Početna Draganova nagrada Dragi (Jagodina): Kiži, ostrvo muzej

Dragi (Jagodina): Kiži, ostrvo muzej

Dragi (Jagodina): Kiži, ostrvo muzej

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Crkva na ostrvu Kiži

Šestog avgusta naš brod plovi jezerom Onjega, verovatno najvećim na svetu. Sa palube posmatramo vodu bez vidnih obala. Peki putnik najavljuje pojavu ostrva Kiži i u pola sata otvara nam se ostrvska panorama. Iz zelenila drveća i trave štrči visoki crkveni zvonik, pod kupom u otvoru slute se njegova zvona. I uz njega malo je odvojena široka i visoka crkva, s kupolom koju čine nebrojive okrugle kupole. Nešto desno je niža crkva, sa manjom grupom kupola nad vodoravnim krovom.

Ove tri svete građevine pod suncem su tamna zdanja, lepih skladnih oblika. Skupa su čudo sred zelenog predela opkoljenog širokom bistrom vodom. Čudo neviđeno!

Stižemo u pristanište, sto pedeset turista, iskrcavamo se za vodičima, bez gužve, navikli da primireno primamo nova saznanja. Žarko i Nada se drže za ruku, isto Zora i ja, no i drugi brojni parovi, pretežno smo stari turisti, oprezno prelazimo preko brodske daske nad vodom i stupamo na uređeni plato sa pristanišnom drvenom kućom i malo dalje sa drvenim restoranom i velikom nadstrešnicom.

Našim očima se nude lepi predeli i ljudska zdanja u dva mala drvena sela sa crkvama na ostrvu. Avgustovska vrućina i samo dva sata vremena određena brodskim programom, ne dopuštaju da se baškarimo na lepom ostrvu. Celovitiji pregled ostrva, koje je Muzej ruskog građevinarstva od drveta, nakratko nije moguć. No videćemo glavno i bitno, a ono je kažu i najlepše.

Mene su priče o ruskim drvenim kućama, čak i crkvama, uvek navodile na pomisao o građevinama manje postojanosti od zgrada sazdanih od tvrdih materijala kojima su prekriveni kontinenti i države. No prethodnog dana, u poseti selu Gorici, Zora i ja smo stekli utisak da su ruske drvene kuće stamena stambena zdanja za ugodan život u sva godišnja doba, znači i u ruske surove zime.

Iz skupa šešira i marama protiv znoja, krećemo za vodičima. Pomešali smo se – Srbi, Grci, Amerikanci, Nemci i Norvežani. Crnogorce i Bosance ne odvajam od Srba, i u brodskom restoranu smo zajedno.

Povorka teče uređenom širokom stazom, uz drvored, po podu opšivenom svežim daskama, u pravcu crkava koje se renoviraju, što je za nas još jedna nezgoda. Hodaćemo pola kilometara do njih. Vodiči prenose svoja znanja o Ostrvu na jezicima svojh grupa. Dobro ih čuju samo oni u prvim redovima.

Dobro obavešteni Žarko koji je, pre putovanja, sa interneta i u knjigama, saznao šta će moći da se vidi tokom plovidbe Volgom, objašnjava svojoj Nadi, mojoj Zori i meni, da Ostrvo muzej ruske arhitekture od drveta čuva više desetina hiljada eksponata, smeštenih u crkvama i u oba mala sela. Same drvene kuće sela i pojedinačne u raznim predelima su osobeni muzejski primerci.

Stižemo pred Crkvu Preobraženja. Od drveta je, greda, stubova, dasaka, letvi, letvica, oblikovanih u ravne, izdužene, poprečene površine, uglaste, pljočaste i oble. Najistaknutije su obline kupola. U vrhu crkve je najveća, sa šiljkom u nebo, ispod nje su se mnoge okitile u roju. Najvišu kupolu gore, na 37 metara visine, slede tri niže, ispod u narednim širim redovima ima ih poviše, ukupno ih je u debelom grozdu dvadeset i dve! I fantastično vise nad brodom crkve, kao jedna velika izdužena i u dnu raširena kupola.

