Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Bila je to sunčana jesen 1999. godine. Nazvala me je starešina izviđača zamolivši me da sa nekoliko izviđača dođe u moj stan radi popune formulara za vizu, a za putovanje iz snova. Ja sam morala da odustanem jer nisam imala odgovarajuću sumu novca. Došli su razdragani, posedali gde je ko stigao i uz žamor su počeli popunjavati formulare. Ja sam ih posluživala kafom, sokom, kolačima i u jednom momentu starešina izviđača Srbije je podigao glavu i glasno upitao:
„Zašto naša draga domaćica ne popunjava formular?“
Odgovorila sam da, ukoliko tog dana nađem sponzora koji će mi pozajmiti novac, ići ću, znajući da ja sponzora nemam.
Gospodin Barbarić koji je tada bio starešina Izvidđaca Srbije, rekao je odmah da on daje 100 maraka bespovratno. Na moje iznenađenje, nekoliko meni nepoznatih izviđača ponudilo je po 100 maraka kao pozajmicu. Tada je gospodin Barbarić uz osmeh rekao:
„Sada više nema izgovora, popunjavajte formular!“
Popunila sam ga i tako sam se za par dana našla u autobusu sa 65 izviđača iz Srbije od 284 prijavljenih. Bili smo obučeni u bele majice koje su imale odštampano ime odreda kojem pripadamo sa izviđačkim maramama oko vrata. Među nama je bilo mladih od 11 i starijih do 66 godina.
Izviđačka organizacija je vaspitna organizacija koja ima kontinuitet od 1907. godine i broji preko 45 miliona članova širom planete. Savez Izviđača Srbije ostvaruje svoja prava i preuzima obaveze u Svetskoj organizaciji skautskog pokreta. Te godine, bilo je oko 20.000 članova u Savezu Izviđača Srbije. U ovoj organizaciji se radi po programu koji obuhvata sve ono što će detetu zasigurno zatrebati nekad u životu, tj. ništa suvišno. Demokratija u ovom pokretu nije anarhija (da radi ko šta hoće), već regulisanje svih međusobnih odnosa, tačno se zna ko je za šta odgovoran u svakom trenutku. Na ovom našem putovanju, za sve je bio odgovoran starešina najviši po činu, a onda njegov zamenik, pa načelnik, vođe četa i vodnici. Svi mi stariji na ovom putu smo bili pomoćnici strešini i u službi dece koja putuju, a oni su pomagali starijima, jer se to od izviđača očekuje.
Na početku putovanja, starešina je rekao:
„Idemo u zemlje gde izviđači imaju ogroman autoritet, gde stariji koji rade sa decom u izviđačima, imaju najveća državna i moralna priznanja za taj rad. Predsednici tih drzava svake godine primaju te ljude koje nazivaju Izviđači Orlovi. Kod nas još nije tako.“
Onima koji su nas ispratili poručio je da nam požele mirno more i da nas čuva Bog, a mi ćemo moliti Svetog Nikolu da bdi nad nama i našim brodom. Verujemo da će stari dobri Posejdon, Zevsov brat, čuvati naše izviđače jer su to oni zaslužili nakon tromesečnog bombardovanja.
Naš prvi izlet je bio u Atini gde smo obilazili grad i videli Sintagmu, Akropolj, Partenon… I na kraju smo otišli do luke Pirej gde nas je čekao brod. Sa broda smo izlazili na izlet na ostrvo Patamos gde smo posetili manastir i pećinu Otkrovenja. Sveti Jovan Božanski je u toj pećini primio poruku od Boga i napisao svoje delo o Apokalipsi Sveta.
Sledeći izlet je bio na Rodosu, otrvo Viteza, gde smo iz centra grada Mandraki išli do brda Monte Smit, gde se nalazi antički akropolj, sa kojeg se pruža prelepi panoramski pogled na grad i stadion iz II veka. Sa izleta smo se vraćali na brod gde smo šetali po palubi i sa nje posmatrali galebove i igru delfina, a uveče uživali uz raznovrsne programe, nakon čega smo igrali do duboko u noć.
