Bogati su počeli da rade više od siromašnih, a dokolica više nije znak društvene moći. Ona simbolizuje beskorisnost i nezaposlenost.
Dok je u XIX veku bilo pripadnika viših slojeva koji nisu imali predstavu šta znači raditi, a mnogi su radili sasvim malo, prosečni engleski radnik radio je 64 sati nedeljno. Hans-Joakim Vot kaže da ste u XIX veku znali koliko je neko siromašan po tome koliko je radio.
Redakcija časopisa Economist primećuje da su stvari danas drugačije. Bogati su počeli da rade više od siromašnih i izgleda da više nisu klasa dokoličara. Postoji nekoliko objašnjenja za to.
Jedno je povezano sa onim što ekonomisti nazivaju „efekat supstitucije„. Visoka primanja čine da je i dokolica skuplja: ukoliko bogati uzmu slobodan dan, odriču se mnogo više novca. Od 80-ih godina plate onih na vrhu značajno su povećane, dok su mala i srednja primanja ili stagnirala ili se smanjila. Ova rastuća nejednakost podstiče bogate da rade više, a siromašne da rade manje.
„Pobednik dobija sve“ filozofija moderne ekonomije pojačava efekat supstitucije. Povraćaj truda uloženog u pobeđivanje konkurencije može biti ogroman. I dok je čovek koji je 80-ih radio 55 sati nedeljno zarađivao 11% više od onog koji je radio 40 sati, razlika se na prelasku dva veka povećala na 25%.
Nekada su bogati ljudi bili u mogućnosti da prljave, repetitivne poslove daju drugima da ih obavljaju. Oni su se, umesto toga, mogli posvećivati „podvizima„: izazovnim i kreativnim aktivnostima kao što su pisanje i debatovanje.
Rad je u savremenim, razvijenim ekonomijama postao mnogo više zasnovan na znanjima. Mnogo je glamuroznih poslova. To znači da više ljudi mogu da uživaju u „podvizima“ na svom radnom mestu. Rad sada može da ponudi onu vrstu uživanja koju su bogati običavali da traže u slobodnom vremenu.
Sa druge strane, dokolica više nije znak društvene moći. Umesto toga, ona simbolizuje beskorisnost i nezaposlenost. Ovo potvrđuju i istraživanja – 2006. godine jedna studija je pokazala da Amerikanci sa prihodima domaćinstva većim od 100.000 dolara uživaju 40% manje u „pasivnoj dokolici“ (kao što je gledanje TV-a) od onih koji zarađuju manje od 20.000 dolara.
Siromašni su, sa druge strane, često i osuđeni na jeftinu vrstu zabave koju im omogućava razvoj sve pristupačnije tehnologije, a nemaju računa da dokolicu menjaju za izuzetno niske bonuse za prekovremeni rad.