Početna Magazin Godine Ekonomija Kako trošiti ličnu penzijsku ušteđevinu – Pravilo 4%

Kako trošiti ličnu penzijsku ušteđevinu – Pravilo 4%

Kako trošiti ličnu penzijsku ušteđevinu – Pravilo 4%

Privatne penzije imaju jednu važnu nepoznatu – dužina života. Kako je najbolje rasporediti ušteđevinu i usklađivati je sa ekonomskim i finansijskim trendovima da ostane za narednih nekoliko decenija nakon penzionisanja?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Pre nešto više od dve decenije, diplomac MIT-a i finansijski savetnik Bill Bengen počeo je da učestalo da dobija pitanje od svojih klijenata: Koliko da trošim u penziji da ne bih ostao bez ušteđevine?

Bil je tada bio relativno nov u poslu, pregledao je literaturu ali nije mogao da nađe konkretan odgovor. Tada je rešio da nađe odgovor uz pomoć računara.

Predlog koji je napravio 1994. godine postao je opšti obrazac za trošenje penzijske ušteđevine – 4 pecent rule:

Pravilo „4 odsto“ – svake godine koristiti do četiri odsto ušteđevine za penziju, a zatim tu količinu novca prilagoditi tekućoj inflaciji za sledeću godinu, kako bi se obezbedio redovan priliv tokom 30 godina života u penziji.

Ovaj metod hvaljen je i kritikovan, a danas je ponovo doveden u pitanje zbog istorijski niskih kamata. Istovremeno, u SAD oko 11.000 pripadnika bejbibum generacije puniće 65 godina svakoga dana u narednih 15 godina.

– Upozoravao sam ljude da „pravilo 4 odsto“ nije prirodni zakon, poput Njutnovih zakona kretanja. Moguće je da će u budućnosti situacija biti još nepovoljnija – kaže autor pravila.

Njegova početna analiza pretpostavljala je da ušteđevina bude pravilno podeljena u akcijama i deonicama, a računicu je testirao na svaki 30-godišnji period još od 1926. godine – i bila je uspešna.

Pravilo 4 odsto (originalni dokument, pdf, 10 strana, engleski jezik) – Determining Withdrawal Rates Using Historical Data

Tri studije slučaja

Prema profesoru Wade Pfau, sa američkog koledža za finansijske usluge, dva tipa potrošnje penzijske ušteđevine daju relativno iste rezultate, dok se jedan tip potrošnje nešto razlikuje.

Pretpostavka: 65-godišnji par odlazi u penziju sa milion dolara ušteđevine koja se sastoji od 50 odsto akcija i 50 odsto deonica, a godišnji troškovi neće padati ispod 15.000 dolara tokom perioda od 30 godina.

Prvi slučaj – Svake naredne godine uzima se više nego prethodne zbog prilagođavanja inflaciji, gde je početna suma jednaka 2,85 odsto ušteđevine, a godišnje se podiže 28.500 dolara. Nakon 30 godina ostaje:

  • najbolji scenario – 2.679.300 dolara
  • prosečan scenario – 795.000 dolara
  • najgori scenario – 17.900 dolara.

Drugi slučaj – Pravilo 4 odsto – Prve godine povlači se 3,29 odsto ušteđevine, a u narednim godinama povlačenje sredstava može da se povećava i do 25 odsto, ili smanjuje u najboljem slučaju za 10 odsto. Godišnje se povlači od 28.000 do 39.500 dolara. Nakon 30 godina ostaje:

  • najbolji scenario – 2.149.800 dolara
  • prosečan scenario – 709.000 dolara
  • najgori scenario – 17.100 dolara.

Treći slučaj  je prema „Gajton i Klinger pravilima“ (Guyton and Klinger`s decision rules). U ovom slučaju povlačenje novca povećava se svake godine kako bi se nivelirao efekat inflacije, osim u godinama kada je ušteđevina izgubila na vrednosti (pad akcija, itd). Ako količina povučenog novca u bilo kom trenutku pređe 120 odsto od početne rate, godišnji iznos povučenog novca mora da se smanji za 10 odsto. Kada je situacija za ušteđeni kapital povoljna, tada može da se povuče do 10 odsto više. Početna rata može iznositi 4,95 odsto a godišnji iznosi kretali bi se od 15.800 do 61.000 dolara, prema inflaciji, stanju na tržištu, itd. Nakon 30 godina ostaje:

  • najbolji scenario – 1.114.200 dolara
  • prosečan scenario – 345.000 dolara
  • najgori scenario – 43.900 dolara.

Komentarišući ove metode za Njujork Tajms, profesor penzijskog osiguranja Wade Pfau kaže:

– Zato što su kamate danas toliko niske, a tržište akcija ima dobre cene, nalazimo se u nepoznatim vodama i ne znamo da li pravilo 4 odsto može da funkcioniše u ovakvim slučajevima.

Štelovanja prema „novoj realnosti“

Sam Bengen je kasnije podesio svoje pravilo 4 odsto na 4,5 odsto. Kritičari i dalje prebacuju da je ceo ovaj sistem baziran na specifičnom trenutku u istori SAD, kao i to da ne uzima u obzir cene investicija, poreze, različitu hronologiju potrošnje jer većina penzionera ne koristi svoj novac u kontinuiranim jednakim ratama (npr. kupe kamper na početku penzije, ili u nekom trenutku imaju veće troškove lečenja).

Oni takođe postavljaju i pitanje da li svi penzioneri zaista žele da potroše sav svoj novac ili nešto od tog novca žele da ostave i deci (mada u SAD i Velikoj Britaniji postoji znatan porez na nasledstvo, takozvani „porez na smrt“ – death tax).

Bengen je u daljim podešavanjima svog sistema predložio smanjenje rata na 2,85 do 3 odsto, kako bi do kraja života najmanja rata bila 1,5 odsto od početnog iznosa ušteđevine (sa uračunatom inflacijom).

Više detalja čitajte na Njujork Tajms-u (engleski jezik).