Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Dragan (Beograd): Putovanje kroz vreme

Dragan (Beograd): Putovanje kroz vreme

Dragan (Beograd): Putovanje kroz vreme

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na fotografiji: Stari čamac na Dunavu, Stara Palanka
(skup kuća na Dunavu koje pripadaju Banatskoj Palanci)

Bavim se ribolovom od svoje četvrte godine. Prema crtežu iz dečije knjige, savio sam špenadlu, vezao je koncem, napravio plovak i koncem sve povezao na prilično dugačak prut. Prvi ribolov nije doneo rezultat, ali je ljubav ka ribolovu i rekama započela.

Baš sada sedim na obali Dunava, uzvodno od male marine zvane Centrala, sa prelepim pogledom na Pančevački most. A baš jutros, uz prvu kafu, slušao sam na radiju lepu priču o savremenim herojima, koji su svoju snagu, veštinu i nesebičnost, uposlili u samu igru sudbine… I rešili da mnogima promene vreme putovanja, na put bez povratka.

Jedan od njih je Renato koji je na svoj život i ljubav prema Dunavu stavio krunu, a postao otac svih voljnih i nevoljnih davljenika koje je uspeo da otrgne od brze rečne matice. Mit o nastanku očinstva onome koga si spasao, davno su stvorili Indijanci i prema tom kodeksu su se vrlo ozbiljno ponašali.

Pa tako sedeći na obali Dunava, setio sam se i jedne jake i dirljive priče baš ispod Pančevačkog mosta. Moj dobri drug Nenad mi je priču ispričao, a ja sam sada rešio da putujem kroz vreme, na putovanje koje može nekome doneti tugu ili radost, a mladoj generaciji sliku * kako je nekada bilo lepo i teško…

PRVO KUPANJE

„Prvo kupanje“ za mnoge je baš ono, gde se, obično bez svoje volje, predajemo bogu u zaštitu i dalju brigu, a to je sam čin krštenja. Odmah da kažem, da je ovde priča o sasvim suprotnoj stvari, odnosno da upravo onaj gore nije odradio svoj posao i da se radi o nesreći, koju su Neša i njegovi drugovi zapamtili za ceo život. Nesreće koje se dese brzo i čudnovato, kao letnje nevreme, uragan na moru, lavina posred skijališta i ko zna šta još, dođu podmuklo i iznenada i u svojoj svireposti ne biraju žrtve koje će da povedu sa sobom.

I pre nego putovanje kroz vreme krene, još jedna uvodna napomena: radi se o detinjstvu i godinama dečaka u kojima se ispoljavaju ili stiču sve osobine koje kasnije čoveka prate do samoga kraja.

Neša je odrastao nadomak Dunava i Pančevačkog mosta, uz dva starija brata i majku koja je davala sve od sebe da svoje sinove pre svega prehrani i školuje i od njih napravi poštene ljude. Život sa jednom skromnom platom bio je težak, ljubav među braćom ogromna, a dirljiva je bila majčina ljubav, njena borba i stalna briga… Pazilo se na svaki dinar, a kada se sa starog šporeta skine mršava čorba, na plotnu se žurno stavljala šerpa sa vodom da se voda zagreje i iskoristi, dok se ringla potpuno ne ohladi…

Deca, čiji su roditelji bili sa boljim primanjima, išla su u ribolov zbog zabave, a Neša i njegova braća pecali su da bi obezbedili mesnati ručak. Omiljeni i najčešći ulov bile su štuke, upecane primitivnim priborom od kojekakvih dugih i vitkih štapova ubranih pored Dunava, sa nastavljanim kanapima i udicom od savijene i naoštrene žice. Na udicu bi stavljali male žive ribice, koje su hvatali rukama po blatnim baricama zaostalim kada se Dunav leti povuče u korito. Štuke bi pecali u plitkoj vodi između polegle trave i po malim brzacima koji su nastajali usled oticanja vode iz bara u Dunav.

Neši je bio najlepši trenutak kada štuka, sakrivena u travi, munjevito napadne i proguta ribicu. Sledi kratak i odlučan trzaj, a na gornjoj strani štukinih usta izleti oštri deo improvizovane žičane udice. Tada bi Nešu preplavio osećaj zadovoljstva, a odmah zatim bi pomislio na pečenu štuku u rerni uz obaveznih bar desetak krompira.

