Stogodišnjak, Aleksandar Leso Radonjić rođen je Gornjim Branetićima kod Gornjeg Milanovca početkom decembra 1914. godine, u danima kada se svud oko sela vodila Suvoborska, Kolubarska bitka, pod komandom Živojina Mišića, koji je nakon nje dobio čin vojvode. A Leso? Leso već 50 godina uživa u penziji.
– U 101. godinu ušao sam, proslavio pre neki dan, jer su me tek na početku 1915. godine upisali u knjige. Priznajem da se ponosim time što sam vršnjak Suvoborske bitke, a sudbina je htela da zajedno proslavimo i stogodišnjicu – priča za Politiku starac koji troši prve dane svog drugog veka.
O Lesu brine kćerka Milica, i sama u osmoj deceniji, ali nema oko njega mnogo muke. Krepak, pokretan, druželjubiv sa komšijama, „mozak mi radi ko u mladića”. A kako je dogurao do 101. godine – i sam se čudi.
Detinjstvo pamti samo po siromaštvu, kao partizanski oficir je preživeo logor i nemački streljački stroj, preživeo i Sremski front. Posle rata opet sirotinja. Jelo se kad se šta imalo. A danas, sem nešto slabijih očiju i ušiju, sve drugo je podnošljivo za njegove godine.
– Bio sam najpismeniji u selu i dugo šefovao u seoskoj mesnoj kancelariji. Posle sam, kad je osnovana opština Pranjani, radio na mestu šefa finansija. I tako, malo radnog, malo boračkog staža, izboksujem penziju u pedesetoj. Znam da me oni iz penzionog fonda baš ne begenišu, ali šta sam ja kriv – kaže Leso.
S obzirom na godine, u dobrom je zdravlju. Možda tome doprinosi i svakodnevna „terapija”:
– Dve-tri čašice dnevno, u određenom razmaku, ne mogu nikom da škode. Ali, čovek mora naći svoju meru, ne sme se opijati, jer će brzo propasti. Samo u umerenoj količini, rakija je lek za organizam – ozbiljno preporučuje starina.
Što uz pomoć svojih genetskih predispozicija, što zbog redovne „terapije”, Aleksandar Leso Radonjić veruje da će jesti još rođendanskih torti i slaviti zajedno sa Suvoborsko-kolubarskom bitkom, piše Politika.