Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Bojan Radak, I penzioneri imaju dušu…
Krajem marta, tačnije 23. marta 2005. godine, a posle pet godina, krenuo sam na put u svoj rodni kraj, sa namerom da doživim rano proleće onakvo kakvog ga se sećam iz svog detinjstva; da osetim miris ljubičica i cvrkut ptica, kao nekada; da čujem huk reke, koja obično u to vreme nabuja od topljenja snega i osetim dah toplog južnjaka koji raznosi divne mirise ranog proleća; da čujem dozivanje čobana i blej ovaca i jaganjaca, istina retkih, ali za moj doživljaj valjda će ih biti; da prošetam seoskim sokacima i setim se dečjih igara i momkovanja. Da obiđem Školu u kojoj sam naučio da čitam i pišem, ali i mnogo toga, na šta bi mi pozavidela i gradska deca, jer su nas u toj školi, pored redovnih predmeta, učili i kulturi, lepom ponašanju i ophođenju prema starijima, o ličnoj i opštoj higijeni. Ali ne samo to, već i o tome kako se čuva društvena imovina i o poštovanju seoskih nepisanih, ali dobro osmišljenih propisa o društvenom životu.
Bilo me je pomalo stid što sam nakon toliko godina odlučio da posetim svoje rodno selo, kada u isto vreme svi zvaničnici i pojedine nevladine organizacije punim ustima govore o Staroj Planini, a ja, gore rođen, nisam našao vremena da je posetim. Ali evo, još danas, posle određene pripreme i emotivnog naboja, krećem.
Putem me obuzima neka zebnja, neki nemir, šta li ću posle pet godina od očekivanog zateći? Da li postoji sve to o čemu maštam? Kakav li je put? Kakve li su gore prilike? Žurim, da što pre izmaknem od gradske podnevne gužve i smoga i dočepam se svežeg planinskog vazduha, i što pre vidim i osetim miris vesnika proleća. Vozim asfaltnim putem, gledam ispred sebe i razmišljam o svom skorom dolasku u selo, o prenoćištu i raznim drugim stvarima u vezi sa tim, ali i o neasfaltiranom delu puta (nažalost, većem delu) kojim treba da vozim. Asfaltirani deo puta sam prešao za oko četrdesetak minuta i stigao do neasfaltiranog. Prvi kilometar je bio relativno dobar, tu i tamo kraj puta je bilo još neotopljenog snega i leda, ali, sve u svemu, nije bio loš. Kad sam naišao na deonicu koja je okrenuta severu, put je bio još pod debelim ledom kojeg su usekli točkovi kamiona, pa sam se jedva probijao svojim kolima.
Moj utisak u vezi sa tim i uverenje je bilo da nadležni za održavanje ovog puta, nisu dovoljno dobro radili svoj posao. Skreće mi pažnju tek posečeno granje, koje je virilio iz šume pored puta i tragovi guma terenskih automobila, što me je navelo da posumnjam da je neko neovlašćeno sekao bukova stabla, pa u žurbi, sitne grane bacao pored puta ili posred kolovoza. Ovakve prizore sam video na još nekoliko mesta, što me navelo na razmišljanje o toj pojavi, karakteru i smelosti onih koji to rade, a naravno i o radu ili neradu organa koji treba da spreče takve pojave.
No, nisam imao vremena dok vozim da tražim krivce, jer sam naišao na velike odrone i kamene gromade od kojih je poneka zapremine i do jednog metra kubnog, te je potrebna velika opreznost i veština u vožnji „slalomom“ da se probiješ, a da ne oštetiš automobil ili, ne daj bože, nešto tragičnije. Ali, nisam mogao, dok sam tuda prolazio, da ne razmišljam o prisutnom problemu i šta bi se desilo da se neko tu zateko u trenutku kada su se obrušile te ogromnme kamene gromade? Šta ako neko loše proceni razdaljinu između dva kamena bloka? Šta ako neko otkotrlja neku gromadu koja bi po svim prilikama sletela na drugi deo puta, koji, zbog brda i krivine, prolazi ispod deonice na kojoj su odroni? I na kraju, šta rade nadležni za održavanje ovog puta, kojih sam se i ovom prilikom setio? I tako duž celog puta: odroni, grane od posečenih stabala, plastična ambalaža od popijenog pića, prazne kese koje su vikendaši bacili, lepršaju na još golim granama.
