Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Bilo je to davno, daleke šezdeset i neke godine. Isto je bila zima, mesec januar. Vreme je bio hladno, sneg još nije počeo da pada, ali je sve mirisalo na njegov skori dolazak. Istina, on se očekivao, ali kao da je svoj dolazak odlagao za kasnije.
Tek sam se oženio, bio sam sa svojom mladom suprugom u rodnom kraju da posetim roditelje, da obiđem stare prijatelje, uživam u sećanjima na detinjstvo i mladost i da godišnji odmor provedem na pravi način, lagodno i lepo.
Završen je bio boravak u rodnom kraju i od roditelja sam dobio na poklon kantu punu masti od desetak i više kilograma, suvo meso, jabuke i druge stvari. Nisam želeo da odbijem poklone od roditelja jer sam znao da je moja majka živela za ove susrete sa sinom koji je davno otišao u svet, sve je to danima pripremala, bilo je često suzama zaliveno, noći je provodila u budnom stanju slušajući pisak lokomotive i tutanja kamiona, nadajući se skorom dolasku sina. I on je došao, više nije bio dete već odrastao i oženjen čovek, zadržao se kod roditelja tek nekoliko dana i vraćao se u drugi kraj gde je radio i svio svoje novo, porodično gnezdo sa mladom i atraktivnom suprugom.
Bilo je jutro i to zimsko, hladno, tek je bila zora, očekivao se običan, tmuran zimski dan kao i svi drugi dani u ovom periodu. Snega još nije bilo, ali se po vetru i prirodi očekivao njegov skori dolazak. Autobus je napustio rodni grad noseći i vozeći u svojoj utrobi mladi i zaljubljeni bračni par koji je obišao roditelje, noseći velike poklone dobijene od starih roditelja i uspomene na prošlost.
Sneg je počeo da pada, bio je pravi zimski dan. Spremala se zimska mećava. Istina, bili smo u autobusu i nama nije moglo ništa neprijatno i loše da se desi. Tako smo mislili jer je u autobusu bilo toplo, čula se tiha muzika sa radija, vozač je uspešno krmario u zimsko juro, osvajao kilometre puta i sve je bilo u najboljem redu, svi su bili raspoloženi i zadovoljni putovanjem. Sneg je sve više padao i svi su mislili da ne može da predstavlja nikakav problem za udoban autobus sa novim zimskim gumama i raspoložene, dremljive i pospane putnike.
Od Niša smo putovali normalno, ali blizu Ražnja gde se nalazilo brdo zvano Mečke, autobus je počeo da gubi na brzini, sve sporije je išao, sneg je neprestano padao, mnoga vozila su bila zaustavljena kraj puta jer nisu imala zimsku opremu i nisu mogla da se kreću. Naš autobus je uspešno prelazio kilometre, istina put je bio pod snegom i klizav, ali smo uspeli uspešno da dođemo do Varvarina. Posle kraćeg zadržavanja i prijema novih putnika, nastavili smo put prema Kruševcu.
Sneg je sve više padao, duvao je snažan vetar, sve je bilo belo i pokriveno velikim i dubokim snegom tako da vozač više nije znao gde se nalazi put, gde treba da ide i gde da vozi. Autobus se zaustavio blizu nekog sela, više se nije moglo, put se nije video i bezbednost putnika je bila ugrožena, kako reče naš vozač. Posebno naglasi, izvinjavajući se, da put mora da se prekine, nastupile su nepredvidive i nenormalne okolnosti. Reče nam da konak možemo da potražimo u obližnjem selu i da tu sačekamo da prestane mećava i da eventualno noćimo. Hrabriji i mlađi putnici mogu da idu pešice do Kruševca koji se nalazio desetak i više kilometara od našeg autobusa.