Došlo je i jutro sa prelepim izlaskom sunca kada smo se približili luci Haifa. Kontrola svih nas prilikom izlaska sa broda bila je rigorozna, svaku tašnu su pregledali sa velikom pažnjom, pa se izlazak sa broda bas odužio. Luka Haifa predstavlja morska vrata Izraela i iz nje smo luksuznim autobusima išli na najznačajniji izlet u Jerusalim, putem starim 2000 godina, via Maris.
Profesionalni vodič u autobusu nam je pričao o Jerusalimu na engleskom jeziku. Na sreću, u grupi nam je bila profesorka engleskog, buduća popadija, koja nam je prevodila. Saznali smo da je Jerusalim dragulj Izraela, i sveti grad tri vere koji ima nadimak „Knez Mira“, ali to je grad u kome se desila muka, smrt i vaskrsenje Isusa Hrista i već 2000 godina nema mira. Ni na jednom mestu na svetu nisu tekle bujice krvi kao u tom gradu. Nigde se nije toliko žestoko borilo, tako mnogo umiralo, kao u ovom gradu. Tri svetske vere – islam, judaizam i hrišćanstvo, učinile su od njega jabuku razdora. Nigde na svetu nije izgovoreno toliko molitvi kao u Jerusalimu.
Od vremena Isusa Hrista grad je bio 11 puta osvajan i pet puta sasvim uništen. Njegove ruševine čuvaju sećanja na prošlost, ali biblijski Jerusalim, po misljenju arheologa, miruje pod 20 metara visokim slojem ruševina. 70. godine nove ere desilo se ono što je Isus Hrist prorekao: „Jerusalim će zgaziti bezbožnici.“ Legije cara Tita plamenom su uništile grad, a drveće iz njegove okoline od oko 18km je pretvoreno u pustinju kakva je danas. Trostruke gradske zidine bile su porušene, hram Jevreja razoren i obeščašćen, a njegove ostatke u tragovima Rimljani su kasnije uništili. Od tog vremena, Jerusalim je bio lopta kojom se igra istorija.
Od polovine proslog veka, tj. od 1948. godine Jordan i Izrael se bore oko toga ko će uci u posed Svetog Groba, pa su čak i UN uticale da se sklopi primirje. Jordanci su Jevrejima zabranili da se mole pred najvećim svetilištem jevrejskog naroda – pred Zidom Plača. Taj zid je ostatak hrama koji su razorili Rimljani. Od juna 1967. godine i Izraelskog munjevitog rata na Sinajskom poluostrvu i osvajanja Starog grada Jerusalima, pobožni Jevreji mogu ponovo da se mole pred Zidom Plača. Hoće li moći i ubuduće da kleče pred ovim zidom? Odgovor još niko ne zna. Tragedija Svetog grada još nije završena.
Naš autobus se uputio ka Vitlejemu da bi posetili Crkvu rođenja Isusa Hrista. Između Vitlejema i Jerusalima ima samo 9,5 km i zid koji deli Izrael i Palestinu, a to je hiljadama godina bila jedna celina. Vitlejem leži na Zapadnoj obali i on je palestinski grad, a većinom je muslimansko stanovništvo, dok su na prelazu XIX u XX vek više od 90 odsto stanovništva Vitlejema bili hrišćani. Gradić Vitlejem se slavi u božićnim pesmama, ali je jedno od najnestabilnijih područja u svetu.
Na vrhu brežuljka uz koji smo se brzo uspinjali, nalazi se kaldrmom popločan Trg Jasli, a na njemu Crkva Rođenja Isusa Hrista. Ova crkva je skrivena od pogleda, a liči na kameno utvrđenje debelih i nepristupačnih zidova. Zbog toga je i opstala 14 vekova, iako je stalno bila na udaru osvajačkih vojski. Ulaz u baziliku smanjivao se tokom vekova da bi se onemogućio pristup putnicama na konjima i kamilama. Sad je sveden na malenu rupu, i morali smo se saginjati da bi smo se provukli. U crkvi je bilo sveže i mračno. Kad se siđe niz izlizano stepenište, do oltara, vidi se mala pećina i na njenom podu jedna srebrna zvezda koja označava mesto rođenja Isusa Hrista. Ovde se sreću ljudi koji citiraju Bibliju, neki Kuran, a neki Toru, neki se mole klečeći, neki čelom dodiruju zemlju, a neki stoje. To se neprestano događa svakodnevno. Mi smo u redu silazili do tog svetog mesta ispred kog su naš mladi pop i njegova buduća žena pevali odgovarajuće molitve. Bilo je veličanstveno.