Polako gubim nadu da će mi se očekivani snovi ispuniti. Stižem u selo. Zaustavljam auto i žurno izlazim da udahnem tako željeni miris i dah sela. I gle! Nešto nije u redu!? Ili sam ja izgubio čulo mirisa? Ili sam došao u neko drugo selo?! Očigledno nešto nije uredu. Ovo nije miris moga sela! U mom selu, u podrumima i pomoćnim objektima oko kuća, ranije se nije čuvala stoka. Ali vreme se očigledno promenilo a sa vremenom i način čuvanja stoke, pa zaključujem da se oseća „miris“ balege!
Ostavljam kola podalje od moje kuće, jer je put nepristupačan, uzimam neophodne stvari i odlazim ka rodnoj kući. Primetim da je na samom ulazu u selo, jedan od meštana ambar i druge pomoćne prostorije prenamenio u štale za stoku i objekte za skladištenje stočne hrane. A za balegu, „domaćin“ je „pronašao mesto“ pored samog puta a ispod svog i komšijskog prozora. Krenem levo, sokakom u pravcu moje kuće i svratim na izvor, koji je tik uz sokak, da zahvatim vodu, jer sam je se toliko uželeo onako jako hladne i čiste. Dok nije bilo seoskog vodovoda, sa tog izvora (kladenca) zahvatala je vodu skoro polovina sela. Međutim, razočarenje! Voda nije za ljudsku upotrebu! Istina nije istaknuta tabla, ali sam mogao da zaključim iz priloga kraj izvora. A kraj izvora! Nema šta nema! Od goveđe balege i raznih drugih organskih otpadaka, pa do raznovrsnog neorganskog otpada, kao što je velik broj plastičnih kesa i flaša.
Odustajem. Računam da radi vodovod, a, ako ne, alternativa je drugi izvor, pa pomislih, natočiću tamo. I krenem dalje preko improvizovanog mosta, zastanem na mostu da pogledam kako reka žuri ka Evropi. Pogledam uz reku, koja je u to doba dosta veća nego u letnjem periodu i, tek što sam počeo da se radujem njenim slapovima i bistrini, razočarenje! Primetim kako se „muči“ da savlada skoro izbačen i dotrajali „smederevac“ da ponese dalje, do Evrope.
A njene obale, tačnije još neolistale vrbove grane, „okićene“ su raznim kesama, starom odećom, flašama, pa čak i „pampers“ pelenama – za koje sam tražio objašnjenje od prvog meštana koga sam sreo i na moje insistiranje dobio sam odgovor, da je to delo snaha koje dolaze iz grada, „pa im je lakše da sve to bace kroz prozor“, uz opasku: „To je selo, nije grad“. Ode čovek svojim putem, a ja svojim.
Pošto se do moje kuće ne može stići kolima, uzeo sam potreban prtljag i pošao peške do svoje kuće. Putem je prizor bio isti, još i gori. Kad sam stigao ispred svoje kuće, miris – odnosno smrad, isti kao i kad sam izašao iz automobila. Okrećem se da vidim odakle dolazi? I, gle, komšija više naše kuće prenamenio podrum svoje kuće u obor i njemu čuva stado od dvadesetak ovaca, a balegu izbacuje u šljivar iznad komšijske kuće, a koji se nalazi ispred glavnog ulaza moje kuće.
