Jedan od najvećih strahova koji imamo za svoje roditelje, ali i za same sebe, jeste taj da ćemo završiti u domu za stare, obamrli od lekova u potpunom stuporu. Jedan primer pokazuje da ovaj strah nije sasvim neopravdan.
Skoro 300.000 korisnika domova za stare u SAD trenutno prima neki od antipsihotičnih lekova, obično radi suzbijanja anksioznosti ili agresije koja može da prati Alchajmerovu bolest i druge vidove demencije.
Međutim, antipsihotici su namenjeni prvenstveno lečenju teških mentalnih oboljenja kao što su šizofrenija i bipolarni poremećaj. Kada je reč o pacijentima sa demencijom, lek ima istaknuto upozorenje koje kaže da može da poveća rizike od otkazivanja srca, infekcije ili da dovede do smrti.
Ništa od ovoga nije bilo na umu Marie Sherman kada je njena porodica odlučila da njenu 73-godišnju majku Beatris smesti u jedan dom za stare u Kaliforniji. Ona objašnjava da su se odlučili na ovaj korak, ne zato što je majka bolovala od Alchajmera, već zbog padova:
– Nismo želeli da otac pokušava da je podigne, i hteli smo da bude bezbedna – objašnjava ćerka.
Ubrzo je dom za stare obavestio supruga Beatrise da je ona uzrujana i da žele da joj daju lekove za to. I on je odobrio:
– Stalno su pričali kako ona pravi previše buke i da joj daju lekove kako bi je utišali – objašnjava on. Federalni zakon u SAD sprečava upotrebu antipsihotika i drugih psihoaktivnih supstanci u cilju olakšavanja rada osoblju.
– Ali oni su joj davali sve više, i svaki put kad sam odlazio do nje primetio sam da stalno mumla kao da je izgubljena – priča suprug.
Ćerka dodaje da majka nije bila izgubljena već da jednostavno nije bila pri sebi zbog lekova: – Ona je dozivala pomoć, molila se, i molila se da umre.