Iz Kanade do Peštera – novac za kupovinu koze obradovao je 80-godišnju Milku Kuč koja živi sama u selu sa petoro stanovnika.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija Vesti: Milka Kuč sa kozom i jarićima
Na adresu Hida Muratovića, humanitarca i saradnika Vesti, stigla je još jedna pošiljka iz dalekog Edmontona u Kanadi, od Dragice Forcan Wolch, čitateljke „Humanitarnog mosta“ i dobrotvorke koja je početkom meseca marta 2016. godine, vrednim donacijama od 700 dolara obradovala petoro starih i siromašnih u Sandžaku – Raškoj oblasti.
Ovoga puta humana zemljakinja, rodom sa Pala iz Sarajeva, koja je pre više od tri decenije napustila Jugoslaviju, postavši vlasnica nekoliko ustanova za negu starih lica u Kanadi, donirala je 400 kanadskih dolara sa molbom da se kupi koza za porodicu sa puno dece ili nekoj ostareloj osobi koja živi sama i kojoj će kozje mleko pomoći da se lakše prehrani, produži i bar malo ulepša život u samoći.
Hido Muratović se odmah setio 80-godišnje Milke Kuč iz zabitog sela Boljari na Pešteru, udaljenog 40 kilometara od Sjenice i oko 100 kilometara od Novog Pazara.
Milka živi sama bez ikoga svog u blizini, u selu sa ukupno četiri domaćinstva i petoro žitelja, nema nikakva primanja, bolešljiva je, ali je žilava, još je na nogama i mnogo voli svoju brvnaru, dom gde je provela 60 godina svog teškog života. Suprug joj je preminuo pre tri decenije, a dece i potomaka nisu imali, piše Muratović za Vesti.
„Pomagali smo Milki i ranije, prilog od 100 dolara poslala joj je čak i jedna tamnoputa Amerikanka, pomažemo joj da preživi u nedođiji bez puteva gde je nekada teže dočekati dan nego u Sibiru“, priča Muratović.
Najlepši su neočekivani pokloni, Milka se zaista mnogo obradovala kozi i jarićima, u jednom trenutku ih je izljubila i počela da priča sa njima:
„Milka će vama odmah da nabere kopriva, strpite se dok na Pešteru ne bude sveže trave, lepo ću da vas hranim, a vi ćete meni dati mleka i sira, sa vama ću, kad sam sama, i da šetam i da razgovaram, vi ćete biti moja razonoda i moj razgovor“, ponavljala je radosno.
Pobrinuo se Hido da baka Milki ponese i puno namirnica, kupio joj je i stočno brašno za kozu i jariće… Za koji dan će ponovo u Boljare da starici ponese risiver, dodatak za televizor kako bi mogla da hvata bar neki od TV-programa. Poneće joj i lekove koje je naručila.
„Puno je u ovom kraju ovako usamljenih i nemoćnih ljudi. Moja misija je da najpre njima, bolesnima i porodicama sa puno dece, pomažem. Sve su to pošteni i dobri ljudi i nisu svojom krivicom u nevolji. Evo, dve godine molim Centar za socijalni rad u Sjenici da dođu i obiđu Milku, uvek obećaju i još nijednom nisu došli“, ističe Muratović.
„Hvala ti, ćerko, do neba“, zahvaljuje se baka Milka Dragici Forcan.
„Šta bih ja da nije Hida, dobrih komšija i vas dobrotvora koji mi pomažete da preživim i da bar za koju godinu produžim život? Želim ti svaku sreću i puno zdravlja, tebi i tvojoj porodici. U Kragujevcu i Gornjem Milanovcu imam sinovce, brinu o meni i zovu me često, zimi kad su veliki snegovi odem kod njih u goste, mogla bih tamo i da ostanem, ali mene srce vuče u moju kuću, Pešter i moje Boljare. U samoći i nemaštini ovde mi je nekako lepše nego kod drugih, ovde ću i umreti“, kaže Milka Kuč.