Posle slabo plaćenog posla u školi, Nešina majka je radila bilo šta kako bi dopunila uvek praznu porodičnu kasu. U siromašnom radničkom naselju, nadomak Beograda, u teškim godinama petogodišnjih planova obnove zemlje uzodricanja i radne akcije, nikome nije bilo lako.

Porodice su bile sa više dece, a u pomalo raspuštenim i uvek prekobrojnim razredima, uvek je bilo po nekoliko đaka koji su se izdvajali… Po garderobi, učenju i, uostalom, po boljoj finansijskoj situaciji u porodici. Takav je bio i Nešin drug Pavle, sa kojim je zajedno od prvog razreda, a sedeli su u istoj klupi.

Kao jedinac, ne mnogo razmažen, Pavle je bio dobar drug, ali pomalo mek i uzdržan i nikako se nije uklapao u očvrslu gomilu vesele dečurlije, kojima su kroz prve dečije mišiće, uz brz rast, obavezno virila rebra i kosti. Pavle je uporno pokušavao da se uklopi na bilo koji način, u njemu dragu družinu dečaka iz razreda, pa je povremeno sakrivao pažljivo pripremljenu garderobu za školu, savijenu u pravilne geometrijske oblike i uzimao izgužvanu i najgoru koju je imao.

Pavlova majka je bdila nad svojim jedincem i danju i noću i on je često imao utisak, da kada se ujutru probudi ili se danju naglo okrene bilo gde, da će uvek ugledati brižne i tople majčine oči, koje ga beskrajno vole. Pavle je iskreno i duboko voleo majku, ali ga je njena ljubav često pritiskala i gušila, pa mu se ponekad vraćao i ponavljao san u kome se on pretvara u debelog šarana, koji je po vrelom letu zapao u plitku baru punu pijavica koje ga napadaju i žitkog mulja koji ga guši. Tada bi se naglo uz trzaj budio, obliven znojem, uzrujan i ubrzanog disanja. Tada nije pomislio da je bolestan, ali je u svojoj čistoti i dobroti osećao ljubav i brigu majke kao opterećenje i kao obavezu da ne sme da je razočara.

Zato je Pavle dobro učio, izbegavao tuče i prljanje u njemu dragim igrama sa drugovima, a bio je omiljen i kao takav i bio je najbolji učenik u razredu. Drugovi su ga voleli, ali su nekako osećali da on ne pripada njima i da je samo pukom greškom dospeo u ovo siromašno naselje i da će verovatno brzo otići, tamo gde je sigurno bolje.

Često bi Pavlova majka dolazila pred školu da sačeka već poodraslog sina, pa bi poimence pozdravljala vesele dečake i svakom bi rekla po nekoliko lepih reči. A na kraju bi usledila molba, iskazana brzo, plahovito i pomalo stidljivo: „Čuvajte mi moga Pavla, bolešljiv je i osetljiv i nedorastao je vašim nestašlucima.“ A na kraju je skoro uvek govorila, tada već uzrujano: „I nikako ga ne vodite na Dunav na kupanje. Voda je brza i opasna, može se desiti strašno zlo…“

Tada smo bili u šestom razredu i smatrali smo se odraslim. Mnogi su svoju muškost dokazivali prvim povučenim dimom od uvijenih cigareta, često pravljenih od kojekakvih travki. Neki su pravili lule od plute i šupljih grančica zove. U ove lule su stavljali duvan ukraden od roditelja, a često razne travke ili sušenu svilu od kukuruza. Kada bi sadržaj lule izgoreo, uvlačio bi se dim od zapaljenog pampura. Padali su i prvi poljupci i rađale se nežne dečije ljubavi, uz crvenilo na obrazima, lupanje srca i kratke dodire ruku.

Pa ko je tada ozbiljno shvatao vapaje majke da vodimo računa o razmaženom derištu, koje nam je ipak bilo drago. Jednostavno, nismo bili takvi…

Družina je skoro svakog dana, odmah posle škole, uz parče hleba i masti posuto alevom paprikom ili lukom, odlazila na Dunav na kupanje. Svi su bili žilavi, dobri plivači, a često su se takmičili ko će biti bolji. Ko će brže da pliva, više da ostane pod vodom, duže da skoči u vodu, pa hodanje na rukama… Posle kupanja bi upalili vatru, pa bi pekli po koji ukradeni purenjak, a ponekad i krompir u ugaslom žaru. Našao bi se i po neki paradajz ili ukradeno voće.