Crkva je od jele, bora, jasike, bresta i breze. Njeni delovi su sačinjeni znanjem i iskustvom tvorca – prema bojama i trajnosti svake vrste korišćenog drveta, na mestima gde se njegove osobine najbolje koriste.

Pocrnela od trajanja, od sunca i mrazeva, od kiša i vetrova, crkva je stamena i veličanstvena. Po predanju, napravio ju je – ne sagradio – stolar Nestor. Bez ijednog gvozdenog eksera. Samo sekirom i dletom. Po završetku svog monumentalnog umetničkog dela, majstor Nestor je bacio sekiru i dleto u jezero i rekao je:

„Ovakva crkva nigde ne postoji, niti će ikada na svetu postojati!“

Za ovom legendom došla je i priča da je u sukobu Rusa i Finaca. Finski pilot dobio je nalog da ovu crkvu spali. Ali kad je iz vazduha ugledao njenu lepotu, vratio se u vojnu bazu, spreman da bude osuđen. Posle Drugog svetskog rata, ovo se saznalo. Meštani su pozvali pilota u goste i proglasili ga počasnog Ostrvljaninom.

O lepom zdanju lepe i legende. One su istine, kažem Zori i Nadi. Žarko kaže i da nisu, trebalo je da ih meštani izmisle.

Ulazimo u crkveno postolje. Mnogo nas je, u grupama razgledamo hol i stepeništa koja idu na tri nivoa. Ne možemo u brod crkve, zbog restauracija vrata su pritvorena. Ipak, neki zavirujemo kroz otvor u molitveni prostor, opažamo tamo u dubini pred oltarom konture sjajne Ikonostasa. Freske u redovima različitih veličina. Crkva, kaže Žarko, ima sto i dve ikone iz 17. i 18. veka, građena je 1714. godine.

Uz ovu je i drvena Crkva Bogorodičnog pokrova, napravljena 1764. godine. I ona ima oveću grupu kupola nad krovom.

Sam Zvonik je umetničko delo, poznato po zvonima koja bruje Ostrvom, u vreme Božje službe. U nečemu je izuzetak u drvenom građevinarstvu ostrva, zvona su jedina ostrvska tvorevina od metala.

U povratku daščanom stazom, čuje se mnogo kratkih komentara, između divljenja i začuđenosti. Vrelo sunce nas žuri do putničke nastrešnice. Svi su našli mesta, posedali su na drvene glatke klupe, hlade se napicima koje junoše donose u tuce.

Nada, Zora i Žarko piju hladno pivo.

Iz restorana donose i hladne sokove, kiselu vodu, ali i kafe i čajeve, pa zar i oni ne rashlađuju turistička grla i užarena lica.

Najmlađa među svima, sedamnaestogodišnja Marija hladi babu Draginju sladoledom.

Biljana je isključila kameru i ubacila u torbu.

Ja bih da vidim širi izgled ostrva, makar nakratko. Zora mi pokazuje sat na ruci, ne treba da se udaljavam. Vreme prolazi.

Ipak, umesto piva ili oranžade, polazim travnatom stazom ka obližnjem brežuljku, stajem na brdašce sa pokojim hladovitim drvetom. S druge strane, u zalivu jezera je plaža. Prepuna je kupačima. Kažu, ostrvo ima u oba sela samo par stotina ljudi. I sam bih pošao u vodu, ali vreme je kratko.

Snimam nekoliko drvenih kuća na širokom travnjaku. Vraćam se pod nadstrešicu, prave mi mesto da sednem. Ipak, dobro je hladno pivo.

I tad mi pada na pamet da i ja ispričima neku priču. To kažem svojim sabesednicima. Daju mi povod dva putnika sa broda.

U to vreme, svi iz hlada vidimo kako se iz dubine prazne daščane staze pomaljaju invalidska kolica sa guračem Albertom i Ajhmanom u njima. Zaostali su u povratku od crkava. Dolaze sporo, vidni kao crna lopta. Potom se razaznaje njihovi celovita pojava. Kreću se pužjom brzinom, pocrnela lika i spljoštenih košulja od znoja.