Pošto je dan uveliko odmakao, moje aktivnosti su bile usmerene na provetravanje i čišćenje kuće. Na moju sreću, vodovod je bio ispravan. Kada sam priveo posao kraju, seo sam da ručam, odnosno večeram, pošto je već pao prvi mrak. Po završetku ručka-večere, seo sam kraj otvorenog prozora i trudio se da vratim „film“ vremena unazad, odnosno u dane kada je sve kipelo od života, kada većina meštana nije znala za ekologiju i Evropu, ali je kodeks ponašanja bio svetski.
Pao je mrak kao nekada. Nebo obasjano mesečinom i zvezdama kao nekada; reka žubori kao nekada; ptice pevaju kao nekad. Za uho je bilo sve kao nekada, i za oko, zahvaljujući mraku koji je sakrio (ne)željen pejzaž i rečne pošiljke za Evropu. Još kada bih mogao da ignorišem neželjeni miris – smrad balege koji dolazi iz komšiluka, protiv kojih nemam ništa protiv, samo da je balega tamo gde joj je mesto, doživljaj bi, možda, bio potpun. Ali hajde, rekoh sebi, sutra ću otići van sela, da obiđem staze i bogaze po kojima sam hodao nekada kada sam bio dečak, valjda je tamo nešto ostalo netaknuto – kao nekad? Sedeo sam još neko vreme kraj prozora, trudeći se da se u mislima vratim u „ono“ vreme, ali ne uspevam da sve kodove tog vremena povežem -nešto fali! Trudim se da neprijatan miris koji dopire iz komšiluka ignorišem; kese i ostalo smeće – ne vidim; ptice su tu, istina ne kao nekad, ali ih ima; reka žubori, kao nekada; zvezde, kao nekada; mrak, kao nekada!? Sve se primirilo, samo se čuje cvrkut još nekih ptica koje se dozivaju na počinak ili na prolećnu romansu. Ali se ne čuje dečji žagor ni komšijsko dozivanje. Ne čuje se ni razgovor devojaka i mladih žena koje se vraćaju sa onog izvora – kladenca, čija voda danas nije za ljudsku upotrebu. Ne čuje se ni razgovor čobana koji se vraćaju se obližnjih pojata. Ne čuje se ni lavež njihovih vernih pratilaca.
O! Da! Setio sam se! Ništa od mog vraćanja u prošlost, taj „film“ je oštećen, nestali su živi akteri moje prošlosti, prirodni scenario je tu, istina malo oštećen, ali je tu. Gle! Ja sam, sam! Od desetak kuća, osamdeset živih duša, što starih, srednjih godina, omladine i dece kojih je nekada ovde živelo, večeras smo samo ja i jedan bračni par u komšiluku, koje sam napred pomenuo. Nema ni psa, ni mačke a bez toga, nema ni mog kompletnog doživljaja prošlosti. Pošto moja retrospektiva nije u potpunosti uspela, otišao sam na počinak, pa ću, ako bog da, sutra da tražim mesto, kamen, izvor ili nešto drugo, što je odolelo zubu vremena i ljudskom nemaru.
Do duboko u noć, skoro do zore, nisam oka sklopio. Sve što mi se dogodilo u toku dana, u meni je ostavilo duboki emotivni trag, te sam o svakoj neočekivanoj i neželjenoj pojavi, duboko razmišljao i donosio svoj sud i zaključak. Nisam primetio kada sam utonuo u san, ali sam jako dobro primetio jutarnje sunčeve zrake koji su ušli kroz prozor i probudili me. Ustanem, otvorim prozor, vazduh svež, samo da nije pomešan sa onim „mirisom“. Čuje se cvrkut ptica, žubor reke, istina bez pesme petlova, lavaža psa, žagora dece i komšijskog dozivanja, ali se ipak jutro bolje doživi u selu nego u gradu.