Za svaki kvadratni metar Crkve Rođenja otimaju se tri konfesije koje služe u toj crkvi: grčka, rimokatolička i jermenska pravoslavna. Ponekad se čini da zadatak stražara u crkvi nije da štiti turiste nego da spreči da se sveštenici ne sukobe, jer ne mogu da se dogovore ni u vezi proslave Božića u Vitlejemu. Sveštenici Grcke pravoslavne crkve ravnaju se prema Julijanskom kalendaru koji za Gregorijanskim kasni 13 dana, tako da Badnje veče pada 6. januara. Vitlejemska ponoćna služba 24. decembra se održava u mlađoj rimokatoličkoj Crkvi Svete Katarine koja se nalazi u Crkvi Rođenja. Jermenska pravoslavna Božić slavi u svom krilu ove crkve 18. januara, tako da se u Vitlejemu Božić slavi tri puta godišnje.
Posle Vitlejema posetili smo Hram Svetog Groba i Hristovog Vaskresenja koji je centar hrišćanstva i svetinja nad svetinjama. Ispod svojih kupola ima devet svetih mesta i 30 svetinja. Od njih je najznačajnija Kapela Svetog Groba – mesto gde je bilo položeno Isusovo telo, i koje je prekriveno mermernom pločom iz XVI veka. Mi smo jedno po jedno ulazili u predvorje Svetog Groba gde na stubu gori Večiti plamen na kome smo palili naše sveće. Tu su pop i popadija pevali dok je svako od nas prolazio pored groba. Ja sam na tren zastala pored groba i položivši ruke na kamenu ploču pomislila želju da Gospod brine o dušama mojih pokojnih sinova. Tog momenta su mi noge klecnule i ja sam klekla pored groba. Uvek sam se pitala kako to i zašto sve dok mi na to nije dao odgovor sveštenik jednog manastira rekavši da se takva želja od našeg gospoda moli klečeći.
Na povratku na brod, pravi se pauza kod fabrike dijamanata u kojoj je naš pop uzeo prsten sa safirom svojoj budućoj ženi, a mi smo ih na izlasku dočekali sa pesmom „Safire, moj Safire“. Zaprosio ju je u crkvi u kojoj je Isus na svadbi vodu pretvorio u vino.
Spustili smo se i do reke Jordan gde je Sveti Jovan krstio Isusa, pa su i naši izviđači poželeli da se krste na tom mestu. Doveden je i grčki sveštanik kojem je asistirao i naš pop. Svi za krštenje su bili u belim tunikama u vodi, a iza njih, kumovi.
Sveštenik je svakog ponaosob krstio. Na kraju ih je sve polio vodom jednim zamahom ruke, a mi smo im sa obale čestitali. Oni koji su bili kršteni su u belim tunikama ušli u reku Jordan, tri puta se potopili da bi reka Jordan odnela sve greha učinjene do tog dana. U autobusu smo sumirali utiske kojih je bilo za pamćenje.
Svaki učesnik ovog hodočašća je poslednje veče na brodu od kapetana dobio u ruke sertifikat kojim se daje na znanje da smo, ispunivši biblijski priziv, dosli u Jerusalim, Sveti grad, i da od tada imamo pravo da nosimo titulu jerusalimskog hodočasnika. Ja sam zbog toga blagoslovena, a svima koji do sada nisu pošli ka Jerusalimu, toplo preporučujem, jer je to grad koji treba posetiti barem jednom u životu.
Nekada se do daleke Palestine putovalo dugo i mukotrpno i do 50 dana. Hadžiluk je za mnoge bio životni san, za koji su prodavali imanja. Pristajali su i na mogućnost da, ako umru na putu, budu sahranjeni u pesku – ali nisu odustajali. Danas se do Jerusalima putuje avionom ili brodom kao mi.
Po povratku, odmah smo izradili fotografije i našli se kod mene da ih pogledamo, razmenimo i da se ispričamo. Svoj dug sam vratila.
Svi smo bili pozvani na svadbu mladog popa.
Zahvaljujući velikom srcu izviđača, ja vam danas mogu pisati o putovanju koje je u mom životu ostavilo nezaboravan trag.