadanju, zaista veliki pad ukupnog broja obolelih zabeležen je kod bolesti od kojih oboljevaju mladi, kao što su slučajevi dijareje i srodnih običajenih zaraznih bolesti, čiji broj je veoma opao.

Jedno od retkih nacionalnih istraživanja devedesetogodišnjaka sprovedeno je u Danskoj na prelazu XX i XXI veka. Naučnici su otkrili da je većina 90-godišnjaka sa kojima su kontaktirali imala određeni stepen invalidnost, kao i da su žene češće ovim pogođene u odnosu na muškarce.

Ovi naučnici su takođe primetili da oko deset odsto osamdesetogodišnjaka i više od 55 odsto stogodišnjaka živi u domovima za stare, dok procenat zavisnosti ispitanika od drugih ljudi raste sa otprilike 30 odsto na 70 odsto, a stopa broja obolelih od demencije raste sa od oko sedam na 50 odsto.

U Velikoj Britaniji, jedno istraživanje 85-godišnjaka zaključilo je da je broj bolesti po osobi u proseku pet, pri čemu je više od polovine ispitanika patilo od oštećenja sluha, nešto više od polovine od artroze i nešto manje od polovine od visokog krvnog pritiska. Tek nešto manje od četvrtine ispitanika imalo je neki oblik kancera.

Manje od pet odsto je reklo naučnicima da je njihovo zdravlje loše – većina je rekla da je ono dobro.

Tihi problem

Ova poslednja tačka naglašava činjenicu da ekstremno starenje donosi probleme koji lako prolaze nezapaženo. Problemi ekstremnog starenja često ne izlaze izvan četiri zida domaćinstva u kom osoba živi ili izvan zidova ustanove za dugotrajnu negu. Šira društvena zajednica jedva da prepoznaje ovu vrstu problema, a većina onih kojih se ovo tiče direktno, bilo da su u pitanju negovatelji ili osobe kojima je potrebna briga, jednostavno su previše opterećeni problemom da bi nešto učinili povodom toga.

Iako nije zatvoren za javnost, dom za stare i dalje je više prisutan u mašti ljudi nego što je deo njihovog uobičajenog iskustva. Društvene mreže krkih starih ljudi, bez obzira na to da li žive u svom ili u domu za stare, uglavnom su mnogo manje od društvenih mreža ostatka stanovništva. Većina ljudi starih preko 80 godina živi sama. Oni često imaju samo nekoliko ljudi sa kojima razgovaraju.

U međuvremenu, priče o zlostavljanju ili televizijski snimci unutrašnjosti nekih domova za stare, donose mračnu sliku svima koji to gledaju, o tome čitaju ili koji o tome slušaju. Ova vrste izolacije i zanemarivanja tih prostora pomažu da se očuva distanca između „nas“ koji starimo daleko od takvih scenarija i „njih“ koji to ne čine. Biti star i slab nije identitet koji se lako prisvaja, te stari i slabi uglavnom nisu sposobni ili ne žele da predstavljaju sebe kao takve.

Mnogima među njima život može biti težak. Procenjuje se da je hronična bol među osobama starim 85 ili više godina (obolelim od demencije, prim. Penzina) uobičajena, i da pogađa većinu ljudi ove starosne grupe. Ostareli životi tihog očajanja nažalost nisu retki, niti se većina proživljava u herojskim okvirima devedesetogodišnjaka koji trči maraton i dospeva u vesti.

Skrećući pažnju na ovaj problem, mi ne želimo da promovišemo dalje žrtvovanje. Ono što se nadamo da postignemo jeste da malo više osvetlimo tamnu stranu starenja i naših društava koja stare.

Pol Higs i Kris Džilard,
Univerzitetski koledž u Londonu
Izvor: The Conversation