Požurim da što pre doručkujem i pospremim posle doručka i krenem na mesto gde se nekada čuvala stoka i obrađivala zemlja, ako mogu bar tamo da vratim „film“ unatrag i setim se doživljaja iz prošlosti. Krenem, „putem“ se jedva probijam, pošto je sa jedne i druge strane izraslo veliko trnje, pa od puta, koji istina nikada nije ni bio pravi put, postala je jaruga koja je obrasla trnjem. Ali me to nije pokolebalo, probijam se, idem dalje.
Stignem do odredišta. Ne prepoznajem ga. Naime, nekadašnje obradive površine na kojima je uzgajana pšenica, kukuruz i ostalo, obrasle su korovom. Tu i tamo, poneka površina je prenamenjena u livadu, ali većina zakorovljena. Od nekadašnjih pojata, koliba i objekta za smeštaj stoke i sena, ostale su samo zidine, na osnovu kojih je teško razumeti kom su objektu pripadale. Pojavi se i poneki čobanin sa ponekoliko brava ovaca i poneki „čobanin“ – povratnik, sa po nekoliko koza i ovaca, koji nimalo ne liči na nekadašnje čobane, a i stado ne liči na stado od pre, sve je to samo imitacija, ništa nije kao pre. Otišao sam do izvora sa vrlo hladnom i kvalitetnom pijaćom vodom, na kome smo točili vodu, koja je preko izdubljenog bukovog stabla (takozvane šopke) tekla u kameno korito a iz njega se prelivala u drugo, u kojima se napajala mnogobrojna krupna i sitna stoka. Međutim, šopke više nije bilo, jer je i njoj istekao rok trajanja a „nema“ ko da napravi i postavi drugu, pa je voda više išla van korita nego u njima. Ali za trenutni broj grla koja se ovde napajaju, dovoljno je, a za piće se toči direktno sa izvora. Ali šta je tu je! Zub vremena neprestano jede sve, pa i čovekov trud i muku ako nema ko da mu se suprostavi.
Nekako sam uspeo da se popnem na susedno brdo i seo na jedan poveći kamen, na kome sam sedeo nekada kada sam čuvao stoku. Kamen, na kome sam sa drugovima i drugaricama igrao dambu, kamen koji je za nas – decu, bio nešto više od običnog kamena, ne samo za decu, već i za momke i devojke koji su čuvali stado i sedeli na njemu. Sa tog kamena, kao na dlanu, videla se cela okolina, pa su sa njega kao sa osmatračnice, posmatrali momci devojke a i devojke momke, i znali ko i gde odlazi sa stokom i nekim drugim poslom, pa je zainteresovani ili zainteresovana mogla da približi stado ovaca ili krdo krava bliže simpatiji.
I ja sam ovom prilikom otišao do „mog“ kamena sa koga mogu da vidim ceo potes gde je nekada bujao život, ljubav, sloga, ali i svađe za koje je najčešće bio uzrok prenaseljenost i veliki broj stoke na malom prostoru. Često su deca ponesena igrom zaboravljala na stoku pa ona učini štetu na useve, zbog koje je često dolazilo do svađa. Te svađe su za kratko vreme bile zaboravljane jer su ljudi imali razumevanja za ovakve pojave, a pogotovu, ako su bila u pitanju deca. Prisetio sam se i svog detinjstva i kada se meni dešavalo da sa mojim kravama napravim štetu. Prisetio sam se i očevog ukora i leskovog pruta sa kojim sam tučen, zbog svoje (ne)odgovornosti.
Zanesen opojnim mirisom proleća koji donosi povetarac, i sećanja iz prošlosti i mog detinjstva, nisam ni primetio da je sunce otišlo daleko na zapad i počelo da gubi dnevni sjaj i dobija crvenu boju koja se razliva kroz oblake koji nadiru sa zapada a koji će po svemu sudeći doneti kišu. Ustao sam i sa nekom setom počeo da se udaljavam od „mog“ kamena uz tiho izgovorenu reč – doviđenja, prosto mi ga je žao što ostaje sam i hladan. Što ga više niko ne posećuje i greje svojom toplinom. Ali šta da se radi? Svako od nas ima svoju sudbinu, pa i on. Napuštajući brdo, kamen i nekadašnji seoski letnjikovac, očekivao sam da se kao nekada sretnem sa nekim, da putem do sela razgovaramo – kao nekad, ali ništa od toga, vratio sam se sam, onako kako sam i došao, samo, sada sa tugom za prošlost i još jednim razočaranjem u sadašnjost koja je snašla moje selo.