Nas desetak odlučilo je da ide pešice do grada noseći sa sobom svoje stvari. Ja i supruga se odlučismo da pešice idemo do grada, istina u jednoj ruci sam nosio kantu punu masti, a u drugoj suvo meso i razne poklone. U početku je sve bilo interesantno i lagano, ali smo se sporo probijali kroz sneg i umor je dolazio po svoje. Ulagao sam velike napore da nosim sve stvari. Bilo je dosta teško, put je bio klizav, duvao je vetar i sve smo sporije išli. Negde kod sela Jasike, prešli smo Moravu, u daljini se videla svetlost grada, a mi smo bili na kraju snaga. Došlo mi bio da sve stvari bacim u reku i da bez tereta i napora nastavimo putovanje.
Supruga se nasmejala na moj predlog, iako je bila sva smrznuta i zaleđena. Ona nije očekivala ovakvo vreme tako da je putovala sa cipelama koje su imale velike štikle, nije imala zimsku odeću i obuću. Sve je to hrabro podnosila očekujući da ćemo uskoro da stignemo do grada gde treba da prestanu naše muke i problemi. Konačno, posle nekoliko sati pešačenja po kijametu i velikoj hladnoći, stigosmo u grad.
Autobuska stanica bila je pusta, snegovita i zaspala. Dežurni na stanici nam reče da autobusi ne saobraćaju zbog nevremena, da ne možemo nikako da idemo u Župu, koja je bila udaljena od Kruševca tridesetak i više kilometara. Otišli smo do hotela da potražimo prenoćište. Na našu žalost i nesreću, nije bilo slobodnih soba i kreveta. Nismo imali rođake ni poznanike u gradu i jedino rešenje je bilo da odemo do železničke stanice i da u čekaonici provedemo noć.
Tada supruga predloži da idemo vozom do Trstenika gde joj živi sestra koja se udala pre nekoliko meseci i da kod nje prenoćimo. Sačekasmo noćni šinobus koji nas odvede do Trstenika, koji je takođe bio pod snegom, čini mi se da je ovde bilo još više snega.
Sneg i mećava nisu prestajali. Po izlasku iz voza, nismo znali gde da idemo. Sve je bilo zavejano, a naši rođaci su stanovali van grada. Na ulici nije bilo nikoga da nam pomogne i da nas obavesti gde se nalazi njihova kuća. Supruga je kod njih bila za vreme jeseni, na svadbi, a sada se tačno ne seća gde se nalazi njihova kuća. Ostalo je jedino i poslednje rešenje da odemo do hotela u gradu i potražimo prenoćište.
Krenusmo ka centru grada da potražimo hotel i naše željeno prenoćište. Ulice su bile nerašćišćene, sneg je i dalje padao, mraz je sve više osvajao jer je ponoć odavno prošla. Čula se muzika iz hotela, tamo je bila neka svadba, igralo se, pevalo i veselilo. Mi smo bili promrzli, mokri, umorni, nije nas interesovala ni svadba ni muzika, već smo želeli krevet i san. Na portirnici, recepciji hotela, nam rekoše da imaju sobu za prenoćištte i konačno smo imali malo sreće. Konačno dolazimo do sobe i kreveta, biće spavanja u nedogled.
Dali smo lične karte recepcionaru, koji nam posle pregleda ličnih dokumenata reče da samo jedno od nas može da dobije sobu. Naime, na ličnim kartama pišu različita prezimena, a on se drži slova zakona i ne sme da nam da jednu sobu. Zaključak je da jedno od nas dvoje može da spava u sobi, a za drugoga nema mesta i neka se snalazi. Nisu vredela nikakva ubeđivanja i molbe, čovek sa recepcije nije popuštao i nije hteo više sa nama da razgovara. Nismo znali šta da radimo.
Među svatovima je bio i lokalni novinar koji me je poznavao. Srdačno se pozdravismo i reče da sam sigurno došao da pišem i pravim reportažu iz njegovog grada. Saznade za naše muke, recepcionaru sam morao da pokažem novinarsku legitimaciju i konačno dobismo tako željenu sobu. Reče nam da ne smemo da spavamo zajedno u jednom krevetu, može da naiđe kontrola, a on ne želi da ostane bez posla.
To je bio konačni kraj našeg snežnog putovanja za vreme zime, putovanje za ceo život koje se pamti i koje je konačno imalo srećan i lep kraj.