Pesmu „Stari“ (Les Vieux) napisao je i interpretirao Žak Brel 1963. Pesma opisuje očaj i tugu starosti…
Žak Brel (1929-1978) belgijski je pesnik, pevač šansona i glumac. Francusku šansonu proslavio je i van granica frankofonskog sveta. Njegove pesme nisu samo romantične, ali su sve pune ljubavi: prema običnim ljudima, prema svetu. Publika je osećala njegove snažne emocije, te je na njih pozitivno reagovala.
Pesmu „Stari“ napisao je 1963. i ona je doživela ogroman uspeh, iako je imala sasvim neuobičajenu temu: starost. Iako su ga kasnije optuživali da je dao suviše depresivan prikaz trećeg doba, ova pesma je probila mnoge barijere. Prevod možete naći niže na stranici…
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Stari ljudi ne pričaju ili samo, ponekad, krajičkom očiju
Čak i bogati, siromašni su, nemaju više iluzija i imaju samo jedno srce za dvoje
U njihovom domu miriše majčina dušica, čistoća, lavanda i nekadašnji govor
Čak i kad žive u Parizu, svi žive u unutrašnjosti kada žive suviše dugo
Da li je to od mnogo smeha njihov glas napukao dok pričaju o jučerašnjici
I od mnogo plača suze još sijaju ispod njihovih kapaka?
I, ako drhte malo, je li to zato što vide starenje srebrnog sata
Koji prede u salonu, govoreći da, govoreći ne, govoreći: Čekam vas?
Stari ne sanjaju više, njihove knjige dremaju, njihovi klaviri su zatvoreni
Mala mačka je mrtva, od nedeljnog muskata ne pevaju više
Stari ne mrdaju više, njihovi pokreti imaju suviše bora, njihov svet je mali
Od kreveta do prozora, zatim od kreveta do fotelje i zatim od kreveta do kreveta
I još uvek izlaze ruku pod ruku, obučeni u štirk
Da bi ispratili na suncu sahranu nekog starijeg, sahranu nekog ružnijeg
I za vreme jecaja, da zaborave za ceo jedan čas srebrni sat
Koji prede u salonu, govoreći da, govoreći ne i onda ih čekajući.
Stari ljudi ne umiru, oni zaspe jednog dana i spavaju suviše dugo
Oni se drže za ruke, strah ih je da se ne izgube. ali se ipak izgube
I drugi ostane ovde, bolji ili gori, slađi ili teži
Nije važno, taj od dvoje koji ostane, nađe se u paklu
Vidite ga, možda, vidite ga, ponekad, na kiši i u tuzi
Kako prolazi kroz sadašnjost već se izvinjavajući što nije mnogo dalje
I bežeći ispred vas poslednji put srebrnom satu
Koji prede u salonu, govoreći da, govoreći ne, koji im kaže: čekam te
Koji prede u salonu, govoreći da, govoreći ne i koji nas zatim čeka.
Žak Brel (1963)