Najveće zadovoljstvo bilo je penjanje na stubove Pančevačkog mosta… To je sve smislio jedan od najveselijih dečaka, ujedno i najbolji plivač – Mile. Išli bi obalom uzvodno oko 200 metara, a zatim se žurno, jedan za drugim, bacali u maticu Dunava, sekli maticu ka stubovima, a zatim pomagali jedan drugom da se popnu na podnožje stuba, oko metar iznad vode.

Pre penjanja na stub, družina bi se uhvatila u podnožju za ispuste na stubu, a zatim bi zajednički izbacili gore Mileta, koji je bio najspretniji i najjači. Nimalo nije bilo lako, a zastrašujuće je bilo kada su velikom brzinom, već pomalo umorni, prilazili stubu, uz bojazan da se neće dobro uhvatiti za metalne ispuste stuba. Ako bi se to desilo, matica reke bi ih još većom brzinom ponela nizvodno od mosta, gde bi posle nekoliko stotina metara dolazili do plitke, zamuljene vode. Ovde bi zastali i bez reči dahtali po nekoliko minuta, pre nego što bi nastavili do peska na obali Dunava.

Ovu opasnu igru su ponavljali nekoliko puta, ali im je najveće zadovoljstvo bilo kačenje za šlep koji je malom brzinom, uzvodno, prevozio šljunak. Ovi šlepovi su prolazili jako blizu stubova, a družina bi skakala sa stuba poput gusara, hvatala se za ivicu šlepa koji je polako napredovao ka Zemunu. Potom su izlazili na sam šlep, valjali se po šljunku uz oštre psovke zabrinutog osoblja i kapetana. Vozili bi se uzvodno par kilometara, a onda bi se složno bacali u reku, puštajući da ih matica nosi ka njihovoj plaži. Nikada niko nije bio povređen, a ovi opasni nestašluci su postali rutina.

U sumrak su se vraćali kućama, a vreme polaska određivali su nesnosni rojevi komaraca, koji su ih bukvalno jurili. Pomoć su tražili u mazalicama koje su pravili od ljutih trava, otrovnih bobica i sažvakanog duvana. Često su se mazali blatom i tako blatnjavi stizali do samog naselja. Tu se nalazila jedna topla bara, gde su skidali već skorele slojeve blata. Osušeni mulj je bio tako lepljiv i mastan, da su često koristili alge i sočivicu kojima su kao sunđerom trljali blato i skidali ga sa tela. Posle ovakvih podneva, nisu mnogo marili za knjigu i domaće zadatke, već bi posle kratkog odmora i boravka u kući, opet izlazili na ulicu i smišljali nove igre i nestašluke.

Pavle je veći deo dana provodio uz majku. Otac je u njihovoj kući bio poput dela nameštaja. Tih i vredan, stalno zabrinut, malo je govorio. Ujutru bi odlazio na posao, a često bi se vraćao u sumrak. Posle ručka bi se strovalio u fotelju ili krevet i obično uz kratko čitanje novina, zaspao.

U godini sa dve šestice, malo ko je u naselju imao televizor, a u ovom sirotinjskom naselju, bio je jedan u kancelariji mesnog odbora. Tamo bi se ponekad skupljalo i više od dvadeset komšija, uglavnom starijih i to u vreme dnevnika ili kada je neki domaći film. Filmovi su bili uglavnom sa ratnim temama.

Prva masovnija kupovina televizora bila je 1964. godine, ujedno i godine Olimpijskih igara, dok je prvi domaći televizor napravio RR Niš 1958. godine. Skoro svaka peta porodica imala je radio aparat marke Kosmaj. Postojala su dva modela. Veći i manji, a zvuk je bio sasvim dobar kod oba modela, pogotovu ako je dobra antena. Svi su se prosto takmičili da postave što duže žice za antenu i to obično od prozora do nekog drveta ili susedne zgrade. Duga žica je često bila i znak prestiža, a značila je i da domaćinstvo nije baš sirotinjsko. Da bi se kupio radio, bilo je potrebno odvajati bonove za hranu, odnosno štedeti na hrani. Za mali Kosmaj radio trebalo je odvojiti petnaest bonova, a za veliki dvadeset i jedan. Pa da se vratimo malom Pavlu…