Ne smem da pomislim da oba starca, o kojima bih da pričam, liče na mumije. Zar i sam, u bliskoj osamdesetoj, nisam sličan speknutoj mumiji, i još se usuđujem, doduše sa svojom životnom saputnicom Zorom, da plovim brodom kanalima, Volgom i drugim rekama i jezerima od Moskve do Petrovgrada.

Najava moje priče izazva iznenađenje kod mojih bliskih saputnika. Rekoh:

„Žarko, tvoju priču o majstoru Nestoru, našao si u vodiču ili na Internetu. Moju priču o dva stara Nemca, koji sa nama plove, saznao sam prošle večeri na palubi. Sedeo sam za stolom, oni su bili za susednim, Albert na stolici, a Ajhman u kolicima. Slušao sam njihov razgovor.“

„Ti odlično znaš nemački“, našali se Zora.

„Slušao sam njihov nemi razgovor.“

Sve troje se nasmeja, a ja objasnih:

„Vode ga tokom putovanja od prvog dana, kad smo ih ugledali na moskovskom aerodomu Šermetovo.“

Nada i Žarko me pogledaše, ona radoznalo, a on oprezno skrivajući nevericu. Pomislio je da ću praviti šalu o dvojici turista. Stariji su no mi, ali hrabri su ljudi, koji teško, a mirno snose vrućine ruskog putovanja, u satima kad izađu van klimatizovanog broda.

„Ako ne čujete celu priču pre polaska na brod, tamo ću da vam je završim.“

Ajhman i Albert su bili studenti Tehničkog fakulteta u Berlinu kad ih je 1941. Verhmat uputio u opsadu Lenjingrada. Bili su u tenkovskoj jedinici.

Grozan rat s velikim gubicima na obe strane trajao je dugo. Lenjingrad su opsedale i neprekidno napadale brojne nemačke divizije, avionima, tenkovima i pešadijom. Rušile su grad, izgladnjavale i ubijale vojsku i stanovništvo, dve godine i oko sto dana.

U bici tenkovima, onda kad su Lenjingrađani u gradskoj fabrici izgradili nove oklopne tenkove, sa zidom od sedam centimetra debljine čelika, nemački tenkovi su razbijani prvim pogodkom, nemačke granate su ruske tenkove samo grebale.

Albertov tenk je bio zapaljen. Ajhman, iz drugog tenka, izvukao ga je iz vatre i ubacio u svoj tenk. Preživeli su, bili su zarobljeni u masi od 90 hiljada nemačkih vojnika, zajedno s komandantom Paulusom, za koga se Hitler čudio što se nije ubio pre predaje.

Priče o milionima žrtava, padu Berlina, kao i druge o velikim bitkama u Drugom svetskom ratu su grozne. Grozne su i one o savezničkim i nemačkim zarobljenicima.

Jedanaest miliona zarobljenih Nemaca, trpanih u zatvorske i radne logore, pola kod Rusa, toliko kod Amerikanaca, Engleza i Kanađana u desetak godina, opet prepolovljeno radom i glađu na istoku i zapadu, pušteno je da se vrate u Nemačku posle 1950. godine.

Ajhmannu je noga amputirana kasnije. Želja obojice da vide mirnu Rusiju, bez opsade i logora u hladnom Sibiru, gde su šest godina gradili kuće Rusima, ne bi se nikad ostvarila da Albert nije saborcu ponudio da zajedno putuju. Sa kolicima, kako ih vidite.

Naš vodič priča da je Ajhman u Jaroslavlju pitao, gde su to Rusi izgradili spomenik Mački. Rekli su mu da će spomenik videti u Petrovgradu, a da su Jaroslavljeni poslali opsednutom Lenjingradu vozom pet vagona mačaka. U izgladnelom Lnjeingradu, punom ruševina i leševa ljudi, koji su umirali i na ulicama od gladi, nakotilo se mnoštvo pacova da je puštanje mačaka u odbranu građana upamćen događaj.

Albreht i Ajhman stigoše s kolicima. Bez reči nastaviše kretanje ka brodu. Pođosmo svi za njima, vreme posete Ostrvu beše isteklo.

Dragi Tasić, Jagodina