Vratio sam se kući. Malo umoran, ali osvežen čistim vazduhom, izgladneo sam i prionuo na večeru. Posle večere sam prebirao po požutelim fotografijama i posmatrao one u ramovima, koji još uvek vise tamo gde su prvi put okačene a, i one, na krilima kredenca koje su malo iskrivljene, ali za evociranje uspomena su mi dobro poslužile. Gledajući fotografije rastužio sam se zbog onih kojih više nema, te mi je i po koja suza pala na njih. Bio sam umoran, a nisam imao gde da izađem niti sa kim da razgovaram, otišao sam na spavanje i utonuo u duboki san, opterećen snovima koje nisam mogao da razumem jer je to bio neki košmar i pod njegovim pritiskom sam se probudio, i teško sam shvatio da je to bio, samo – san.
Jutro je osvanulo kišovito, ali toplo. Kiša i toplota su prouzrokovale naglo topljenje snega na planini, te je reka naglo nabujala i nosila krupno i sitno kamenje koje je, sudarajući se jedno sa drugim, pravilo buku a na mestima gde je reka mirnija, zaustavljalo se i menjalo tok reke, koja je sakupljala razne otpatke savremene civilizacije i nosila ih ka Evropi. Sa sobom je ponela i dotrajalo i izbačeno posuđe i drugi kućni inventar i nameštaj, kao i staru odeću, obuću i posteljine pokojnika. Krenula je i ona dotrajala peć na put za Evropu. Samo što u ovom slučaju sav ovaj otpad neće imati „sreće“ da stigne do Evrope već će se zaustaviti na ivici jezera. Jezera za čiju vodu svi tvrde da je prvog kvaliteta. Nekada je ova reka nosila samo male improvizovane mostove koje je nosila do mirnije tokove, pa ih zatim izbacivala kraj obale, tek toliko, koliko da pokaže svoju moć, pa kad se reka umiri meštani su ih vraćali na svoja prvobitna mesta.
Narednih dva-tri dana su se smenjivali kiša i sneg. Vreme je malo zahladnelo i reka se povukla u svoje korito, sveža, bistra i prozirna, kao da se i ona okupala.
Posle tri dana „lošeg“ vremena, osvanuo je lep i sunčan dan, pa sam rešio da prošetam selom, da obiđem, za mene značajna mesta i objekte za koje me vezuju uspomene iz mlađih dana. Krenem selom. Prvi objekat na koji sam naišao, bila je Crkva. Sama crkva je donekle ruinirana, ali crkveni dom je skoro pao, samo se zidovi jedna sobe i jedna vrata odupiru i još su na svojim mestima. Na osnovu prvog utiska, više me ništa, što budem video, neće iznenaditi. Organski i neorganski otpad je prisutan svuda, pa se neću ponavljati. Kuće u kojima i danas ima meštana, ko zna kada su im fasade poslednji put okrečene, izuzev kuće ponekog povratnika, a kuće koje su već davno napuštene, pale su, ili sklone padu. Stignem do nekadašnje prodavnice, koja više ne radi, ali je objekat još uvek u relativno dobrom stanju. U sklopu prodavnice je bio i omladinski dom, koji je nekada bio pristojno uređen, i to rukom samih meštana i omladinaca. I šta sam mogao da vidim? Pustoš! Svi prozori su izvan svog ležišta, a nekih i nema; električni kablovi počupani pa čak i strujomer iščupan iz svog ležišta i odnesen.