Drugovi su na svoj način prihvatili Pavla, ali su ga na nežan način štitili i pazili i svakako im je bio drag. Možda nisu ni bili svesni da je njihov odnos prema Pavlu povezan sa sažaljenjem prema njegovoj majci, koja je bila poput kvočke kojoj je kobac odneo sve piliće sem jednog. A Pavlova majka je ponekada donosila punu vanglu toplih i mekih krofni, koje je iznenada donosila na veliki odmor u školsko dvorište. Vangla je za tren ostajala prazna, a Pavle bi uzimao najmanju krofnu i grickao je polako i ponosno uz smešak na licu. Drugovi su se zahvaljivali Pavlovoj majci i trčali dalje za loptom po zapuštenom školskom dvorištu.

Pavle je opet pratio ovu veselu družinu kao senka, čak i kada su ga terali od sebe, zbog mogućih rizika i opasnosti. Nisu mu dali da ih prati na kupanje, nikako u krađu voća i kukuruza, nikako da se penje po drveću, ni slučajno da bude blizu kada se dešavaju zakazane tuče sa podivljalim dečacima iz obližnjeg sličnog naselja… No Pavle ih je skoro uvek pratio i to često skriven i na odstojanju, gotovo nevidljiv, ali su oni znali da je on tu u blizini, pa čak i tada kada ga nisu dugo videli.

Jednom prilikom su poveli Pavla na pecanje. Bare nastale kopanjem zemlje za izgradnju nasipa, zvale su se kubici i nisu bile daleko od naselja, tek oko deset minuta polaganog hoda. Pecala se odlično štuka i Pavle je bio presrećan što konačno učestvuje u akciji svojih drugova. Gazili su plitku i toplu barsku vodu, sve dok nisu došli do malih potočića u travi, koji su bili široki oko metar i isto toliko duboki. Mala ribica, obično babuška, spuštala se u potok na svakih jedan do dva metara i čekao se napad štuka, koje su u avgustu bile podebele i besne.

I Pavle je dobio jedan štap, ali nije imao sreće. Prilikom kretanja bio je nespretan i pravio buku i talasiće. Neša i drugari kretali su se kao Indijanci, bez buke i naglih pokreta. Uskoro su imali šest lepih štuka koje su se bacakale i presijavale na obasjanoj travi gde su ih položili da ih podele. Petar je imao tri pijavice na nozi, kao i ostali ribolovci. Skidali su pijavice kratkim trzajima uz urnebesni smeh. Na mestima ugriza ostajali su mali krvavi okrugli pečati.

Ribu su podelili tako da su jednu dali Pavlu, koji nije ništa upecao. Pavle nije prihvatio ovu lepu ribu, sigurno težu od jednog kilograma, mada je to želeo. Razlog je bio strah od majke i njena zabrana da ide na pecanje. Plašila je sina kojekakvim opasnostima, kao što je živo blato, zmije, mogućnost propadanja u skrivene rupe u bari… Pavle je znao da mu sledi bar sedam dana kućnog pritvora, ako prekrši preciznu zabranu majke.

Neša je ipak ubedio Pavla da ribu ponese, i da kaže majci da je štuku dobio od deda Brade, lokalnog beskućnika i ribolovca iz nužde, koji je spavao po poljima i uostalom gde stigne ili se zatekne. Uz poneku litru jeftinog vina, često bi zaspao i u zatravnjenim kanalima uz samu ulicu, po naselju. Pavle je prihvatio, odneo ribu majci, ali laž nije prošla. Poput Ozne, koja sve dozna, majka je proverila priču. Neša nije dojavio deda Bradi šta treba da kaže, pa se dobroćudna starina iznenadila kada ga je majka pitala o poklonu. Pavle je dobio sedam dana pritvora…

Nešina družina se osećala pomalo krivom, pa su više puta navraćali pod prozor Pavlove sobe i kratko mu pravili društvo. Pavle je bio srećan i dugo ih je pratio pogledom kada su odlazili. Na neki način, zbog ovog događaja i družina je bila kažnjena. Čitavog sledećeg meseca, izostale su tople i slasne krofne iz vangle, koje je majka donosila u školsko dvorište. Posle toga je sve bilo po starom, samo što je družina rešila da još više povede računa o Pavlu i zaštite ga od mogućih opasnosti, koje je opet družina svakodnevno ignorisala.

