Početna Magazin Godine Gubitak pamćenja – kako se nositi sa tim? (1)

Gubitak pamćenja – kako se nositi sa tim? (1)

Da li je to inat, tvrdoglavost ili samo pokušaj preuzimanja kontrole nad svim i na račun svakoga? Mnogo je razloga za ponašanje kome ste svedok.

Nije reč samo o gubitku pamćenja. Cela situacija je izuzetno stresna. Želite da vrištite! Pokušavate da urazumite. Pokušavate sa molbama. Ne možete da verujete, ali čak pokušavate i sa podmićivanjem. Odjednom se vaš roditelj uinati i kaže: „Ne!“ Neće da se presvuče. Ne želi pomoć. Ponekad na videlo izbijaju reči i stavovi koje nikada niste primetili kod svog roditelja i šokiraju vas. Ali ono što vas šokira još više jeste sve veći nedostatak strpljenja, razumevanja i shvatanja sa vaše strane.

Šta se dešava? Da li je to inat, tvrdoglavost ili samo pokušaj preuzimanja kontrole nad svim i na račun svakoga? Mnogo je razloga za ponašanje kome ste svedok. Neko to zove otporom, neko oklevanjem, a poneko u tome vidi čist prkos. Ja o tome razmišljam kao o pokušaju osobe da zadrži osećaj upravljanja nad sopstvenim životom. Većina ljudi se čvrsto drži svoje nezavisnosti.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Naročito u ranim fazama gubitka pamćenja, mnogo je poricanja sa obe strane. Vaš roditelj ili ostareli srodnik ne želi da prihvati ono što se dešava i možda čak i nije potpuno svestan/svesna sopstvenog kognitivnog opadanja.

Što se tiče vas, staratelja odrasle osobe, gubitak pamćenja i izmene ličnosti koje pokazuje vaš roditelj verovatno su jedna od najtežih stvari koju ste doživeli.
Koliko god da je iritantan svakodnevni problem – kako glatko preživeti dan, osećanje koje prati ovaj zadatak, osećaj gubitka i tuge zbog gubitka voljene osobe, jeste ono što razara čoveka. Za osobu koja gubi svoje sposobnosti, doživljaj je ništa manje stravičan.

Treba da započnete proces staranja o osobi sa gubitkom pamćenja tako što ćete prihvatiti činjenicu da se promene dešavaju i da su te promene zastrašujuće i da ispunjavaju i žrtvu bolesti i staratelja gamom osećanja koja obuhvataju i tugu, ljutnju, krivicu i bes. Možete se razbesneti i uplašiti zbog onoga što se događa i zbog činjenice da vaši predlozi za kontrolisanje situacije ne nailaze na prijem, pa vam se čini kao da vas nešto blokira na svakom koraku.

Borba sa ovim problemima, kao i sa onima koji nastavljaju da eskaliraju kako se pamćenje gubi, jeste kreativan proces bez jednostavnih odgovora.

  • Svakom problemu treba prići posebno na smiren način. Sukob nije odgovor, već blagi pristup preusmeravanja ponašanja i utvrđivanja obrazaca sa kojima vaš roditelj ili stariji srodnik ima osećaj da, bez obzira na bilo koji gubitak, i dalje ima kontrolu. Bez obzira na prirodu problema, obavezno se trudite da ispoštujete osećanja roditelja i da pokažete razumevanje.
  • Za one koji su u ranim fazama gubitka pamćenja, pomaže držanje kalendara, satova i podsetnika po kući. Red je neophodan, a držanje samo nužnih stvari i označavanje gde koja stvar pripada moglo bi da bude od pomoći. Jednostavna rutina može biti od velike pomoći. Važno je u ovoj fazi, kao i u svim drugim fazama gubitka pamćenja (v. Faze Alchajmerove bolesti), da se dozvoli da starija osoba donosi što je moguće više odluka. Pustite ih da odluče šta će jesti, šta će obući. Možete da suzite izbor, ali omogućite im da on ipak postoji.
  • Pojednostavite svet koji ih okružuje. Isuviše buke može odvraćati pažnju i biti iritantno. Preveliki nered čini nalaženje stvari težim. Prolazi po kući treba da budu očišćeni od nepotrebnih stvari.
  • Odvraćanje pažnje je korisna taktika kada neko pruža otpor pomoći koja mu se pruža. Kada roditelj krene da ponavlja urađeni zadatak ili da priča priču po šesti put, skrenite mu pažnju na nešto interesantno. Pustite njenu ili njegovu omiljenu muziku, donesite stare fotografije, počnite temu za koju znate da će podstaći lepa sećanja. Ako se osoba iznervira, napravite pauzu i vratite se ovome kada se emocije smire. Ponekad je pauza dovoljna da osoba zaboravi da se iznervirala zbog nečega što se desilo nekoliko minuta ranije.
  • Koliko god teško bilo, naučite da ignorišete što više stvari možete. Ovo nije lako, ali ispravljanje nekoga čije je pamćenje oštećeno može biti ponižavajuće i može učiniti da se osoba oseća poniženom. Pored toga, to neće promeniti činjenicu da oni to ne mogu da zapamte. U svim sferama života, treba da izaberete koja pitanja su zaista važna, a koja treba da ignorišete. Da li je zaista važno ako se odeća vašeg roditelja ne slaže ili što krevet nije dobro namešten? Samo situacijama opasnim po život ili onima koje bi mogle postati opasne treba da se aktivno bavite.

Iako je lako pisati ovakve savete, njih nije uvek lako ispratiti. Gledate kako osoba do koje vam je stalo propada i ponaša se tako da bi bilo čije strpljenje bilo na velikoj probi. To je podsetnik da i vi, takođe, doživljavate značajan gubitak.

Vaša osećanja su podjednako važna kao i osećanja vašeg roditelja. Vaša frustracija činjenicom da za petominutni zadatak vama sada treba 20 minuta, sasvim je razumljiva. Nađite ventil. Frustracija i ljutnja neizbežno će se nagomilati i ta osećanja treba izbaciti iz sebe. Oprostite sebi ljutnju. Ovo nije situacija sa kojom je lako nositi se.

Emili Karton je dugogodišnja socijalna radnica koja se specijalizovala za pitanja gerijatrije i pomoć ostarelim licima. Osnovala je i Thetford House, ustanovu za brigu o starim, zavisnim osobama.