Da li je moguće da su zakoni o pozitivnoj diskriminaciji zapravo produbili jaz između polova na severu Evrope?
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Tako da i ne čudi kada izveštaj o ravnopravnosti polova Svetskog ekonomskog foruma (Global Gender Gap Index, World Economic Forum – WEF) na prvih pet mesta postavlja pet nordijskih zemalja: Island, Finsku, Norvešku, Švedsku i Dansku. U ovim zemljama najveće su i kvote za broj žena u upravnim odborima kompanija na berzi – u Norveškoj čak 40 odsto.
Međutim, svi ovi podaci kriju stvarnu sliku jer ipak prikazuju samo upravne odbore kompanija na berzi čiji broj je, na primer, u Norveškoj, u 2008. godini bio svega 179. Prosečnim preduzećima ipak vladaju muškarci i kada se posmatra po dubini hijerarhije privrede situacija je potpuno drugačija.
Danska je prema istom indeksu Svetskog ekonomskog foruma čak na 72. mestu kada je reč o polnoj ravnopravnosti višeg upravnog kadra u privatnom i javnom sektoru. Čak i kada ima žena u upravnim odborima one su veoma retko na samom vrhu.
U pomenutoj Norveškoj tek šest odsto izvršnih direktora u 2013. godini bile su žene, što je veoma blizu pet odsto koliko ih je bilo u američkim kompanijama koje spadaju u listu 500 najvećih (Fortune 500) – i to bez kvota za rukovodeća mesta!
Tumačenje ovakvog stanja je nezahvalno. Jedno viđenje može biti da snažna podrška socijalne zaštite čini medveđu uslugu ženama, jer zbog visokih primanja za porodilje duže ostaju kod kuće nakon porođaja što prouzrokuje manje plate kasnije u karijeri zbog propuštenog napredovanja i iskustva.
Drugi značajan razlog može biti taj što Skandinavke imaju manje pomoći za kućne poslove od Amerikanki zato što obimna socijalna pomoć podrazumeva visoke poreze kojima bi bilo opterećeno plaćanje pomoćnice.
Zbog toga je Skandinavkama teško da izbegnu i redovne obaveze kao što je ispraćanje i preuzimanje dece iz vrtića i škola. Ovo je značajno jer se primećuje da u javnom sektoru, gde radno vreme lakše mogu da prilagode deci, žene ipak imaju više uspeha nego u privatnom. Ali, proporcija privatnog sektora čini da je ovo ipak samo kap u moru stvarnih „odnosa snaga“.
Da li je moguće da su zakoni o pozitivnoj diskriminaciji zapravo produbili jaz između polova na severu Evrope, pita se Ekonomist.