Taj strašni događaj se desio sledećeg leta ili tačnije na kraju toplog proleća. Bio je sunčan i topao dan, pa je družina rešila da ode do Dunava i možda se prvi put okupaju. Išli su bezbrižno uz smeh i šalu. Pavla nisu primetili da ih prati i posle nekoliko provera su zaboravili na njega.

Jednoga momenta, na pola puta do Dunava, iznad glava im je prohujalo jato ptica uz zviždanje krila. Pomislili su da su to mladi fazani, ali je Neša odmah prepoznao kokoške svoje tetke Jelke, koja je ovo mršavo i poludivlje jato održavala u svom dvorištu sa par šaka kukuruza, bačenog u jato ujutru i uveče. Često je kudravi pas Vučko prevrtao činiju za vodu za piće, pa se jato dizalo u vazduh i letelo do Dunava samo da se napije vode. Kokice i petlići bili su teški tek nešto preko pola kilograma, ali su bili zdravi, dobri letači i jako ukusni u nedeljnoj supi. Meso je bilo tvrdo i trebalo je da se kuva i više sati, pa se za tu priliku palio mali šporet na drva, koji se zvao „kraljica peći“. Ovaj visoki šporet se koristio i zimi za grejanje kuhinje, a naravno i za kuvanje. Nešina tetka je povremeno davala po jedno do dva pileta svojoj sestri, pa se taj događaj željno iščekivao i pravila se prava gozba. Neša je uvek ovo kokošije jato posmatrao kao leteći ručak, a inače se o hrani često mislilo i uvek je moglo da se pojede još ponešto, čak i posle mesnatog nedeljnog ručka. No dodataka nikada nije bilo.

Konačno je družina stigla na obalu Dunava. Pesak uz obalu je bio topao, ali je voda bila još hladna. Počela su zadirkivanja i međusobno ohrabrivanje da se ipak otvori sezona kupanja. Ko prvi zapliva u hladni Dunav, pamti se i pominje cele godine. Bila je to velika čast, a pošto je temperatura vode bila oko petnaestak stepeni, možda koji stepen više, za kupanje je trebala i hrabrost. Na trenutak je priča prestala. Svi su polegli na topli pesak i družina se prepustila uživanju na toplom podnevnom suncu. Niko nije govorio.

Iznenada se iza njih čulo dobovanje bosih nogu po zemljanoj stazi između niskog rastinja. Zvuk se brzo približavao, bilo je to baš pravo trčanje. Uskoro se iza krivine, uz krik, pojavio Pavle. Skinuo se u bele gaćice, odelo je negde sakrio, pa je onako beo i mršav jurio ka slavi, čeznuo da osvoji prvi put priznanje i poštovanje družine, kao najhrabriji kupač u sezoni… A to će ujedno biti i njegovo prvo kupanje u Dunavu. Kupanje koje će se pamtiti.

Družina je zabezeknuto gledala ovaj nestvarni prizor i svi su odjednom bili na nogama. Ipak, nedovoljno brzo da zaustave zahuktalog dečaka. Pomešali su se uzvici: „Čuvaj, ulećem!“ i „Nemoj, Pavle! Nikako u vodu. Voda je ledena“… Čulo se samo tras i pljus.

Voda se otvorila i zatvorila za dečakom. Matica ga je zgrabila i ponela. Samo je jednom kratko izronio i uzviknuo: „Nešo!“ Na površini se napravio mali vir i čuo zvuk kakav pravi veliki smuđ kada juri ribu. Plop… A zatim kao da ga je tajanstvena ruka povela na put bez povratka. Svi su odmah poskakli u vodu, plivali besomučno i ronili. Pipali po muljevitom dnu. A zatim vikali, vrištali i na kraju plakali.

Spuštajući se čamcem nizvodno pored prvog stuba Pančevačkog mosta, primetio ih je stari alas. Odmah je sve shvatio. Brzo bacio mrežu, pa povukao. Pa još jedanput. U mreži nije bilo ništa, pa ni ribice. Mreža je bila avetinjski prazna. Nikada nismo videli Pavla. Trajno ga je uzeo Dunav.

Dragan Busarčević, Beograd