Odem do škole. Škola mi je iz daljine izgleda lepo, pa rekoh: valjda je bar ona čitava. Stigoh do školske kapije koja to više i nije bila, jer su kapije otkačene i odnesene, samo je krov, iako nakrivljen, još odolevao. U samoj kapiji, čiji je krov bio širi nego na običnim seoskim kapijama, nekada je bila smeštena pekara (vurnja) u kojoj je pečen hleb, koji nam je deljen kao užina, ali je sada nije bilo; potporni zid, bez kojeg škola ne bi imala dvorište, više od polovine je pao, pa se površina dvorišta prepolovila. Jedino, izgleda, da stari jablanovi odolevaju i svojim plodovima mame „prijatelje“ škole, koji pored plodova jabuka, ponesu i poneki deo škole ili školskog nameštaja – tek, da im se nađe! Vrata sa školskog podruma su odnesena, prozori otkačeni a neki su dobili i drugog vlasnika a možda su stigli i do Evrope!? Česma koja je bila van zgrade, ostala je bez slavine a i bez vode.
Interesovalo me šta je ostalo unutar zgrade, pretpostavljao sam da je zgrada zaključana, ali ipak, odem do ulaza, tamo gde smo nekada pre ulaska u učionicu stajali u redu – po razredima, da vidim da li je taj deo zgrade čitav i da evociram uspomene na te dane. Nisam morao da stojim u redu, već sam video (ne)red. Vrata su otvorena i vetar ih je šibao zbog promaje jer ni unutrašnja vrata nisu zatvorena, ali nisu imala ni čime da se zatvore jer su brave nasilno iščupane i odnesene.
Ušao sam u hodnik, gde su se nekada davale priredbe i šta sam video? Na podu, razbacani papiri od pocepanih dnevnika, knjiga, glasački listići, opušci, malter od palog plafona, izmet raznih životinja, pa i onih „životinja“ na dve noge. U prostoriju gde je bila kuhinja, stajao je školski sef, čiji je donji deo otvoren i polomljen, a za gornji valjda nisu znali ili nisu imali podesan „ključ“ da ga otvore. Jedini, preostao inventar su jedna polomljena klupa i peć, valjda mu niko nije našao primenu. E, rekoh, to je za mene! Ali pošto nisam mogao da ga ponesem, ja sam ga fotografisao, da imam i ja nešto za uspomenu. Nemoćan da bilo šta učinim, da popravim ono što je neko porušio, mogao sam sa tugom da konstatujem, da selo i narod u njemu, koje ja poznajem – više ne postoji.
Selo, koje nije moralo da žudi za Evropom; selo koje je imalo nepisane zakone i propise bolje od evropskih, bar što se tiče ekologije; selo koje je imalo dušu i srce, da primi i ugosti svakog dobronamernog posetioca; selo koje je izvozilo svoje proizvode čak u Ameriku; selo koje, samo da je držalo do sebe i svojih nepisanih pravila ponašanja, Evropa bi došla njemu. Evropa je i došla k njemu na posredan način i to preko plastične ambalaže, koju smo uveli u svoju kulturu življenja, ali nismo naučili i način kako da je odlažemo i da je recikliramo. Ali to njih nije briga, jer ambalaža ne plovi rekama na zapad već na istok.
Dok mi rešimo problem ovog otpada, ko zna šta ćemo još evropskog naslediti, pa se bojim, ako se ne stane na put ovoj pojavi, da će za godinu ili dve, biti kasno.
Napustajući selo, razmišljao sam o tome, šta mi ustvari želimo? Koji su to projekti koji nam se svakodnevno nude i šta se u njima projektuje, kada se rezultati ne vide? Na kraju primetili ste, nisam naveo o kom selu je reč, jer me je sramota. Verovatno će se neko u ovoj priči prepoznati, ali moja kritika nije zlonamerna.